Avgust im je prošao u ozbiljnom učenju. Ono što nisu položili u junskom morali su da počiste u septembarskom roku. Mali predah je došao pred kraj meseca a razlog su bile auto-moto trke, zakazane za 3. septembar, i imali su malu diskusiju tim povodom.
’’Ceo svet je poludeo zbog tih trka’’, govorila je Rada, ’’ avioni bacaju plakate, železnica daje popust... rat samo što nije počeo a ovom narodu važno da li je brži Mercedes ili Auto-Union. Narod nema ’leba da jede ali će da da 100 dinara da gleda kako se bogataši vrte pedeset puta oko Kalemegdana!’’
’’Ih, kako ne razumeš, ovo je kao viteški turnir iz srednjeg veka, samo što ovi junaci jašu po sto konja odjednom’’ udarao je Bane na šalu, ’’ a kraljica, lično, pobedniku će da da pehar koji bi, najradije, dodelila sebi, toliko voli brzu vožnju. Pričao mi Mima, potrpa ih sve u svog Maseratija i vozi 150 na sat’’.
’’A novine pune slika skromne majke koja krpi deci čarape’’, kazala je Rada kiselo.
’’I to sa čarapama je istina, Mima lično video! Nisu oni baš toliko bez para da ne mogu da kupe nove čarape ali, to joj je zabava; kad završi sa dobrotvornim radom i protokolarnim obavezama, ona vodi prilično dosadan život. Malo slika, malo veze, a kad joj je igla već pri ruci..’’
’’Ništa, ima i u tim trkama nešto dobro, svi će da odu na trke a meni dolazi Ruža, pregledaćemo sve radnje na miru a mene neće da grize savest što ne učim, jer nemam s’ kim’’.
’’Tešadžiji Bog pomaže, što bi rekla moja majka’’, nasmeja se Bane. ’’ Baš mi je milo što ću opet da vidim Ružu’’. Ruža je bila Radina najbolja drugarica, godinu dana mladja, i već nekoliko puta je dolazila u Beograd da se raspita za studije; njen, dve godine stariji, brat je navaljivao da se upiše na Pravni , kao što je on uradio, a Ružu je srce vuklo ka umetnosti. Bane se nije mešao u njihovu raspravu ali mu je bilo očigledno da je tako lepoj, pitomoj, stidljivoj devojci čije su oči odavale dečiju iskrenost, mesto medju slikama ili pesmama a ne medju paragrafima.
Nemci su ušli u Poljsku 1. septembra ali su pripreme za trke tekle kao da se ništa ne dešava. Čemberlenov ultimatum Nemcima, da se povuku do 3. septembra u 11.00, većina je shvatala kao Bane, kao prazan blef posle koga slede gomile diplomatskih nota i ljutitih izjava. Kada je, pred samu trku, stigla vest da je Engleska, ipak, objavila rat, francuski šampion se povukao, nemački favorit, Manfred fon Brauhič je odjurio na aerodrom da odleti u rat ali su ga izvukli iz aviona i poslali na start. Na cilju je bio drugi, iza Nuvolarija koji je primio pehar i 15.000 dinara. Za to vreme, Rada se sama Uvodila u Rimsko pravo jer Ružu majka nije pustila da se smuca po Beogradu u ta smutna vremena.
Te večeri, u Banetovoj kući, trke niko nije ni pomenuo. Banku je držao ujka-Milan, artiljerijski pukovnik u penziji, heroj iz Balkanskih i Velikog rata, zamalo general, u čemu ga je omelo višestruko ranjavanje u bitkama i, još više, primanje poraženih neprijatelja u pobedničku vojsku. To je, u najvećoj meri, odredjivalo njegov stav prema Kraljevskoj jugoslovenskoj vojsci kao potpuno nesposobnoj i promašenoj. Još gore je mislio o vojsci Francuske posle Napoleona ali je sad, kad je rat objavljen, vodio tu vojsku, predstavljenu escajgom, preko trpezarijskog stola, pravo do korpe za hleb u koju su se, kao u opkoljeni Berlin, povukle one malobrojne kriške koje nisu bile suprotstavljene neprobojnoj liniji čaša postavljenoj na desnoj strani stola, da brane Varšavu, kristalni slanik koji samo što nije pao preko ivice.
’’Tako treba’’, vikao je kao da treba da ga čuje general Gamlen u dalekom Parizu, ’’ako hoće da dobiju rat, ali neće, pazi šta ti kažem, ima da se zabiju iza one glupave Mažino linije i da čekaju da se sukobe Nemci i Rusi, to će sigurno da bude, i pored pakta, samo će Nemci prvo da srede Francuze! ’’ Niko mu nije protivrečio ali je on sve više padao u vatru. ’’Umesto da sad, kad su Nemci na istoku, grunu preko Rajne sa 100 divizija’’!
