Onda je ovaj kraj Srbije bio gotovo sasvim pust, ne znam:ili je to bilo zbog kakvog iselenija, ili su Turci narod rasterali, ili je kuga pomorila.
Prota Mateja Nenadović
Šta ćeš da učiniš vladaru moj? Kuga je svuda oko nas. Šta ćeš da preduzmeš? Umiru ljudi svakodnevno. Neki su već odavno pobegli, vladaru moj, a ovi koji su ostali sede i čekaju. Valjda tvoju odluku, tvoju pomoć. Ili pomoć od Boga. Eno, crkve su pune. Hiljade se mole i iščekuju milost. Ispred tvoje palate, stoje mnogi drugi. Obećao si im život, a smrt im svakodnevno na vrata kuca i decu im poziva. Stradaju, vladaru moj, najslabiji, najkrhkiji. I krčme su pune. Opijaju se ljudi i bludniče. Misle, Božja kazna ih je stigla, pa čemu onda uzdržavati se. Unezverenih zakrvavljenih pogleda, neopranim rukama dodiruju jedni druge. Širi se bolest. Šta ćeš da uradiš vladaru moj?
Neki pokušavaju da probiju žicom omeđene granice. Po svaku cenu. A obećao si im da ćeš pacove pobiti. Pacove koji truju i koji bolest prenose. Rekao si: „Ja imam način kojim ću istrebiti štetočine!“ I buve i vaške si pominjao. A sve ih je više, vladaru moj. I pričao si da će kazna Božja da se strovali na neprijatelje naše. A vidi sada... kako ti se cere dok tvoj narod zagnojenih limfnih žlezda i potamnele kože, iščekuje sudnji dan.
I to ti nije bilo dosta, već si prvo izmišljao da je onaj kome si glavu skinuo, i to javno, da je taj uzrok čemeru zbog kojeg nas preziru svi... pa i Bog, rekao si. Pa si posle pokušao da obnaroduješ da se svetu vaskolikom kraj sprema i da je nemoguće sudbinu izbeći. Ali u taj smak skoro niko više ne veruje gospodaru, jer kad narod bolest dohvati i kada smrt živi ravnopravno sa čovekom, tada mu život mio postane. Miliji nego inače.
I pomoć si obećavao. Rekao si da leka ima. Leka za kugu, vladaru moj. Da ga čuvaju druidi, braća naša. A onda si preobukao one vašljive dvorjane, da zamajavaju pobunjeni narod. Nakon toga si vrata dvora zauvek zaključao. Sakrio si se od svoje senke iščekujući čudo u koje ni sam ne veruješ. I evo te sad, ovde ispred mene. Osluškuješ svaki mogući treptaj, svrab ili gorušicu. „Da nisam i ja oboleo“, pitaš se.
Neću više za tebe da žongliram. Nit’ ću da ti imitiram životinje. Ne. Neću ti ni viceve i šale prepričavati. Kuga vlada, vladaru moj... a ne ti. I sada zbogom, jer odlazim da glodarima, štetočinama i bolesti osmeh izmamljujem. Da sluga, pravom vladaru budem. Ipak, čisto vica radi, da mogu smrti da prepričavam iščekujući njen kikot, pitam te još jednom: „Šta ćeš ti da učiniš... vladaru moj?“