Izveštaj iz Slovenije bi u najkraćem glasio: umro je Ante Marković. Ne smem da kažem „najzad" niti smem da kažem „konačno" jer bi to zvučalo kao da se tome radujem (upravo je suprotno), ali da je i ovoliko koliko je poživeo pravo čudo, jeste. Zapravo, istina je suptilnija: za njegovu smrt se ovde saznavalo malo-pomalo u prethodnih 6-7 godina, tokom većeg dela kojih je sam Ante Marković zaista i bio živ, što je možda dodatno otežavalo randevu slovenaca i stvarnosti, da bi ovih dana vest o njegovoj smrti procurela i do onih koji su najupornije držali glavu u pesku, pa tako i do mene. Ne mogu da kažem da sam znao šta radim kada sam se pre nekoliko godina, taman pred Krizu preselio u Sloveniju. Ali kad sam se jednom našao ovde, konkretno u Mariboru, uskliknuo sam od zadovoljstva, pomislivši da sam pronašao Sveti Gral stanovnika bivše SFRJ (uvek kažem bivše, kao da postoji neka druga): Zemlju Ante Markovića. U to vreme, još živeći u gordosti&predrasudi zaostaloj iz studentskih dana, nisam imao pojma o ekonomiji ali sam gledao oko sebe i imao sam šta i da vidim. Sve je bilo kao što sam se sećao da je bilo 1990. Razumne kirije, pristojne plate, efikasno zdravstvo i bezbrižna kupovina. Aristokratsko ignorisanje proverenih vesti da većina fabrika u državi jednostavno ne radi čak i od strane onih koji su u tim fabrikama zaposleni. Fudbal u procvatu. Vožnja Kardeljevom ulicom uz zvuke Talk Talk i Tears For Fears. Šanrgi La.
Naravno, za sreću kasno je bilo. Danas, nema više bezbrižne kupovine, nema pristojnih plata i razumnih kirija. Najviše što možeš sebi da kažeš je da možda i jesu, ako se usporede sa tim kakve bi mogle da budu i kakve će verovatno i biti. Jedino su Talk Talk, Kardeljeve ulica i Tears For Fears još uvek tu. Da li je rano za tugu? Stvari su, naravno, globalne i kao što znamo prelile su se posvuda. Ovde je to ovako izgledalo: prvo je bila kriza. Zatim su za to čuli i u Sloveniji. Odmah zatim, građani su postali svesni da ih sa svih strana potkradaju pa su se protiv toga pobunili. Letele su kocke mariborske i ljubljanske kaldrme. Bilo je suzavca, i jedan vodeni top. Zatim se učinilo da neko dobro može da se izrodi iz svega. Gradonačelnik Maribora je bio prinuđen da podnese ostavku. Protivkorupcijska komisija je teško optužila dva najmoćnija čoveka u državi: Janšu, u to vreme predsednika vlade, i Jankovića, u to a i u ovo vreme gradonačelnika Ljubljane. Janša je prestao da bude predsednik vlade jer se prearanžirala većina u skupštini, koja je uz Jankovićeve poslanike izabrala novu vladu sa mnogim starim ministrom, i izvesnu Alenku Bratušek za premijera. Treba li reći da ovaj rasplet nije bio katarzičan? Ali jeste otrežnjujući. Novih ljudi, nekompromitovanih vezama sa kompromitovanim nema, sem u Mariboru gde je na vanrednim izborima pobedio malo poznat sociolog „iz naroda". No šta vam je danas jedan od republičke vlade prezren gradonačelnik. Mora se progutati činjenica da je toliko i toliko porodica i porodičnih prijatelja opljačkalo Sloveniju, podmićujući usput građanstvo iluzijom o postojanju Ante Markovića, i da će se, sem nekolicine bačenih pučanstvu da im glođu kosti dok se ne umore, sa tim izvući. Ako mislite da je reč pljačka prejaka, znači da, a i zašto bi, ne pratite vesti iz Slovenije. Naprimer, ima neki VIS (vokalno instrumentalni ansambl, kao nekad Idoli) po imenu Malibu a čiji članovi žive i rade u Postojni. Sviraju popevke sa prizvukom tropa, kombinacija kojoj je teško odoleti, ali na stranu to. Opština Postojna je donela i sprovela odluku da svako dete koje ide u vrtić dobije besplatno po jedan cd sa najnovijim pesmama grupe Malibu, specijalno komponovanim i snimljenim za najmlađe. Za svega 10.000 evra ukupno. Grupa Malibu je inače u poslednje tri godina na ime svirki povodom raznih opštinski obljetnica i prigoda zaradila oko 40.000 evra. Ovaj slučaj je samo živopisna kap u moru čije se obale ne naziru i čije obale niko i ne želi da nazre. Svi se plaše nasukavanja. Nakupilo se sa jedne strane iznenađenog i uvređenog ali temeljno poplašenog naroda, a sa druge korumpiranih gradonačelnika, (državnih) banaka koje su davale kredite koje ne bi odobrio ni mali Đokica, građevinskih firmi koje su iscedili "kontroverzni biznismeni" itd.
Poslednji je čas bio da se malo prearanžira brodska posada. Naravno, i dalje se zna ko mora da vesla, ali dobra uprava ne sme dozvoliti veslačima da ih progoni osećaj da im vesla služe za sisanje, jer onda neće da prionu. Najzvučnije ime uklonjeno sa gornje palube je Janez Janša, kome su na taj način obeležili jubilej 25 godina od suđenja (Janša, Zavrl, Tasić i onaj četvrti), kada mu je takođe odrezana zatvorska kazna, mada na kraće.
U međuvremenu, skoro istovremeno, donešene su nove Mere. Manje plate, viši porezi itd. Prihvaćene su u tišini.
Raj je izgubljen. Svakako, nikada nije ni postojao, u čemu je i caka sa tom sintagmom gdegod je čujete. Kao što reče prijatelj, lekar: odoh ja odavde. Teško će naći ZAM (Zemlju A. M.) ali da se najednom čini da su posvud zemlje u kojima se može živeti perspektivnije nego u Sloveniji, tačno je. Ima li nade? 'Ajd za Sloveniju, nego mislim uopšte, za nas, posvuda. Kako se pomiriti sa Merama ma gde one bile, i gledati one koje su nas doveli dotle da smo prinuđeni da ih trpimo kako se i dalje baškare u svojim sumnjivo zasluženim luksuznim stanovima i bankovnim računima. Sve smo znali ali smo bili potkupljeni da pogledamo na drugu stranu, no to nije opravdanje za odgovorne, jer ustvari nismo sve znali. Mi smo mislili da stvarno tako može. Niko nam nije rekao. Uostalom, to znali-ne znali je irelevantno. Ono što nije je pitanje kako sprečiti malog čoveka da se pretvori u Trockog svaki put kad vidi nov BMW na ulici, i poželi, a najčešće i ostvari, da ga izgrebe ključem. Bitnije - da li ga sprečavati u tome?
Znam da odgovor moramo da damo gledajući decu, ali nemam pojma koji.