’’Možda i hoće, to je logično’’, oglasio se Mima. Od pre nekoliko dana se smatrao vojnikom, od kad je porodičnom krugu objavio da će, po ličnoj Kraljevoj želji, da se upiše na Vojnu akademiju, da Kralj, jednog dana, stekne načelnika Generalštaba kome može da veruje. Do upisa je trebalo da prodje još godinu dana ali je budući vojskovodja već razmišljao o globalnoj strategiji.
’’Videćemo da li će da postupe logično ili sifilistično’’, odbrusio je ujka-Milan a sestre su razrogačile oči, (sve četiri, jer je Olgina kuća bila centar okupljanja familije i sve su bile tu), na zvuk reči koja se nije pominjala u pristojnim kućama.
’’Kako god da urade, mi treba da ćutimo i trgujemo sa obe strane’’, rekao je teča-Nikola.
’’Pa da’’, Žika je jedva sačekao da ujede oca, ’’ nek’ ginu ljudi, samo da kapitalisti profitiraju’’.
Žikina majka, Ana, koju su sestre, od milošte, zvale Ančica, pokušala je da izbegne novi sukob muža i sina: „ Smirite se malo, vi muškarci, samo vam je rat u glavi! Da žene imaju pravo glasa, ratova ne bi ni bilo. Nema te lude majke koja bi poslala sina da gine oko tamo nekog Danciga! Uostalom, nas taj rat ne interesuje, to je daleko od nas’’.
’’Šta pričaš Ana’’, podviknuo je ujka-Milan kao da se obraća posilnom, ’’ kako da nas ne interesuje? Dok oni tamo ratuju, onaj rimski pajac jedva čeka da nam ukrade još pola obale,Horti Bačku, Antonesku Banat, Boris Staru Srbiju i Timok...a ovu zemlju će da brani balavi Petar i metiljavi Pavle, bez Male Antante i bez Francuske koja ni sebe neće moći da odbrani ako ne krene odmah, sad, iz tih stopa!’’ Tiradu je završio u kreščendu, potpuno modrog lica.
’’Polako Milane, smiri se, ako tako nastaviš, Ti ćeš da budeš prva žrtva rata, ako se šlogiraš’’, rekla je tetka-Ruža ironično a brat je na to samo odmahnuo rukom.
’’Samo vi terajte sprdnju’’, rekao je tišim glasom, sa notom uvredjenosti. ’’ Ja ću, za svaki slučaj, da kažem Lizi da mi izglanca čizme!’’ Ova rečenica je prisutnim muškarcima izgledala kao šaljivo izvlačenje iz neugodne sutuacije i naišla je na osmehe odobravanja. Sve četiri sestre su, kad je pomenuo Lizu, iskrivile usta u davno usvojenu poluprezirnu grimasu, brzo, gotovo neprimetno premeštanje desnog ugla usana do prednjih zuba i lako obaranje levog ugla ka donjoj vilici, a uzrok je bio u tome što je Liza bila Milanova služavka još od kad se vratio iz rata, što je kupio kuću u njenom rodnom mestu, Sremskoj Kamenici, pored ove koju je imao na Neimaru, i što su podozrevale da se Lizino staranje o njihovom bratu ne završava kad se završi radni dan.
’’Ima rat i dobrih strana’’, tiho je progovorio Pera, taman toliko tiho da ga svi čuju u tišini koja je nastala posle Milanovog nespretnog povlačenja iz razgovora, bacajući izazivački pogled prema majci; prethodnog dana je oštro kaštigovan zbog pritužbi nekih komšinica da im je ispipavao kćeri i zavirivao im pod suknje i sad je taj dvanaestogodišnjak koji je, uz hranu, pronašao još jedan raison d’ etre, koristio priliku da malo izravna račun.
’’Ma nemoj, a koje to’’? Bane je osećao da se tu krije neka provokacija ali je rešio da istera stvar na čistac.
’’Pa, kad svi muškarci odu u rat, oni koje ne mobilišu ostaju da čuvaju ženskinje!’’ rekao je Pera, izmičući majci izvan dohvata ruke.
Svi su se nasmejali. Osim Rade. Ona je čula samo prvi deo rečenice. Ostatak joj se izgubio u zamišljanju porodične slike na kojoj nema Baneta, Mime, Žike, brata Dragana...i ta slika ju je, od tada, stalno proganjala. Bila joj je pred očima dok je hodala ulicom, provirivala je izmedju redova knjiga , vrebala iza naslova u novinama. Ponekad bi malo izbledela, na vest o povišici plate, na vest o rodjenju Draganovog sina, na izveštaj o položenom ispitu, i opet bi se pojavila još prodornija kad je, padom Francuske, jer Gamlen nije grunuo sa sto divizija, Radi postalo jasno da se ljigavi pipci rata nezaustavljivo uvijaju oko njenog života i da ona tu ne može da učini baš ništa.
Istinski je odahnula samo jednom, 25. marta 1941, uveče.