Filozofija| Kultura| Muzika| Umetnost| Život

Good Times, For a Change...

Colin_bgd RSS / 10.05.2013. u 09:53

Postoji jedna grupa koja je mozda od svih bila najkljucnija u mom odrastanju. Jos uvek je rano da se kaze da li mi je spasila ili upropastila zivot (ili, sto je najverovatnije, oboje), ali se moze reci da je direktno uticala na tok pojedinih misli i akcija doticnog blogera. Nikako u smislu prosto-prosirenog Fan Zone obozavanja ili idolatrisanja (ako je ovo uopste pravilna rec), nego kao putokaz da je u vecini slucajeva (uvek?) korisno, pozeljno, i neophodno, staviti se u polozaj (cipele) onog drugog, pre nego sto se pocne donositi sud o istome, a i o samom sebi...

Cela stvar je pocela da se desava i pre nego sto je bio otkriven/procitan Veliki Getsbi, ili The Loneliness of the Long Distance Runner, ili To Kill a Mocking Bird, jer dok se za knjige (od kojih "nema mnogo sta bolje u zivotu") treba malo i potruditi (narocito za one prave), muzika mnogo lakse udje u uho, grlo i nos...

No, da ne davim mnogo sa predugackim uvodima (u tome je ipak najbolji Robert Smith) radi se o grupi koja je, u trenutku kad su nasminkani frajeri i izblajhane ribe ludeli za sintetizovanim zvucima sarenih laza prve polovine osamdesetih godina, uzeli kao osnovu klasicnu gitara-bas-bubanj postavu i na nju nakalemili pevanje nacitanog brbljivca sa iskrivljenim senzibilitetom i prepunim tinejdzerskim dnevnicima koje nam je prodavao kao tekstove svojih pesama. Antagonizam izmedju najtalentovanijeg gitariste svoje generacije (i sire) i isfrustriranog, seksualno zbunjenog (ili je samo tako hteo da izgleda?) vegetarijanca, nesudjenog kolumniste, je kao suceljavanje dve tektonske ploce proizveo muzicke Himalaje na koje se samo retki (na zalost) usude da organizuju ekspediciju.

O The Smiths su napisane na hiljade tekstova, mnostvo knjiga, i snimljen omanji broj emisija. Koga interesuje taksativna hronologija cinjenicnih dogadjaja, moze sve da nadje na internetu, ili na mikrofilmu u arhivama lokalne biblioteke. Koga interesuje da sazna, ili ko je vec upoznat a nije mu jos uvek 100% sasvim jasno (kao meni, na primer), gde se krije klica genijalnosti muzicke, tekstualne i muzicko-tekstualne nadgradnje u opusu ove grupe, treba da i dalje, s vremena na vreme (ne precesto) pusta albume ove grupe od pocetka do kraja, bez prekida, i u biljeznicu revnosno ucrtava grafikon odnosa gitarske melodije vs melodije glasa.

Najteze je napraviti dobru pesmu, tj. najteze je napraviti dobru melodiju. I to onu melodiju koja nije banalna, ali koja se priblizava granici banalnosti, jer na toj granici apsolutno svi ljudi veliku vecinu vremena obitavaju, i na toj granici je jedino moguce dotaci ljude na sustinski dublji nacin. Drugim recima, ljudi su najranjiviji kada se osecaju najsigurnije. The Smiths su upravo to mesto paradoksa konstantno pipkali i opipavali i Morrissey je taj princip samo-dekonstrukcije sopstvene inkarnacije na granici banalnosti prvo i primenjivao na samom sebi. O sebi nam je rekao apsolutno sve, i na taj nacin nam ostao nedokuciva tajna. Ali smo po istom principu mogli nekako malo bolje da sagledamo sami sebe i bolje shvatimo (stvaran?) svet oko sebe. Vozilo za taj maltene psihoanaliticki proces je bila muzika Johnny Marr-a koja je tu barku nosila na gitarskim talasima koji su bili u potpunom (a)sinhronizmu sa onim o cemu je Morrissey govorio i pevao da su zajedno cinili nerazdvojivu celinu. Celinu koja je krivo srastavala samo u onolikoj meri u kolikoj je i sam zivot nakrivo nasadjen, i koja je kao takva onda bila verna slika ne samo zivota clanova grupe, nego i svih nas koji smo se manje ili vise upucivali u i kroz tu stranputicu. Sad, tu se opravdano postavlja pitanje kolapsa talasne funkcije, pitanje stvarnosti realnosti u kojoj (ako se dobro secam) svako ima mogucnosti da vidi ono sto hoce, jer su sve opcije uvek, i u svakom trenutku ne samo moguce, nego i realno odigrane... Ali, da predjemo na konkretne pesme...

Prva stvar koja se uradi je da se svi kompleksi i frustracije lepo dostave na uvid

What Difference Does It Make?

Heaven Knows I Am Miserable Now?
These Things Take Time

This Charming Man

How Soon is Now?

Zatim se, kao sledeci sloj poredjaju bes i mrznja:
Still Ill

I Want the One I Can't Have

Barbarism Begins At Home

Meat is Murder
The Boy With the Thorn in His Side

Panic

Nakon cega, kao fil, sledi terapeutski primalni krik:
There Is a Light That Never Goes Out

Cemetry Gates
Some Girls are Bigger Than Others
Bigmouth Strikes Again

Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me

Da bi slag na torti bile izjave da, u stvari, nista nije toliko vazno kao spasiti druge od sebe:
Rubber Ring

I Started Something I Couldn't Finish

I Won't Share You

I onda, preostaje samo da ostalih stotinak i kusur equally brilliant pesama preslusavamo sa povecanom paznjom dok nam se pre ili kasnije ne prikazu one sustinske koje plasticno demonstriraju zasto je u modernom svetu (a verovatno je tako bilo oduvek) neophodno ziveti svoj zivot paralelno samom sebi, da bi se sacuvala kakva-takva autonomija duha, svesti, savesti, inteligencije i osecanja:
Oscillate Wildly

Please, Please, Please, Let Me Get What I Want.

Stop Me If You Think You've Heard This One Before
Money Changes Everything

The Smiths, tj. Morrissey & Marr su se pre tridesetak godina (kao Leiber & Stoller, po Marr-ovim recima) pronasli u beznadju Manchestera. Pet godina su u freneticnoj produkciji izbacivali iz sebe antologijske pesme, singlove, i albume, da bi se na kraju slomili pod teretom sopstvene velicine, i posvadjani, tiho i neprimetno otisli u zalazak sunca, u cijoj senci i dalje obitavaju. Pet godina je trajala hajka na dvojicu mladica za koje se stvarno verovalo (uprkos svim Morrissey-jevim pokusajima da ubedi javnost da to zaista i jeste tacno) da poseduju tajnu zivota, i smrti, i univerzuma, i svega postojeceg, ne bi li nam tu nepostojecu tajnu i otkrili. Da bi se fizicki spasili, Marr je otisao da stramuje na tudjim plocama, a Morrissey je poceo da karikira samog sebe.

Na kraju nam ostaje saznanje da jedino svrsishodno sto mozemo sami sebi da kazemo posle svake zivotne situacije u kojoj smo se ikada nasli, ali i posle onih u kojima se nikada nismo zatekli, je "I will never make that mistake again"...

Od obicnih homo-sapiensa, vise nego dovoljno...


-



Komentari (29)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

stefan.hauzer stefan.hauzer 10:19 10.05.2013

.

I would go out tonight
,but I haven't got a stitch to wear,
this man says:
"it's gruesome that someone so handsome should care"


omiljeno.taj deo,svaki put,me radi na različite načine
(i marova bezbrižna gitara u pozadini)


Colin_bgd Colin_bgd 10:22 10.05.2013

Re: .

i marova bezbrižna gitara u pozadini

Da sam se setio ovog izraza, upotrebio bih ga negde u blogu. Savrsen opis... ne samo za tu pesmu...
stefan.hauzer stefan.hauzer 10:27 10.05.2013

Re: .

i da,
petak je ... ništa bolje od smithsa pre nego se ode u mrak ,)



Colin_bgd Colin_bgd 10:33 10.05.2013

Re: .

pre nego se ode u mrak

U mraku smo stalno... svako u svom...
4krofnica 4krofnica 10:36 10.05.2013

Re: .


marova bezbrižna gitara


mmmm....da. i usna harmonika u ovoj:



