Kultura| Ljubav| Moj grad

ne želim ništa da vam dam !*

Radovan Nastić RSS / 23.05.2013. u 12:56

Robot

Niko ne zna kako se osećam. Niko ne može ni da nasluti. A i nije me briga.
Važno mi je da ja znam kako se osećam. Ionako ću uskoro ostati sam, čim mrak prekrije grad, kada bend odsvira poslednju pesmu, kad se poslednje čaše naliju pa isprazne, kada bankovni račun bude ravan nuli. Jednostavno - kada dođu problemi. Iako su već pristuni, za druge su nepimetni, nenametljivi. Zapravo, to je moja krivica. Ja ih ne iznosim pred ljude, kao neki, zašto da tražim sapatnju? Nisam ja takav. Neću da se drugi poistovećuju sa mnom. Nema potrebe da znaju šta mi je, šta mi se dešava, šta se dešava među 4 zida moje lobanje, u porama moždanih komora, niti u mojoj kući. Da, jeste, pa šta? Tužni smo ćale i ja. Nema moje keve. Otišla je. I plačemo. Pa šta? Ljudi smo. Ili ne? Nismo ljudi. I ti i ja, i moj ćale i tvoj stari, svi smo mi roboti jer i kada plačemo susrećemo se sa međusobnim pogledima punih podozrivosti, jer smo zli, i ne možemo bez toga. 
Ostavi me na miru, robote! Dobićeš piće večeras, ali nemoj više kročiti u moje odaje. Vrati se u svoj robotski svet. U naš, robotski svet. Moje odaje su popločane krhkom keramikom, lako lomljivom, isuviše lako lomljivom, posutom suzama koje sam istrošio kao kada vojnik na frontu iscrpi municiju. Protiv koga sam se borio? Protiv tebe? Sebe?
Nazdravimo našim životima, zdravi smo. Imaš više para nego ja, i sreće, jer imaš mamu, ali dobro. 
Obojica smo roboti. To ne menja stvari iz fundamenta. Samo površno. I dalje neću da me sažaljevaš, robote.
Otišao sam još malo da pišem. 
Hvala ti na pažnji, ali mi nije bila potrebna...  
 
