Naša ekonomska politika je bez ideje i bez kompasa. Bez razlikovanja uzroka i posledica. Bez ikakve analize zašto nam se dešava to što nam se dešava. Onda nije ni čudo da se vrtimo u krug bez ideje o izlazu.
Već godinama strani investitori i strane investicije su naša jedina ideja o privrednom rastu. Strane investicije su šlag na torti. Jureći šlag, izgubili smo tortu. Tortu smo izgubili kroz kriminalnu privatizaciju koja se svela na grabež za građevinskim zemljištem. Tortu smo izgubili i zbog nerazumnog poreskog sistema koji je doveo do velikog rasta sive ekonomije. Tortu smo izgubili i zbog katastrofalnog vođenja javnih preduzeća. Pogledajte Železnice, Srbijagas, Galeniku.
Na talasu potpuno propale privatizacije, premijer, a onda i MinFin, su se dosetili reindustrijalizacije. Nakon što su se dokazali u npr. Galenici i restrukturiranju društvenih preduzeća, reindustrijalizacija zvuči sigurno kao dobitna kombinacija.
Ekonomski rast u 2013. i 2014.godini smo bazirali na reindustrijalizaciji i investicijama javnih preduzeća. To je zvanični strateški dokument MinFina iz prošle godine. Koji više ne vredi ni koliko papir na kome je napisan.
Onda smo se dosetili i Razvojne banke kao spasa naše privrede. Sigurno poučeni pozitivnim iskustvima Fonda za razvoj, Agrobanke i Metals banke - Razvojne banke Vojvodine.
Već godinama jedemo sami sebe. Prvo smo prodavali imovinu, a zatim prešli na zaduživanje kako bi imali novca za ogroman javni sektor. Dok smo izgubili 700.000 radnih mesta u privatnom sektoru, od toga pola sa radnom knjižicom, državni sektor je ostao iste veličine. Zapošljava oko 470.000 ljudi u obrazovanju, zdravstvu, administraciji, vojsci, policiji, tim redom po veličini.
Nikada nismo pokazali spremnost da se suočimo sa činjenicama. Mi verujemo u sve osim u očigledno i racionalno. U jednom te istom danu prizivamo i Tita i kralja. Mi smo društvo bez kompasa. Društvo koje veruje u čuda i kratice. I besplatan ručak. Ko drugačije kaže, kleveće i laže.
Poreski prihodi nam padaju dok podižemo poresko opterećenje i poreske stope. Prvo PDV i akcize. Sada i porez na imovinu. Rezultat će biti dalji pad prihoda. Jer potrošnja pada. Što za sobom povlači pad proizvodnje. Zaista ne razumem kako je moguće da kreatori ekonomske politike to ne razumeju. Jednačine BDP-a nisu baš toliko komplikovane.
Već na kraju 2012.godine je bilo očigledno da prihodi nisu bili ni približni planiranim rebalansom budžeta za 2012.godinu. To nas nije omelo da gurnemo glavu u pesak i da nastavimo bez ikakvih promena. I onda smo se silno iznenadili u maju kada su objavljeni aprilski rezultati.
Imamo ogroman problem sa razlikovanjem uzroka i posledica. U ekspozeu premijera je rečeno da je bela kuga najveći neprijatelj Srbije. Kako posledica može biti neprijatelj?
Nezaposlenost je, kažu, najveći problem Srbije. Ako neko misli da je to uzrok naših problema, onda je valjda i logično da plaćamo firme da zapošljavaju ljude. Pretpostavljam da je i rešenje bele kuge da plaćamo ljude da imaju decu.
Nedostatak svesti je, kažu, najveći problem naših ljudi. Samo nije jasno, kako je moguće da isti ti ljudi, sa genetskim nedostatkom svesti, kada se premeste u uređeno društvo, odjednom dobiju tu svest preko noći.
Da li su nezaposlenost i "nedostatak svesti" uzroci ili posledice? Valjda je očigledno da su posledice. Valjda je očigledno.
A šta su uzroci? Ko govori o uzrocima?
Mi godinama stavljamo obloge na posledice i potpuno smo slepi za uzroke. Firme zapošljavaju ako imaju priliku za profit. Porodice imaju decu ako imaju uslove da im pruže pristojne uslove života.
Pokušao sam da slušam skupštinsku raspravu o novom Zakonu o porezima na imovinu. To je zaista nepodnošljivo. Tragično je koliko poslanici malo znaju o porezima. I koliko ih to ne sprečava da svašta pričaju. Dve poslanice DS-a su objašnjavale kako su potrebne veće poreske olakšice za porodice koje imaju nov stan od 100 m2 na Vračaru. Drugi su bili šokirani što javna preduzeća nisu izuzeta od plaćanja poreza na imovinu. Opozicija napravila cirkus od poreza na građevnisko zemljište dajući mu ime: porez na okućnicu. Krajnje neozbiljno. A niko se nije ni pitao: a gde je ekonomska računica efekata predloženih izmena zakona. Ko sada plaća ovaj porez i koliko? Ko će ga plaćati nakon izmene i koliko?
