Sto i dve stolice. Na stolu flaša vina, do pola puna i dve vinske čaše. U uglu TV uključen. Zvuk demonstracija i policijskih sirena.
VLADIMIR: Pogledaj! Ovo nam treba, razumeš! Barikade, zastave i barutni dim. Jedini miris na koji će reagovati.
GOGA: I rasna crnka golih grudi u jurišu. Volim tvoju romantiku, znaš. Protiv njih je, doduše, malo impotentna. Ali lepo je čuti. Pravi slike u glavi. Volim tvoje slike.
VLADIMIR: To me i ubija. Te reči, taj ton u glasu. Defetizam. Letargija. Cinizam. Shvataš li perfidnost ovog sistema? Ideologija više nema. Proces je pri kraju. I globalan je. Upravljači i vlasnici nad bogatstvom i resursima sa jedne i stanovništvo sa druge strane. Nije ni fingirana demokratija, već nekakva izborna tehnokratija.
GOGA: Izvini, a kad je svet bio drugačije podeljen? Sem tokom prvobitne zajednice?
VLADIMIR: Ok. Uvek. Ali ništa perfidnije nije postojalo tokom istorije od ovog danas. Nekad se radi očuvanja bogatstva vladajuće kaste išlo đonom, mačem, katapultom, ognjem. Ugnjetavanje je bilo očigledno. Jasna granica izmedju njih i nas. Konstantna društvena tenzija koja u nekom trenutku pukne. I unapredi sistem. Tamo magna carta, onamo giljotina, a negde plamene zore...I promeni se svet.
GOGA: samo naprave kompromis s nama, čoveče. Procentualno sve je isto. Par posto njih su vlasnici planete. Oduvek bilo i biće. Svetu treba reset. A do njega neće dovesti crnka sa golim sisama i zastavom u ruci i romatičari kao ti, već neka spoljna opasnost, planetarna. Nešto što će nas ugroziti kao vrstu. Ne verujem ni u društvene evolucije, još manje u revolucije. Mada su sexy. I šta si ti sada? Pritajeni komunista, skriveni zmaj?
VLADIMIR: Ideologije su mrtve. Ne možeš više da me nazoveš. Ni komunistom, ni, nedajbože, antiglobalistom. Ospice dobijem od te labilne ekipe. Antiglobalistička utopija je, ono, svi crtamo, slikamo, šetamo se pored mora, vajamo i pravimo skulpture. I nosimo one kapice američke vojske iz Zalivskog rata. A hleba neće biti jer se hrana pravi samo iz ljubavi. Ma daj! Zajebi me s njima. Mrtve su ideologije. Ubili su ih. Ne dekretom, ne zakonima, već njenim veličanstvom konkurencijom.
GOGA: konkurencija je prirodno stanje, evolucionisto i darvinisto. Nema ljubavi u prirodi, sećaš se? Ili ćeš sad da počneš Džizs iz lav priču. U stvari, baš se menjaš . Mislim, ta romantičnost dečaka ti je uvek tu kao pogonsko gorivo, ali ciljevi i pravci...Hm.
VLADIMIR: Da, menjam se. Znaš, hteo sam da imam uredjen život. Uspostavljena pravila koja su mi poznata i relativno pravedna. I ja onda igram, igram, igram. E, ne mogu više da kažem samo jedno „igram". Uvek moram tri. To mi je od Murakamija. A u onom miloševićevskom mraku i ratovima, znaš kako sam izgarao za zapadnjačkim mirom i uredjenošću. Ono, sve je ok, blagostanje, popodne sedim za stolom u nekom kafiću do prozora, ispijam espreso, pogled na neku vračarsku ulicu, ljudi prolaze, nasmejani, užurbani, barokna fasada preko puta. Završim pauzu i vraćam se na posao. Ta me slika jebala. Bio sam spreman da izginem za nju. Ok, ne baš da zaista poginem, ali primio bih par udaraca pendrekom.
GOGA: i šta ti se desilo? Eno posla, eno pauze, eno kafića, eno vračarske ulice, otkud barokna fasada u gradu, aman? Nije tog bilo u čaršiji na periferiji nekog sultanata. Što se ti zaletiš u tim maštanjima.