 
  Moderniji Prometej

  Grom je razbistrio nebo u plavoj ejakulaciji. Mirko Todorović ga nije ni pogledao. Mirno je držao debelu baterijsku lampu u desnoj šaci i njome bistrio mrak. Žućkaste trake sijalice osvetljavale su šljunak, sve mokriju zemlju, grmlje i, najzad, kuću u poljani.
  Kiša je zapljuštala. Mirko Todorović je podigao kragnu mantila, time nimalo ne pomogavši sebi. Kapi su ga, ubrzo, celog progutale. Činilo se kao da se lampa sama kreće u burnoj noći.
  Brzo je stigao do kuće. Bila je to neuredna austrougarska udžerica koja samo što nije pojela samu sebe u prasku krovnih greda, crepova i cigle.
  Mirko pokuca jednom, pa sačeka dve sekunde, pa pokuca još jednom. Neki glas je nešto pitao iza vrata, ali od juriša kapljica nije se ništa moglo čuti. Mirko je odgovorio rutinski, siguran da je pitanje uopšte i bilo postavljeno, tek kada su se vrata otvorila.
  Čovek koji ih je otvorio bio je Ivan Lazić; debeli, visoki, ćelavi, brkati, dobrostojeći biznismen u odelu na pruge. Zvali su ga Al Kapone.
  "Kasniš."                                              
  Mirko prođe pored Ala, koji zatvori vrata. Kiša je utihnula.
  "Reko', kasniš..."
  "Čuo sam te i prvi put." Mirko je skinuo mantil. Bacio ga je preko drvene stolice za kuhinjskim stolom. To je bilo sve od nameštaja u sobi, osvetljenoj jedino plavetnilom televizorčića u uglu.
  "I?"
  "Šta i? Svakih pet godina, zar ne? Sada je 2011. To je tačno pet godina. Znači, ne kasnim."
  "Dogovorili smo se u osam. Sada je pola devet."
  Mirko šmrknu, pa pogleda ka rijalitiju koji je tutnjao sa televizora. Neko je nekoga tukao, neko je nekoga tucao, neko je nekom rekao...
  "Ko će da pobedi?"
  Al Kapone namignu.
  "Ne smem da ti kažem. Ne bi bilo fer." Razvuče širok osmeh.
  Mirko dozvoli sebi sličan kez.
  "Uostalom, ne gledam to. Čekam reklamu."
  I pre no što je Mirko Todorović stigao da pita kakvu to reklamu, džingl se oglasi i najavi marketnig. Al Kapone priđe napravi i pojača ton. Reklama za prašak za sudove/veš reće šta je imala, pa ustupi mesto poluminutnom predstavljanju najvećeg koncerta godine. Dobro zategnuti starac je skakao po isturenom delu stejdža, a masa je hrlila rukama ka njemu, nemoćna u svojoj jami da ga dohvati, pa makar i dodirne.
  Pevač zapeva: "Reci mi zdravo, samo to-o-o!..."
  Mirko Todorović vrhom cipele kliknu dugme na televizoru. Slika se sažme u irisu i izgubi, zauvek.
  "Ej, što nisi pustio do kraja?"
  Al Kapone je palio tompus, puštajući da zippo za trenutak osvetli zamračenu prostoriju.
  Munja i malo svetla.
  Mirko upali baterijsku lampu.
  "Znam kako se završava."
  "Je l' da?" Al Kapone ponudi Mirka cigarom.
  Mirko odmahnu glavom.
  "Da. Hepi end."
  Al Kapone se iskreno nasmeja.
  "Da pođemo?", predložio je Mirko Todorović.
  "Posle vas, doktore." Al pokaza šaketinom ka stepeništu koje se naziralo u mraku, kroz šibanje munja.
  Mirko Todorović se prvi spuštao niz stepenice, cepajući mrak u žuto iverje. Al ga je pratio – crvena tačkica u tmini.
  Mirko siđe do dna stepeništa i napipa nešto na zidu. Soba se rascveta uz pomoć gole sijalice sa plafona. Al Kapone je pogledao ka vrhu stepenica. Munja. Mrak. Seo je na poslednji stepenik i nastavio da puši, posmatrajući Mirka Todorovića kroz modru izmaglicu.
  Mirko je stajao gde se i zatekao – u dnu stepeništa – piljeći u metalni sarkofag na sredini sobe. To je bilo jedino u podrumu kućice. To i paučina.
  "Ne plaćam te na sat, ali bi mogao da požuriš." Al je tapkao skupom cipelom, sav nervozan.
  Mirko oćuta, pa ugasi baterijsku lampu. Čučnu pored kutijetine i odloži lampu. Sa obe ruke otvorio je poklopac i podigao ga. Sklop federa držao je  pokrov mirno u vazduhu, pod uglom od skoro devedeset stepeni. U sarkofagu je ležalo nepomično telo starijeg čoveka. Izgledalo je pomalo plastično – gumeno više – iako vrlo prirodno. Mirko zavuče ruku u džep sakoa i izvadi mali kompjuter. Iz istog džepa iskobelja i kabl čiji jedan kraj ugura u kompjuter, a drugi negde duboko u nozdrvu zakovčeženog. Tanani računar se upali i Mirko Todorović zadobova po ekranu, očiju prikovanih – koncentrisanih – na ono što radi.
  Deda otvori oči. Mirko se osmehnu, pa nastavi da tipka. Mumija pomeri nekoliko mišica lica, pa se nasmeši. Oči su vrludale svuda po sobi, kao da nešto traže, ali neusklađeno, kao da je svako imalo svoju volju. Mirko još nešto iskuca i oči čoveka iz sarkofaga su se upravile na jednu tačku.
  "Je l' sve OK?"
  "Proveravam mu mišiće lica. Za sada je sve u dobrom stanju. Sada ću da vidim kako mu rade ostali mišići i motorika."
  Mirko još nešto iskuca po ekranu i robot primi komandu; uspravi se u svom grobu, okrenu glavu levo-desno, kao da pucka vrat, ali nikakvog krckanja ne bi. Uspravi se na obe noge. Stupi iz sarkofaga.
  "Živ je!" Radovao se Al Kapone, kroz dim.
  "Androidi nikada nisu stvarno živi."
  Mirko Todorović još nešto otkuca, pa izvadi kabl iz nosa robotskog.
  "Šta je bilo?"
  "Ništa, gotovo je." Mirko vrati svoj kompjuter i gajtan u džep.
  "Je l' skroz šljaka?"
  "Potpuno je operativan, ako na to misliš."
  "Mudrijaš, a?" Al ustanu i baci cigaru. Zgazi je lakovanom cipelom i priđe androidu. "Biće ovo pravi spektakl."
  "Kao i svaki put."
  "Zvučiš kao da te ne plaćam debelo za ovo što radiš."
  "Zvučim kao da me nije briga, dokle god me platiš."
  Al mu namignu.
  "Idemo, a?"
  Android se nasmeši, smeškom prepoznatljivim čitavim nacijama. Al se nasmeši, manje prepoznatljivo. Krenu uz stepenice. Mirko Todorović je čekao robota, ali ovaj se još više nasmeši i pokaza rukom Mirku da pođe prvi. Mirko Todorović pljunu, pokupi lampu i krenu.
  Al je upravo vraćao telefon u džep, kada se Mirko ukaza na vrhu stepenica.
  "Rekao sam im da doteraju kola do ulaza."
  "Kome?" Mirko je oblačio mantil.
  Munje, kiša – spolja potop.
  "Moji ljudi su u kolima, krili su se napolju. Ne volim da privlačim pažnju."
  Mirko klimnu glavom.
  "Idemo, ne?" Silueta probuđenog se ukazala na stepeništu.
  Al se nasmejao, čim je čuo da robot govori.
  "Baš sam se pitao da nije omutaveo."
  "Možeš i njemu da se obratiš, sve radi što i mi."
  "Tako je...", nastavio je android, ali ga Al prekinu.
  "Bolje je, ipak, da ćutiš sve vreme, a?"
  Android zaćuta. Kroz bleske i kišu, začu se motor automobila.
  "Požurimo. Sutra samo što nije, a sutra je ludnica."