Socijalna politika se ne vodi preko poreza, cene struje ili cena javnog prevoza. Socijalna politika se vodi kroz socijalne karte i socijalnu zaštitu ugroženih.
Neozbiljno reći da novi Zakon o porezu na imovinu neće povećati poresko opterećenje. To jednostavno nije tačno. Posebno nije tačno za pravna lica. Ukidanje naknade za građevinsko zemljište je ispravan potez, ali će povećanje poreza na imovinu biti veće od ukidanja naknade.
I upravo u tome i leži najveći problem sa predloženim izmenama poreza na imovinu: on će povećati poresko opterećenje kako građana tako i privrede. Svih građana i kompletne privrede. Osim crkve. To se ne radi u vreme krize. Jer svako agregatno povećanje poreza smanjuje privrednu aktivnost. Drugi veliki problem sa ovim zakonom je što je jako komplikovan. Treba napisati novi. Mnogo jednostavniji.
A onda paušalni porez za advokate. Paušalne poreze treba ukinuti za sve. Posebno za advokate. A ne povećavati limit na 6 miliona dinara. Ovo direktno pogoduje sivoj ekonomiji i neravnopravnosti građan. Kako iko može da obrazloži da jedan advokat treba da plati paušalan porez na 35.000 dinara mesečno za prihode do 55.000 evra.? Svi koji posluju moraju da vode knjige. Za mikro preduzeća i preduzetničke radnje to vođenje knjiga bi moralo biti krajnje jednostavno i za to su potrebne izmene Zakona o računovodstvu i reviziji.
Srbiji je potrebna poreska reforma. Srbija treba da izvrši drugačiju raspodelu poreskog opterećenja. Da rastereti rad i zapošljavanje, a optereti imovinu i profit. Da time rastereti proizvodnju, a optereti trange-frange spekulacije sa nekretninama i građevinskim zemljištem. I to tako da ukupno poresko opterećenje većine porodica padne. Povećanje poreza nije poreska reforma. To je samo pokušaj krpljenja rupe u budžetu.
Da li je potrebno obrazlagati koliko su nedogovorne i demagoške izjave premijera da neće doći do zamrzavanja plata i penzija? MMF je izvršio analizu javnih finansija i otišao bez reči. Vratiće se u septembru. Da li znate koja je to poruka?Ovi se očigledno još nisu dovoljno slupali da shvate očigledno, moraće dodatno da se dolupaju do septembra.
Da li treba zamrznuti plate i penzije? Bez ikakve sumnje. Godišnje se za penzije izdvaja oko 4.5 milijardi evra. Za plate oko 4.2 milijarde evra. I to bez javnih preduzeća. Svako povećanje od 1% znači 10 milijardi dinara povećanja rashoda na godišnjem nivou. U oktobru je planirano usklađivanje plata i penzija sa rastom potrošačkih cena u periodu od aprila do septembra. Rast u aprilu je 0,8%. Ne treba povećavati plate dok se plate u privatnom sektoru ne izjednačne sa onim kod države. Naravno vodeći računa o stepenu stručne spreme i kvalifikacijama.
Da li treba otpustiti višak zaposlenih? Bez ikakve sumnje. Delux socijalna pomoć u vidu plate za nepostojeća budžetska radna mesta je i moralno neodrživa. Isto važi i za javna preduzeća.
Da li treba ukinuti subvencije?
Da li treba ukinuti za sva vremena sve NIP-ove i ostale investicione projekte odličnih kadrova političkih stranaka?
Da li treba reformisati javna preduzeća i okončati agoniju restrukturiranja?
Da li treba Zakon o privatizaciji staviti van snage i napisati novi?
Da li treba popisati imovinu države? Da li zaista treba odgovor na ovo pitanje?
Da li treba rasteretiti rad i ukinuti doprinose za zdravstvo?
Da li svi građani Srbije bez obzira na zaposlenost (npr. poljoprivrednici) treba da imaju zdravstveno osiguranje i da zdravstvene usluge pružaju i privatne lekarske prakse?
Da li treba izvršiti reformu penzionog sistema bez diranja u stečena prava penzionera?
Da li nam trebaju socijalne karte i jednostavna i jasna socijalna zaštita?
Da li treba istinski reformisati pravosuđe i učiniti ga nezavisnim?
Da li je potrebna giljotina propisa?
Bez ikakve sumnje.
Izlaz iz krize su građani Srbije kojima treba uređen izbalansiran poreski sistem koji favoriziuje proizvodnju i zapošljavanje. Treba im pravna sigurnost. Treba im uređen sistem. Treba im što manja birokratija. Treba im poštovanje zakona i jednaki uslovi za sve. Kako bi najbolji izašli na površinu. I stvorili novu vrednost. Tortu prave građani Srbije. Oni su i izgubili 700.000 radnih mesta. Jedino oni ih mogu i vratiti.