Postoji jedna grupa koja je mozda od svih bila najkljucnija u mom odrastanju. Jos uvek je rano da se kaze da li mi je spasila ili upropastila zivot (ili, sto je najverovatnije, oboje), ali se moze reci da je direktno uticala na tok pojedinih misli i akcija doticnog blogera. Nikako u smislu prosto-prosirenog Fan Zone obozavanja ili idolatrisanja (ako je ovo uopste pravilna rec), nego kao putokaz da je u vecini slucajeva (uvek?) korisno, pozeljno, i neophodno, staviti se u polozaj (cipele) onog drugog, pre nego sto se pocne donositi sud o istome, a i o samom sebi...
Cela stvar je pocela da se desava i pre nego sto je bio otkriven/procitan Veliki Getsbi, ili The Loneliness of the Long Distance Runner, ili To Kill a Mocking Bird, jer dok se za knjige (od kojih "nema mnogo sta bolje u zivotu") treba malo i potruditi (narocito za one prave), muzika mnogo lakse udje u uho, grlo i nos...
No, da ne davim mnogo sa predugackim uvodima (u tome je ipak najbolji Robert Smith) radi se o grupi koja je, u trenutku kad su nasminkani frajeri i izblajhane ribe ludeli za sintetizovanim zvucima sarenih laza prve polovine osamdesetih godina, uzeli kao osnovu klasicnu gitara-bas-bubanj postavu i na nju nakalemili pevanje nacitanog brbljivca sa iskrivljenim senzibilitetom i prepunim tinejdzerskim dnevnicima koje nam je prodavao kao tekstove svojih pesama. Antagonizam izmedju najtalentovanijeg gitariste svoje generacije (i sire) i isfrustriranog, seksualno zbunjenog (ili je samo tako hteo da izgleda?) vegetarijanca, nesudjenog kolumniste, je kao suceljavanje dve tektonske ploce proizveo muzicke Himalaje na koje se samo retki (na zalost) usude da organizuju ekspediciju.
O The Smiths su napisane na hiljade tekstova, mnostvo knjiga, i snimljen omanji broj emisija. Koga interesuje taksativna hronologija cinjenicnih dogadjaja, moze sve da nadje na internetu, ili na mikrofilmu u arhivama lokalne biblioteke. Koga interesuje da sazna, ili ko je vec upoznat a nije mu jos uvek 100% sasvim jasno (kao meni, na primer), gde se krije klica genijalnosti muzicke, tekstualne i muzicko-tekstualne nadgradnje u opusu ove grupe, treba da i dalje, s vremena na vreme (ne precesto) pusta albume ove grupe od pocetka do kraja, bez prekida, i u biljeznicu revnosno ucrtava grafikon odnosa gitarske melodije vs melodije glasa.
Najteze je napraviti dobru pesmu, tj. najteze je napraviti dobru melodiju. I to onu melodiju koja nije banalna, ali koja se priblizava granici banalnosti, jer na toj granici apsolutno svi ljudi veliku vecinu vremena obitavaju, i na toj granici je jedino moguce dotaci ljude na sustinski dublji nacin. Drugim recima, ljudi su najranjiviji kada se osecaju najsigurnije. The Smiths su upravo to mesto paradoksa konstantno pipkali i opipavali i Morrissey je taj princip samo-dekonstrukcije sopstvene inkarnacije na granici banalnosti prvo i primenjivao na samom sebi. O sebi nam je rekao apsolutno sve, i na taj nacin nam ostao nedokuciva tajna. Ali smo po istom principu mogli nekako malo bolje da sagledamo sami sebe i bolje shvatimo (stvaran?) svet oko sebe. Vozilo za taj maltene psihoanaliticki proces je bila muzika Johnny Marr-a koja je tu barku nosila na gitarskim talasima koji su bili u potpunom (a)sinhronizmu sa onim o cemu je Morrissey govorio i pevao da su zajedno cinili nerazdvojivu celinu. Celinu koja je krivo srastavala samo u onolikoj meri u kolikoj je i sam zivot nakrivo nasadjen, i koja je kao takva onda bila verna slika ne samo zivota clanova grupe, nego i svih nas koji smo se manje ili vise upucivali u i kroz tu stranputicu. Sad, tu se opravdano postavlja pitanje kolapsa talasne funkcije, pitanje stvarnosti realnosti u kojoj (ako se dobro secam) svako ima mogucnosti da vidi ono sto hoce, jer su sve opcije uvek, i u svakom trenutku ne samo moguce, nego i realno odigrane... Ali, da predjemo na konkretne pesme...
Prva stvar koja se uradi je da se svi kompleksi i frustracije lepo dostave na uvid
Heaven Knows I Am Miserable Now?
These Things Take Time
Zatim se, kao sledeci sloj poredjaju bes i mrznja:
Still Ill
Meat is Murder
The Boy With the Thorn in His Side
Nakon cega, kao fil, sledi terapeutski primalni krik:
There Is a Light That Never Goes Out
Cemetry Gates
Some Girls are Bigger Than Others
Bigmouth Strikes Again
Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me
Da bi slag na torti bile izjave da, u stvari, nista nije toliko vazno kao spasiti druge od sebe:
Rubber Ring
I Started Something I Couldn't Finish
I onda, preostaje samo da ostalih stotinak i kusur equally brilliant pesama preslusavamo sa povecanom paznjom dok nam se pre ili kasnije ne prikazu one sustinske koje plasticno demonstriraju zasto je u modernom svetu (a verovatno je tako bilo oduvek) neophodno ziveti svoj zivot paralelno samom sebi, da bi se sacuvala kakva-takva autonomija duha, svesti, savesti, inteligencije i osecanja:
Oscillate Wildly
Please, Please, Please, Let Me Get What I Want.
Stop Me If You Think You've Heard This One Before
Money Changes Everything
The Smiths, tj. Morrissey & Marr su se pre tridesetak godina (kao Leiber & Stoller, po Marr-ovim recima) pronasli u beznadju Manchestera. Pet godina su u freneticnoj produkciji izbacivali iz sebe antologijske pesme, singlove, i albume, da bi se na kraju slomili pod teretom sopstvene velicine, i posvadjani, tiho i neprimetno otisli u zalazak sunca, u cijoj senci i dalje obitavaju. Pet godina je trajala hajka na dvojicu mladica za koje se stvarno verovalo (uprkos svim Morrissey-jevim pokusajima da ubedi javnost da to zaista i jeste tacno) da poseduju tajnu zivota, i smrti, i univerzuma, i svega postojeceg, ne bi li nam tu nepostojecu tajnu i otkrili. Da bi se fizicki spasili, Marr je otisao da stramuje na tudjim plocama, a Morrissey je poceo da karikira samog sebe.
Na kraju nam ostaje saznanje da jedino svrsishodno sto mozemo sami sebi da kazemo posle svake zivotne situacije u kojoj smo se ikada nasli, ali i posle onih u kojima se nikada nismo zatekli, je "I will never make that mistake again"...
Od obicnih homo-sapiensa, vise nego dovoljno...
-