  Al Kapone je zadovoljno dimio u bekstejdžu. Pored njega je stajao Mirko i pratio nekakva očitavanja na kompjuteru. Android je bio na stejdžu; sav veseo, nimalo zadihan, a mnogo raspevan i skakutav.
  "Ajmo ruke gore!" Android je zapovedao masi. Svetina nije imala izbora. "Takve vas volim! Ajmo sad zajedno. Čija je onooooooo..." Android pusti ljude da završe njegovu misao. Ni sada nisu imali izbora: "Zveeeeezda!!!" Android onda opet prihvati: "Ljepša nego Danica!!!”
  "Svake godine kao da je sve bolji." Al munu Mirka u rame.
  "Nije on bolji. Nije on ništa. Samo je bolji softver u njemu."
  "Sve jedno." Nastavio je više da gricka nego da puši tompus.
  I android je nastavio po svome. Pevao je i pevao, i skakao i skakao, i smejao se i smejao, i pozdravljao publiku, i ljubio ih, i želeo im sve najbolje, i odlazio sa scene da bi se, posle skandiranja njegovog imena, vratio. Međutim, zabavi je morao da dođe kraj, te je android potpuno napustio scenu. Razgovarao je sa novinarima u bekstejdžu, puštajući da masa u sali uzalud urla njegovo ime: "ZDRAVKO! ZDRAVKO! ZDRAVKO!..."

  Ovog puta bez kiše, ali isto toliko mračno polje oko stare austrougarske kuće i ona u njemu. Crni hammer se zaustavio tik uz kućerak. Iz njega, prvi izađe android Zdravko, a onda Ivan Lazić Al Kapone i Mirko Todorović. Vozilo je ostalo ispred kuće, dok se trojka izgubila u njenoj unutrašnjosti.
  Mirko je krotio mrak baterijskom lampom, spuštajući se u podrum. Al je ostao na stolici u sobici, a Zdravko je pratio Mirka.
  "Nećeš sa nama?"
  "Nisam tip za opraštanja." Al zapali cigaru.
  Mirko frknu, pa nastavi u podrum.
  Zdravko je, bez pitanja, ušao u sarkofag i legao. Mirko se nadneo nad njega, te izvadio kompjuter i kabl.
  Mirko je naglo osetio veliku potrebu da se izvini Zdravku – tako je bilo svaki put.  Zdravko se nasmeši prepoznatljivo, pa mignu; kao da je znao šta je Mirku na pameti.
  Mirko je gurnuo jedan deo žice Zdravku u nos, dok je drugi priključio u svoj kompjuter. Zdravko se sve vreme smeškao. Mirko je zadobovao po mašinici i proces gašenja ubrzo otpoče. Ipak, nešto se pokarambasi i Mirku se na ekranu pojavi veliki trougao sa uskličnikom ispod kojeg piše: "ERROR" Mirko se namršti, pa otkuca nešto. Ali, greška nije htela da se izgubi sa ekrana. Onda se i sam ekran ugasi.
  Mirko pogleda u Zdravka.
  "Šta se dešava?", okrnji se Mirku s usana.
  Zdravko namignu još jednom – sve kroz smešak – pa zgrabi Mirka za gušu i slomi mu vrat.
  "Nisam znao da je ovo tako lako." Obrati se android samom sebi.
  Izađe iz kovčega, pa preskoči telo svog oca-kreatora. Strese se u ramenima. Nabaci još bolji kez. Krenu uz stepenice – ka Al Kaponeu i ostalima.

by ILKE
 
 
photo%28116%29.JPG
 
rachel.
kiss.
 
SHVATITE !!!
 
 Dzoni Fejvorit


Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana