Visoko dva metra, moćno, čisto...nudi se...široko taman toliko da u njega stane vitka dama sa haljinama od struka što su po zemlji zahvatale dva kvadrata, bujnom punđom i raznoraznim šeširićima, perjem od retke živine, iglama sa rubinima ili nobičnim ukrasima koji su morali da izazovu pažnju ošacivača. Oko njega zlatasto drvo, izrezbareno nekim čudnim vijugama, preslikanim iz mozga tvorca; na metar od poda sto za nalakćivanje, nalickivanje, puderaj, iščešljavanje kosa, šminkeraj...i ono večno pitanje „ ko je najlepši na svetu“. Ovo ogledalo je verovatno uvek odgovaralo „ti lepotice“. Mermerna ispolirana ploča ugravirana suzama i očajima, patmi mnoge uzdisaje, lupanja lepim glavama, nadanja, maštanja...slanja u prokletstva...i, „nikad više neću biti tako glupa“. Ploču drže četiri nogare kao po dve čovekove, muškarca, malo krive, sa izraženim butnim mišićima i kolenima, i kvrgavim listovima, stopala su majušna, za nepoverovati. Ispod stola, između nogara, u produžetku velikog ogledalceta, jedno malo, njemu do kolena, uza zid skriveno od očiju.
- Derane, i, ti frajlo, to donje ogledalce dame su koristile, a i švace, da pertlaju cipele koje su kod dama dosezale skoro do kolena...bilo je važno da sve bude podjednako ušnjirano, podvezano, zategnuto i pre svega čisto...kod muških cipele su morale da se cakle tako da u njima vidiš kraj levog brka...koristili bi ga kada bi dame sve posvršavale na sebi i za sebe...u potaji.
Velikom ogledalu i stolu za ulepšavanje pripada masivna stolica sa visokim naslonom od rumunske hrastovine, ukrašavana specijalnim nožićem, malim, ali vragolastim ako se nađe u veštim rukama. Stolica je postavljena kožom, deda kaže od bizona, al’ mu ne verujem, razapeta i učvršćena posrebrenim nitnama...koliko je tu lepih guza sedelo?! Od naslona prema napred blago se širila da što manje od haljine visi, da se ne vuče po podu, ili da do zemlje pada onako kako treba. Na unutrašnjosti izrezbarenog lista, može biti i srce, inicijali E.K. i mašta proradi...kako je dama u časovima iščekivanja, zabrane viđanja, neuzvraćene simpatije, vešto iscrtala početna slova imena i prezimena voljenog ili je htela da da do znanja budućim damama koliko je patila, nije je primećivao, a ona je toliko vremena provodila pred velikim i malim ogledalom.
- Ipak, mislimo da su žene donje ogledalo koristile za zavođenje...nameštale bi suknje i podsuknje...da donje rublje, u šta spadaju i ondašnje duge gaće, stoji kako treba, ne daj bože da neka falta ide nakrivo, il’ da vezice nisu na pola, ravnomerno raspoređene...ili se slučajno raspara šav...Da ih ne ubije sramota u četiri oka, kad ima više očiju manja je sramota. Možda je sve to iza dama neko iz prikrajka kontrolisao, savetova: još malo tamo, još malo onamo...dole je u redu, daj da vidim malo višlje...
Za malo ogledalo postojala je sedeljka, kao tabure od cvetnog somota iz Pešte, dovoljno čvrst da se ne pocepa od nemirnih misli...da nogu mogu da se komotno ispruže, malkice rašire... i skupe u kolenima...da „ pregled“ bude kompletan. Sedeljka se popisapala mirišljavom vodicom , u slučaju prekomernog znojenja, kako ne bi haljina...o podsuknjama i gaćama se nije razmišljalo...ovlažila, da ne poprimi nemio miris što iz čovekove kože izleće.
- Samo se vas dvoje zavitlavajte sa mnom. Sve sam ja to svojim očima video. Probao sam cipele i manžetne na „ malo“.
Damsko ogledalo odoleva vremenima i lepotama, požudama i stradanjima, čekanjima i nadanjima, uzdisajima i suzama...Nema ko da mu se suprotstavi, posebno malom ogledalu.