Ljubav| Muzika| Život| Životni stil

Još jedan korak dalje

kukusigameni RSS / 10.06.2013. u 10:55

ska.jpg 

 

Bilo je to pre nekih mesec dana, kada je Kukusigameni Girl (pogađate, moja ćerka od 17 godina), došla i rekla da njen dečko M. ima bend. Pa dobro, šta je to mene  briga što dečko ima bend?! Osim što sam i ja imao bend i što sam po ceo dan svirao. “Lepo, lepo”, rekao sam i da bih izgledao zainteresovano upitao: “A šta sviraju?” I ona, kao iz topa opali: “Ska!” Ska? Sećate se da sam pisao blog o Ska muzici?

*Jedan korak dalje

Iskreno, očekivao sam neki Metal ili makar D&B, kad ono Ska. Na pitanje šta M. svira, stigao je poražavajući odgovor: „Saksofon.“ Ah, saksofonisti, jadna Merlin u raljama saksofonista u filmu „Neki to vole vruće“. Likovi sa tajnom koji onako polusavijeni, zacakle okice devojčicama kada počnu da  se klate (kao slonovi) i kada pobedonosno uzdignu svoj svetlucajući instrument, sve krešteći u mikrofon. Bah! Dobro, mogao je da bude i bubnjar. Da ne grešim dušu.

Pričala je Kukusigameni Girl još štošta ali je to ostalo negde u pozadini moje pažnje jer su ubrzano počele da se odmotavaju davno potisnute trake filma iz vremena, kada mi je muzika bila sve i sve u životu. I da, bila je tu neka, meni veoma draga Ska pesma koju smo svirali.

A onda me je iz tog polu sna prenula sledeća rečenica:“ Znaš tata, svirali su u Kuglašu na nekoj svirci i pobedili. Tako da sad idu u finale, koje će obezbediti snimanje jedne pesme.“

Ko bre pobedio? M? Ska bend u Beogradu pobedio na nekakvom takmičenju mladih bendova? WTF? I kao što je to red posle WTF, uvek dođe OMG.

“Svirali su:

NoFX – Flossing a Dead Horse i Kill All the White Man,

Specials – A Message To You Rudy i Nite Club,

CACH 22 – Wreck of the Sloop John B.i Keasbey Nights.

OMG!!!

“Kakva  im je postava?”

„Saksofon (što baš navede prvo saksofon????), truba, bubanj, bas, gitara i pevač.“

Gledao sam u pravcu plafona, očekujući pomoć Boga (kao da Bog živi kod komšije iznad mene), koja naravno nije stizala. I tako napušten i od Boga i od komšiluka, zbunjen i rastrzan između sebe mladog i sebe u „najboljim godinama“ (i ovde bi moglo da ide WTF), izustih pitanje koje mene kao tragičnog lika vodi pravo u nepovrat:

„A jel imaju neku svoju stvar?“

Kratko i jasno stiglo je: „Ne!“

A onda produženo: „Što piiiiiiiiiiitaš?“

Znao sam da iza tog pogleda i produžavanja “iiiiiiiiiii” stoji misao: “Imaš neku ponudu stari prdonjo?”

Eh, niko mi nije ravan kada treba da se uvalim u nevolju.

„Da imam. Znaš, ima jedna pesma...“

Tu je već sve stalo. Dovoljna je bila ta nedovršena misao da dobijem zagrljaj, poljubac, sjaj u očima koji nijedan saksofonista neće dobiti i uzbuđenu rečenicu:

„U subotu imaju probu. Idemo zajedno. OK?“

To OK i nije bilo pitanje. Više kao ultimatum. A kao što vam je poznato, ja nikada nisam odbijao ultimatume.

Osvanula je ta subota koju sam spremno dočekao sa tekstom na A4 formatu. Prostorija u kojoj momci treniraju je san snova, naspram memle i zvečeće akustike prostorija po kojima sam se 80’ muvao po Beogradu. Tu je pregršt mikrofona, odličan bubanj, Marshall pojačala… Divota. Čak i klima šljaka jer nema prozora. Čovek koji je zadužen za instrumente i za ceo taj prostor mi je u jednom trenutku doneo barsku stolicu i izgovorio: “Ipak ste vi stariji. Evo, opustite se i sedite.” I nek mi sad neko kaže da mi nije adekvatan nickname?!

Gitarista nije došao (još) jer je verovatno negde zaglavio sinoć pa su momci počeli da sviraju bez njega. Na ponudu da im se priključim, znalački sam odmahivao rukom i pravdao se željom da ih čujem. I čuo sam ih. Mislim, savršeni nisu ali su prebacili moja očekivanja. Znali su vešto da odaberu stvari koje mogu da odsviraju i koje su u isto vreme pitke i komunikativne.

Kada su odsvirali ceo repertoar koji uvežbavaju za veliko finale, usledilo je ono čega sam se pribojavao, potpuno svestan neminovnosti svega toga. Pa zato sam i došao majku mu.