Clash of the Titans se nikada neće desiti, jer Morisi nikada neće pojesti svoje testise (zato što je vegetarijanac i sissy:) što bi po njegovim rečima bilo potrebno da ponovo radi sa Marom. Ako, dovoljno smara sa soliranjem, ne treba da kvari onu čaroliju koju su zajedno stvorili.

stefan.hauzer stefan.hauzer 10:44 10.05.2013

Re: .

ne treba da kvari onu čaroliju koju su zajedno stvorili

nekako se sve završilo,ovom minijaturom

love,peace and harmony
(but maybe in the next world)

Colin_bgd Colin_bgd 10:45 10.05.2013

Re: .

Clash of the Titans se nikada neće desiti, jer Morisi nikada neće pojesti svoje testise (zato što je vegetarijanac i sissy:) što bi po njegovim rečima bilo potrebno da ponovo radi sa Marom. Ako, dovoljno smara sa soliranjem, ne treba da kvari onu čaroliju koju su zajedno stvorili.

Ni ne kazem da treba(ju), ali kad pocne da pritiska starost, svasta coveku pocne ponovo da pada na pamet...
Jelica Greganović Jelica Greganović 11:33 10.05.2013

Re: .

U mraku smo stalno... svako u svom...

Zamoljena sam da napišem priču za zbirku o tajnim organizacijama i zaverama. Napisala sam je upravo o tome što si rekao, nema većih zavera i tajnih organizacija od onih koje nosimo u sebi. Sve ostalo je zezanje u spavaćicama.

Colin_bgd Colin_bgd 11:51 10.05.2013

Re: .

Zamoljena sam da napišem priču za zbirku o tajnim organizacijama i zaverama. Napisala sam je upravo o tome što si rekao, nema većih zavera i tajnih organizacija od onih koje nosimo u sebi.

A kojih, u najvecem broju slucajeva, nismo ni svesni...



Jelica Greganović Jelica Greganović 11:59 10.05.2013

Re: .


A kojih, u najvecem broju slucajeva, nismo ni svesni...

O, da...to sam i "zloupotrebila" da ne uradim očekivano - pišem o onima što se sastaju po podrumima, sa maskama, oklagijama, šestarima i keceljicama
maksa83 maksa83 10:59 10.05.2013

pu zeka

da se zapljunem kao neko sa kim je muzika i poetika D Smic najdirektnije komunicirala u to osetljivo doba. Dan danas da me pitaš ko ti je bend nr. 1, verovatno bih iz topa izbacio D Smic! mada već duže vreme ta sećanja blede.

Po meni - sami za sebe, Morisi i Džoni Mar nikad nisu uspeli da dobace do desetine onoga što su napravili zajedno.

Uzgred, ovih dana je izašao prvi solo album Džonija Mara, ja pojurio da kupim i mada se skroz svuda oseća Ta Njegova Gitara to nekako prosto nije to, pesme nisu catchy i ne lepe se za mene. Možda su to i moje godine.

Inače, meni se skroz sviđao i njihov izlet u ženske vokale sa Sendi Šo:



Zašto i kako je ta tikva pukla će samo njih dvoje znati.
Colin_bgd Colin_bgd 11:05 10.05.2013

Re: pu zeka

Dan danas da me pitaš ko ti je bend nr. 1, verovatno bih iz topa izbacio D Smic! mada već duže vreme ta sećanja blede.

Isto mislim. Mada, sad jesmo u godinama kada to bledi, ali (ako bude zdravlja) doci ce godine kada ce secanja da pocnu da se vracaju... Hence, ovaj blog kao podsetnik i pismo samom sebi u buducnosti, ako izlapetis pocne ranije nego sto bi trebalo...

Po meni - sami za sebe, Morisi i Džoni Mar nikad nisu uspeli da dobace do desetine onoga što su napravili zajedno.

Da li sto su se odvojili, da li sto su vec rekli sve sto su imali...? (vidi pod jedan moj stari blog koji nosi naziv jedne Morrissey solo pesme...)
myredneckself myredneckself 14:17 10.05.2013

Re: pu zeka

Colin_bgd
Dan danas da me pitaš ko ti je bend nr. 1, verovatno bih iz topa izbacio D Smic! mada već duže vreme ta sećanja blede.

