Osetim ja jutros da me nešto žiga u krstima, dušek li je, na vreme li je, od mladosti možda...kad ja na vesti, a ono – počelo. Vojvotkinja od Kejmbridža rađa. Konačno se setila da izađe u susret novinarskim hordama koje su, pred bolnicom, već počele da gube strpljenje.
Jer, zaista, na šta to liči da se toliko čeka, otkad to trudnoća traje devet meseci i kuda to vodi?! Da ne pominjem grupacije vernih podanika koje kampuju, obučene i umotane u britanske zastave, sa svim vizuelnim dodacima nacionalne svesnosti koji uključuju i zubne plombe odgovarajućih, državnih boja. Jednog dana će moći da zapišu u memoare da su najbliže moguće prisustvovali kraljevskom porođaju.
S druge strane, ja živa nisam, jer se vojvotkinja tradicionalno porađa. Time će začepiti usta svim dosadama od komentatora i udruženja za prirodno dolaženje na svet, koji se već mesecima bore za to da ona, kao i sve ostale žene prođe kroz šta se proći mora. Jeste da će njenom porođaju prisustvovati svi lekari koji su uspeli da se za to izbore, prateći pukovi babica i horde medicinskih sestara, ali prirodno je prirodno. Možda joj neko, tradicije radi i dobaci: »Što nisi ranije mislila na posledice?!«, kada vojvotkinja bude shvatila da je prirodno ponekad isuviše prirodno, o čemu će mišljenje skoro sigurno više no glasno izneti. Sem ako se ne pobrinu za sedativiranje prirodnosti tog jedva dočekanog čina.
Što se pola deteta tiče, insajderske informacije kažu da još uvek poznat nije, tako da se klađenja viju u nebesa. Ja tipujem na devojčicu. Koju bi bilo red Elizabetom nazvati. Ako je tradicionalno, neka bude najtradicionalnije moguće.
Dakle, čekamo.
Lepa Kejt rađa...ceo svet je, privremeno odložio sve druge vesti, sve će morati da popričeka da na svet priplače princ ili princeza.