Ovaj blog sadrži isključivo lične pivarske opservacije autora i ni na koji način ne odražava stav ili ukus Ambasade. Piva koja se pominju u ovom blogu sadrže pravi ječam i hmelj... i trenutno se ne mogu naći u beogradskim kafićima/kafanama, pivnicama i samoposlugama.
Teško je biti pivopija u Srbiji. Iako čak 4% državnog budžeta potiče od akciza i poreza plaćenih na pivo, izbor (?) se svodi na nekoliko varijanti fabričkog lagera (ako želite da saznate više o različitim tipovima piva - preporučujem ovaj tekst), koje se zakićene različitim šarenim etiketama i glamuroznim reklamama, pune i prodaju čak i u plastičnoj dvolitarskoj ambalaži. Pojave se poneki egzotični izuzeci od ovog pravila, ali nikako ne uspeju da se održe na tržištu. Otkud takva situacija u državi koja ima gotovo 300 godina moderne pivarske istorije i koja na trećoj najvrednijoj novčanici nacionalne valute prikazuje jednu od ikona lokalnog pivarstva?
Čini mi se da je pivo nepravedno zapostavljen i žestoko potcenjen napitak. Razlozi za to su brojni: od neinformisanosti i ekonomskog momenta, do različitih predrasuda. Posebno ističem i vinski snobizam, prisutan oduvek i svuda - od Starih Grka do današnjih hipstera. Ne mogu ni sam da se setim koliko puta sam slušao prezrive komentare onih koji "znaju" da je pivo jeftina i kalorična zabava za predstavnike nižih socijalnih slojeva, pri čemu iskustveno ne idu mnogo dalje od Tuborga, Heinekena ili njihovih lokalnih hibrida.
U Srbiji, uz čast malobrojnim izuzecima koji zaslužuju da budu pomenuti (Krugher & Brent, Premijer, Kej, Yugen TTT), apsolutni primat u tržišnom i marketinškom smislu imaju velike pivare. Da se razumemo, pivarske korporacije imaju najveći tržišni udeo manje-više u celom svetu. Međutim, ono gde Srbija dosta zaostaje čak i za regionom je ponuda, na čiju raznovrsnost presudno utiču tzv nezavisne pivare ili mikropivare, kao i kućno pivarstvo. Kategorizacija pivara se razlikuje od države do države, ali ono što je aksiom u svakoj mikropivari koja drži do sebe su tradicionalna receptura, prirodne sirovine i kvalitet.
Nezavisno pivarstvo poslednjih decenija širom sveta doživljava uspon. Osim društava u kojima se pivo tradicionalno konzumira za nijansu manje od vode (UK, Češka, Nemačka, Irska), ova vrsta alternativnih proizvoda sve je prisutnija i u SAD, Kanadi, Skandinavskim zemljama itd . Prema aktuelnim podacima od 2,400 američkih pivara, gotovo 95% su u kategoriji nezavisnih (mikropivare i pivnice).
Uporedo se može pratiti i procvat kućnog pivarstva (‘home brewing'), podstaknutog time što je sve lakše doći do aparature i sirovina. Home brewing (u svim količinama, ali isključivo za sopstvenu upotrebu) je u Britaniji dozvoljen još od 1963.godine, a zanimljivo da je ovaj "bezazleni hobi" od pre otprilike mesec dana legalan i u svim američkim federalnim državama. Među ljudima koji kuvaju svoje pivo je i američki predsednik Barak Obama. Kućno pivarstvo je u regionu najrasprostranjenije u Hrvatskoj, dok ga u Srbiji upražnjava samo manji broj entuzijasta (ukoliko grešim, molim vas da me demantujete!). Ono što raduje je nedavno otvaranje prve specijalizovane radnje sa pivarskim sirovinama i priborom u Beogradu.
Kao iskrenom pivo-ljubitelju, ogromno zadovoljstvo predstavlja mi činjenica da će na ovogodišnjem Beogradskom festivalu piva, po prvi put biti prisutne i tradicionalne britanske pivare. Pivare kao što su Bath Ales, Buxton Brewery, Shepherd Neame, St Austell Brewery... će značajno obogatiti ponudu na Ušću. Ljubiteljima pravog piva ponudiće nešto drugačije (ne samo po veličini flaše ili boje etikete), a onima koji tek ulaze u bogat i uzbudljiv svet piva omogućiće da se upoznaju sa nečim potpuno novim. Pivo, naravno, može da ima veoma prijatan ukus, ne mora da bude gazirano i niska temperatura mu svakako nije najbitniji kvalitet...
Cheers,
Dušan Mihajilović
@DusanMih