Bez sumnje, sagledavajući trenutnu situaciju kroz prizmu Hantigtonovske aporije o razapetim zemljama, sasvim sigurno je da Srbija jeste complexio oppositorum (skup protivrečnosti) - ideoloških, političkih, verskih i onih ciljno-pragmatičnih. Ovo poslednje sada ipak dobija konkretniji oblik jer je po mom mišljenju učinjen istorijski korak ka prihvatanju zemaljske realnosti koja nije nimalo idilična, jednostavna niti bezbolna ali daleko opipljivija o mitomanskog lamentiranja i manihejskog dualizma kroz kojeg mnogo posmatraju naš sukob sa Zapadnom civilizacijom a Kosovo je ravan kroz koju se preseacaju svi istorijsko politički i duhovni dualizmi.
U kontekst rasprave o sporazumu kojeg su parafirali najviši državni predstavnici danas je ušla i najveća istorijsko-kulturna ustanova našeg naroda, Srpska pravoslavna crkva. Neupitno je da SPC kao institucija koja je vekovima brinula o interesima srpskog naroda na Kosovu i Metohiji i učestvovala kao gradivni element očuvanja nacionalne svesti, ima pravo da javno izražava mišljenje povodom konkretnih društveno-političkih zbivanja. Utoliko više što je i sama razapinjana pogromima i patnjama. Ona je to u ovom konkretnom istorijskom trunutku učinila, ocenjujući sporazum kao "predaju Kosova". Legitiman čin institucije koja uživa najviše poverenje srpskog naroda na KiM.
Međutim, postavlja se pitanje zašto je do sada izostalo saopštenje povodom svojevrsne medijske estradizacije jednog od njenih najjistaknutijih vladika - vladike Kačavende? Umesto toga, kako mediji prenose, Sinod je razrešio - penzionisao pomenutog vladiku. Da li je to potvrđivanje istinosti brojnih optužbi ili nespretni pokušaj da se nađe kakav takav epilog za tragičnu situaciju koja narušava ugled crkve? U najmanju ruku, ovde se radi o nepricipijelnosti. Sa jedne strane reakcija po pitanju najvažnijeg državnog pitanja nije izostala, sa druge, u nekoliko navrata, kako u vezi optužbi protiv Vladike Pahomija, tako i sa optužbama protiv Vladike Kačavende reakcija je izostala, saopštenja su izostala, a Crkva saglasno crkvenom i kanonskom pravu ima mehanizme da u ovakvim situacijama reaguje.
Sledi logično pitanje da li sa takvim stavom prema pitanjima koji narušavaju njen ugled ona urušava sopsteni autoritet u društvu, a samim tim i legitimitet da javno raspravlja o moralu? Ne znači li to da Crkva koja treba da bude moralno jezgro društva i institucija društvenog kriticizma prvo iste principe treba da primeni sa sebi? Zar ona takvom glasnom tišinom ne postaje svojevrsni complexio oppositorum ali u negativnom smislu? Na koncu, u interesu je SPC da jasno i nedvosmisleno reaguje povodom svih optužbi jer izostanak reakcije ne samo da narušava ugled već i umanjuje šanse da se ukaže na eventualnu neosnovanost optužbi.
Kosovo tako ostaje centralna tačka javnog diskursa Crkve, kao njena svojevrsna politička teologija, ali ne treba li centralni deo te javne teologije da bude i Raspeti, onaj marginalizovani, potlačeni, zaboravljeni čovek koji svakodnevno pati pod neizdrživim pritiskom agonalne situacije u kojoj se nalazi naše društvo? Ne treba li predmet javne teologije da bude i raskalašnost pojedinih crkvenih velikodostojnika koji su se zavetovali na siromaštvo? I ovak kratak tekst je svojevrsni sklop protivrečnosti, jer kao iskreni dobroželjetelj Crkvi, ne izričem malicioznu kritiku već izražavam nadu u promene. Baš kao što smo zemlja izraženih krajnosti i protivrečnosti, takve će verovatno biti i reakcije na ovaj tekst. Jedni će u njemu videti poltronizam, izdaju i atak na Crkvu, dok će drugi previđajući činjenicu da Crkvu čini mnogo više od dve ili tri vladike na lošem glasu, te da ima mnogo više smernih i iskrenih velikodostojnika i sveštenika, još jednom osuti salve kritika i kvalifikacija kako je Crkva retrogradna, anahrona i reakcionarna institucija. Naći sredinu u svemu jeste temelj pragmatizma a iskreno verujem da je sporazum, bio on istorijski ili ne - to će pokazati vreme, ipak korak ka jednoj vedrijoj budućnosti i pragmatičnoj politici koja treba da ima podršku naroda a verujem i Crkve.