Isto mislim. Mada, sad jesmo u godinama kada to bledi, ali (ako bude zdravlja) doci ce godine kada ce secanja da pocnu da se vracaju... Hence, ovaj blog kao podsetnik i pismo samom sebi u buducnosti, ako izlapetis pocne ranije nego sto bi trebalo...

Po meni - sami za sebe, Morisi i Džoni Mar nikad nisu uspeli da dobace do desetine onoga što su napravili zajedno.

Da li sto su se odvojili, da li sto su vec rekli sve sto su imali...? (vidi pod jedan moj stari blog koji nosi naziv jedne Morrissey solo pesme...)


Pa, preraste se i muzika Smitsa.
Kao sve mladalačke ljubavi.
Ali Morisi je neodoljiv s onim njegovim duhovito-depresivnim stihovima, pa, teško to ide. Bar meni.

Good times, for a change...pa fala bogu, colin-ovo najbolje izdanje. Piši češće o muzici, mani te politike, razne...

Half A Person
Colin_bgd Colin_bgd 14:38 10.05.2013

Re: pu zeka

Piši češće o muzici, mani te politike, razne...

"... you don't have to tell me..."

looping looping 11:41 10.05.2013

1

maksa83 maksa83 11:48 10.05.2013

Re: 1

Obavestio moderaciju!

Ako ćemo već sa blasfemijama, postoji ovo:

stefan.hauzer stefan.hauzer 12:38 10.05.2013

Re: 1

Ako ćemo već sa blasfemijama, postoji ovo:





4krofnica 4krofnica 12:40 10.05.2013

Re: 1


maksa83 maksa83 12:49 10.05.2013

Re: 1

stefan.hauzer
Ako ćemo već sa blasfemijama, postoji ovo:



How Soon Is Now je verovatno jedna od najobrađivanijih pesama osamdesetih, na ajĆunsu sam prebrojao oko 20 raznih obrada od potpuno užasnih preko jedva podnošljivih pa do onako skoro prihvatljivih, zastupljeni su svi žanrovi od hardcorea preko popa, balada, hard roka, pa i (da!) nina-nana uspavanki, itd. fali (?) još samo Kebina verzija.

Postoji čak i ovo:

stefan.hauzer stefan.hauzer 12:59 10.05.2013

Re: 1

potpuno užasnih

uh
meni ovo , kul:
*death cub for cutie

loše pevanje,ali leglo mi
maksa83 maksa83 13:06 10.05.2013

Re: 1

meni ovo , kul:

Skroz je okej, jedna od manje loših D Smic obrada.
stefan.hauzer stefan.hauzer 13:06 10.05.2013

Re: 1

+ jedan neverovatan morisi efekat
(na kraju stvarke,mind blowing)



maksa83 maksa83 13:08 10.05.2013

Re: 1

+ jedan neverovatan morisi efekat

Aaaaa kako ga je dobro skinuo! :)))

Lemonheds su totalni carevi.
stefan.hauzer stefan.hauzer 13:16 10.05.2013

Re: 1

Lemonheds su totalni carevi.

apsolutno.

hehh,trenutno sam kao neki rudar
ukucao sam the simiths cover i kopam,kao alija sirotanović :)
Colin_bgd Colin_bgd 13:32 10.05.2013

Re: 1

hehh,trenutno sam kao neki rudar
ukucao sam the simiths cover i kopam,kao alija sirotanović :)

Samo se vi deco igrajte...
looping looping 18:56 10.05.2013

2

I nesto soft rock-a iz mladjih dana. Prigodno naslovu.

Colin_bgd Colin_bgd 13:13 11.05.2013

30 years of hurt...

Blog je inace inspirisan time da je ovih dana (a na sta nas je revnosno, isto ovih dana, podsecao BBC Radio 6 Music) izasao debi singl grupe, Hand in Glove...


...never stopped me dreaming...
looping looping 13:45 11.05.2013

1


Najopustenija pesma od The Smiths. Umetnicka.
Rejlem Rejlem 22:10 11.05.2013

Da ne zaboravimo jos neke antologijske







i jedna od pesama zbog kojih sam bio na Smits infuziji od 1984-1986...



etc. etc.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana