Da li ste svi čuli za Kerolinu Sirotanović?
Ne, nije pevačica iz nekog hotela na Ibarskoj, to je keruša koju sam tako nazvala jer niko neće da je usvoji već sedam meseci. Velika, i još raste, oči kao dugmići, a šake kao lopate, koje bi dala jednu po jednu, samo da nikada, nikada, ne mora da ulazi unutra.
Do nas je stigla preko kutije, u koju je bila ostavljena sa još šest svojih braća i sestara, zimus, na ulicu, kako i dolikuje da se ostave psi koji, prema mišljenju njihovih „gospara", nisu zaslužili da žive. Mada, što se mene tiče, nije da bi ih ovenčala slavom, ali su mi takvi premilosni u odnosu na one koji ih tek rođene sade u bašči. Elem, sve sam ostala uspela da podelim u dva dana, a ona nikako da ode. Zadržali bismo mi nju, divna je, ali nismo sami u dvorištu i imamo problem. Šutana je kao mala i sada laje i reži na tu personu, boji ga se zapravo. Pri svemu tome, ta persona i dalje izaziva, misleći da ne vidimo. Kada čuje da smo ušli u dvorište, odmah istrčava iz svog stana jer zna da će ona lajati, pa onda može da skoči preplašeno u u'fati se za srce. Kad nas nema, ili misli da ne gledamo, ne 'fata se za srce. Ili, otvori prozor, pa je začikava da počne da laje, pa kad se mi pojavimo na vratima, on psuje, kao probudila ga. Gađa je čime stigne, čak je i sekira letela. Neviđena podlost i drama, providna i jadna, ali ja ne želim da Kerolina živi uz takvog komšiju, kad već ja (za sada) moram. Lako ću ja za sebe, pretvoriću ga u vazduh, ali Kerolini želim dvorište po kojem će moći slobodno da trči, ljude koji će je voleti i koji je neće šutati i gađati, normalan život u kojem neće biti okružena psihopatama.
Kada sam danas počitala kako su Novosađani usvojili psa koji je voleo trolejbuse, Beogradžanina Jovu, pomislila sam kako i Kerolina najpre mora postati selebriti ako želimo da stigne do neke fine porodice koja živi u kući. Zato ću vam reći njene osnovne karakteristike:
Zna SVE komande („sedi" i „daj šapu"), a trenutno vežbamo i „rani, ne ubi". Ne preskače prepreke, ali voli da skače za mehurićima, traži da izađe napolje nužde radi, ali su joj cipele i dalje fetiš. Jako ih voli. Čak ih više ni ne grize, samo ih miriše.
Rasa: čistokrvna mešavina crnogorskog planinskog goniča, bosanskog oštrodlakog goniča, dunkera, engleskog lisičara, nemačkog ovčara, šarplaninca, graničarskog kolija, sibirskog haskija i pume.
Pedigree: otac Stefan Jacob of Telep; majka Rebecca Rolfe Pocahontas della Werowocomoco.
Izgled: Snažan, dobro građen pas.
Kretanje: Lakonogi galop.
Brendirana. Na svim CAC i CACIB izložbama osvojila sve što imaju: najlepši pas, najbolji mladi pas grupe, najbolji mladi pas izložbe, prvi glas Srbije i MasterChef US.
Multilingvalna. Laje na srpskom, engleskom i francuskom.
Nisu istinite priče da je to jedna najobičnija džukeletina, džumlekanja. To su zli jezici koje ću Kerolini poslužiti u majonezu.
Lajkove, smajlije i koske možete u komentare, ali ako mislite da bi neko bio dostojan da je ima, pošaljite mi mesidž u inbox. Kad već ne može moje dete da je zadrži, želim joj Dobre Ljude.