VLADIMIR: Ovo je sve imitacija. Ovo su kulise. Ovo nema sadržaj. Nema suštine. Ovo nema veze sa onim snom. Sedim, pijem espreso, gledam kroz izlog na ulicu i ne osećam ništa. Ljudi jesu užurbani, ponekad nasmejani, ali nije to taj smeh. Usiljen je. Agresivan. Užurbanost je očajnička. Sedim, gledam i razmišljam, ok, to je sve zbog toga jer u ovoj zemlji nema dovoljno bogatstva da se nepravedno podeli. Ovo je društvo od 300 evra. Sve tri klase se uglavile u tu cifru. Nema para čak ni da se imitira nametnuti uredjen svet. Ali nije stvar ni u nedostatku novca u ovoj raspaloj Srbiji. Stvar je zajebanija. Globalna.
GOGA: opasno se bližiš trenutku kad ću izgovoriti antigl...
VLADIMIR: Ne, dakle, ne. Ozbiljan sam čovek. Vidi, stvar je u tome što ovaj sistem ubija duh ljudski kao nijedan prethodni. Imaš vlasnike resursa. Učiš i stičeš znanja da bi im se prodao i kupio sebi udoban život. Konkurencija na tržištu znanja je velika. Stoga se znanja pretvaraju u zanate, svode se na najpotrebnija za proizvodnju , višak teorije se kreše i izbacuje iz knjiga. Opet ne dekretom sistema. Već si primoran na to ako nećeš da te konkurencija pregazi. Kako perfidno! A kad te pregaze, za tebe neće biti udobnog života. Bićeš nezadovoljni marginalac. Bez para za psihologa da ti leči frustracije. Ispisaće te sistem iz ljudskih resursa. Šta ćeš onda?
GOGA: bavićeš se umetnošću. Pišeš dramu, recimo. Ili slikaš. Ili praviš hleb iz ljubavi.
VLADIMIR: Pa, da. Otprilike se tu danas i krije sva umetnost. Kod marginalaca. Sva ostala ljudska kreacija je upregnuta u industriju, brendove i marketere, poslovne zgrade. Uniformisana radi sniženja troškova. Provali ove jadnice u heklanim čizmama. Kako ih samo sve zavole u isto vreme. Ima li neke i najsitnije odluke na koju nas marketeri nisu naterali? Od toga koji ću sok da pijem, preko šta ću da vozim, do boje kose na ženama. Sve je perfidno ubačeno kao kod u psihu. I sve u cilju povećanja prodaje i smanjenja njihovih jebenih troškova. A sad mi pade na pamet...dugo nisam kresnuo plavušu.
GOGA: mogu da budem plavuša. Nikakav problem.
VLADIMIR: Neka. Trenutno sam na tripu crnke sa zastavom u ruci i sisama. Jebote, sa svetom nešto duboko nije u redu.
GOGA: neće ni biti dok se s njim ne pomiriš.
VLADIMIR: Nisam uspeo da se pomirim. Ha! Čak sam pokušao da budem i vlasnik resursa. Ali ni to nije moguće u ovoj bednoj zemlji. Nisam dovoljno loš da ovde uspem.
GOGA: šta mi čekamo uopšte? Šta radimo ovde sad ti i ja?
VLADIMIR: ništa. Stavio sam nas u predstavu.
GOGA: Predstavu? Kakvu?
VLADIMIR: Nemam pojma. Jedna od emanacija mog eskapizma iz ove zemlje. Jer nismo otišli kad je trebalo. Nekad sviram, nekad pišem pesme, nekad slušam Emiliju kako peva i opijam se s tobom ovom Chakanom Malbec. Kad zemlja u kojoj živiš dodje do zida potpunog beznadja,a iza zida tek nešto ugodnije beznadežna planeta, psiha krene da stvara svoj svet. Inače ti postaje muka. Povraća ti se od svega. Eskejp, bejbe. Stavio sam nas u eksperiment.
GOGA: I...hoće li da se završi sad ta predstava? Morala bih..
VLADIMIR: Hoće, čekaćemo van nje. Samo ne znam kako da je završim. Imaš ideju?
GOGA: Nemam. Vidi kod onih tvojih Rusa nešto. Ili sex neki. Ja sam za sex.
VLADIMIR: Svidja mi se ženska praktičnost. Može. A imam sasvim ruski kraj. Neću čehovljevski. Već nadrealistički, u skladu s trenutkom.
GOGA: Aha. Harms.
VLADIMIR: Da, otkazaćemo predstavu. Samo nam treba ona devojčica.
Vladimir i Goga odlaze sa scene.
Vraća se prvo Vladimir. Krene da povraća. Trčeći odlazi.
Ulazi Goga. Prekriva usta i izleće sa scene.
Ulazi devojčica. Staje na sredinu scene.
DEVOJČICA: Dragi gledaoci. Predstava je otkazana. Svima nam se povraća.
Zavesa