Ovih dana se sećamo tragičnih događaja tokom NATO bombardovanja Srbije 1999. godine. Sudbina radnika RTS - a koji su ostavljeni da budu legitimne mete svakome je poznat i opomena je da više nikada ljudi ne mogu žrtvovati u patriotske i političke svrhe. Manje je poznat isto tako tragičan događaj u kome je poginulo sedam vojnika Gardijske brigade Vojske Srbije i tri pacijenta KBC "Dr Dragiša Mišović".
U oba slučaja, rodbina i prijatelji stradalih optužuju odgovorne da nisu postupili po zakonu i obezbedili da se njihovi voljeni zaštite. Direktor RTS - a osuđen je i već odslužio kaznu, dok je komandir Gardijske brigade oslobođen optužbi (ali je žalbeni postupak još u toku).
Ovakvi slučajevi otvaraju dilemu o tome šta treba učiniti u teškoj situaciji. Sa jedne strane stoje interesi države, naroda, vojske, politike, preduzeća ... čega sve ne? Kao vojnik, ako ništa drugo, obavezan si da poštuješ naređenje. Pretpostavljam da je to bio povod za odluku da se ljudi ostave u rizičnoj situaciji, odluku koja je donela tragičan ishod.
Sa druge strane, stoje osnovna načela humanosti, ljudskosti, koja nas obavezuju da ne činimo ništa što bi ugrozilo druge. Ratovi počinju i završavaju se, političari vode društvo pa odlaze u istoriju, ovako ili onako. Život ne možemo povratiti. Strašno zvuče izjave da su "te večeri deca izmeštena iz Dečije bolnice" (a vojnici i pacijenti žrtvovani), kao i da su "vojnici tražili da budu premešteni, a da su im nadležni pretili da će ih poslati na Kosovo ako i dalje budu nezadovoljni".
Dilema je izuzetna. Učiniti "pravu stvar" ili ne činiti zlo drugima. Šta god učiniš, kajaćeš se.
Ne znam koliko se danas kaju oni koji su donosili ovakve odluke. Kakva god je bila. Morali su. Pretpostavljam da ne spavaju baš najbolje.