„Čika Kukusigameni, hoćete da nam pokažete tu vašu stvar?“

I onda kao poslednja budala, počeh da se vadim kako nije tu gitarista, kako nema gitare i kako je glupo bez gitare da im pokaz... Pevač otvori vrata i pozva me. Ušli smo u neki prostor u kome su na zidu visile razne gitare. OMG. Leva ruka mi je prešla preko oznojenog čela, desna je posegnula za Stratokasterom (iako nikad nisam preferirao tu gitaru) i godine moje apstinencije su otišle do vraga. Dovoljno je da vam kažem da me Kukusigameni Girl nije nikada čula kako sviram. A rekoh, ima 17 godina.

Dodajući mi kaiš i kabl, uljudni čovek koji mi je prineo stolicu me upitao da li ću moći sam da se priključim i tako to. I to je prelomilo. On će meni, da li ću i kako ću?! I ceo moj rehab od sviranja je postao prošlost.

U prostoriju sam se vratio kao da sam samo malo zakasnio na probu. Na brzinu se prikačio na pojačalo, zveknuo par harmonija, čisto da namestim zvuk (OMG gitara je i naštimovana!!!) i pokazao basisti šta treba i kako da svira. Onda sam seo za bubanj i čuknuo osnovu onoga što očekujem i na kraju pokazao mome dragom M deonicu saksofona.

„Jel jasno?“

„Jasno!“

Idemo. I krene stvar, kao nekada. Znoj sa čela nestade ali krenu onaj hladni niz kičmu i kao da sam sve ove godine samo to radio, zapevah pesmu koju sam sa sobom doneo. Već na pola prve strofe primetih da sam potpuno u fazonu i da i pored stomačića (oh kako mu tepam) ja iz sve snage đuskam, sviram i pevam!!! Vidim i klinci uživaju, počinju i oni da skakuću. Pevač mi se priključuje držeći tekst koji sam doneo i sve što je moje, postade i njihovo. Potpuni transfer.

I svirkali smo tako nekoliko puta da bi provalili stvar do kraja. I korigovali smo neke greške i otklonili nedoumice, kada se konačno pojavio gitarista sa podočnjacima od sinoć. Onda se i on priključio i ja sam lagano odlazio u Fade Out, ostavljejući ih da uživaju u novootkrivenoj numeri, koja je sada njihova. Odložio sam gitaru, pogledao u Kukusigameni Girl kojoj je donja vilica bila negde u krilu i namignuo joj. Kada su završili sa radom i vežbanjem na toj novoj-staroj pesmi, zamolio sam ih da odsviram jednu stvar na bubnju, najbolje “The Message to you Rudy”. Te smo i uradili to.

Onda sam objavio da nas dvoje idemo kući i da ih ostavljamo da rade. Pošto su mi valjda i starke (to nam je bilo zajedničko-svi smo bili u starkama) bile mokre od znoja, pevač mi je ponudio flašu sa nekom bezbojnom tečnošću. OMG!!! A šta ako je votka?! Nije. Čista H2O. Pozdravili smo se. Kukusigameni Girl je zaostala da poljubi saksofonistu, a ja okrenutih leđa jedino sam uspeo da čujem nekog od klinaca koji je prozborio: „Koji car!“ Bez ikakve najave, jedna suza se skotrljala niz lice i trljajući baš to oko, onako roditeljski, odgegah se do kola.

A da li je vredelo? Vredelo je. Momci su pobedili u finalu i sada i sami pišu neku baš baš svoju pesmu. Ne znam da li su svesni da sam ja od njih mnogo više dobio nego oni od mene?

Ali, takav je život. Sve je to ionako samo: One (more) Step Beyond.

 

 



Komentari (105)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kukusigameni kukusigameni 20:16 11.06.2013

Re: alal vera

pape92
Ovaj, imam i ja neku stvar iz osamesepete, nekako nikad nije došla na red pa sam mislio...


Mislim da je to sjajno.
pape92 pape92 20:23 11.06.2013

Re: alal vera

Najpre si rock star, onda si rock star kao na slici ispod, i na kraju si opet rock star!
freehand freehand 00:34 12.06.2013

Kad kažeš

saksofonista i devojka,
misliš samo jedno:



Ili ne misliš ništa.

P.S. ti svirao gitaru?!
Aha...

P.S. od P.S. Jedva te nađoh!

kukusigameni kukusigameni 08:25 12.06.2013

Re: Kad kažeš

freehand
P.S. od P.S. Jedva te nađoh!

Jel ovaj projekat prošao na konkursu ministarstva?
razmisljam razmisljam 23:59 12.06.2013

Re: Kad kažeš

kukusigameni

Jel ovaj projekat prošao na konkursu ministarstva?


Наравно, а ти си проглашен за главног и јединог спонзора и финансијера.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana