"Odluka o potvrđivanju odluke o poništavanju odluke". Majke mi, tako je Nada Kolundžija, precizno i tačno, pojednostavila formulaciju teme koja je na dnevnom redu tekuće sednice skupštine. Aman, nije otišla sledeći korak i shvatila da ta formulacija govori više o odnosu političke elite, a posebno vlade, prema realnosti, životu, istorijskom preokretu i nacionalnoj tragediji nego bilo šta što su rekli i uradili svi oni zajedno povodom Kosova. Birokratija i isprazni formalizam, eto time se bavi politička elita Srbije.
Probije, koliko pratim, nešto što nije tako birokratizovano. Onda bude još gore - do degutantnosti politikantsko.
Ivica Dačić, tako, usuđuje se da podlački ne samo krivotvori događaje, njihove uzroke i posledice, zamenjuje teze i spira sa sebe i sopstvene politike odgovornost, da nalazi razumevanja za huligane i osudu za medije koji su pokušavali da sve relevantne informacije daju, nego i da traži da se zabrane stranke i nevladine organizacije koje ne misle kao on. Sramota, dripaštvo, osiona primitivna glupost? Ili nešto što se dalo očekivati, kada je preskočen 6. oktobar, a sa njima su sarađivali i sarađuju i Đinđić, i Koštunica, i sadašnji DS?
Odslušao sam i deo Čede. Bio je dobar, osim što je i on navatavao sitne političke poene, nesvestan da i sam govori kao političarčić, a ne državnik, što je sam o sebi hteo da sugeriše. Uostalom, kao da su Milošević i Koštunica krivi za odlazak Kosova (uzgred, jako me nervira ta priča sa time da je Kosovo oteto, kao da smo ga mi pa držali) i kao da nije pokušan svaki način rešavanja tog pitanja, od ravnopravnosti i integracije, da Albanci imaju svu onu autonomiju do kraja osamdesetih, preko Miloševićeve prvo arogantne ignorancije, a onda zločinstva, do različitih pokušaja postpetooktobarskih vlasti, diplomatskih i pravnih. Ma, jednostavno, oni ljude neće da žive i Srbiji i tačka.
Čanka sam malo slušao, i da se uzdržao od lovljenja poenčića kod svojih birača, nategnuto pominjući Vojvodinu, ne bih imao šta da zamerim. Štaviše, veoma je snažan bio deo kad je prozvao "Koštunicu dr Vojislava, predsednika vlade" za poziv na nasilje, sa, delovalo je, iskrenim ličnim ubeđenjem. Utoliko pre što je kamera pokazala nagoveštaj smeška na kamenom licu premijera i ciničnu grimasu osmeha ministra Samardžića.
I bi mi ih dosta. Ali, evo, osećam i sam neku potrebu da izrazim šta osećam. Razumem što neko to pokaže negde gde je njemu primereno - na molebanu, štagod to bilo, u skupštini, neko na mirnom protestu, gdegod. Razumem i te besvesne huligane utoliko što su iskoristili priliku da učine ono što žele, da lupaju i razbijaju šta bilo, kako do'vate, pa i da sami sebi naude, i fizički, batinama i pritvorom koji dobiju, i psoledicama njihovog ponašanja, suprotnim proklamovanom cilju, sve to razumem. Štaviše, mislim da su te reakcije daleko slabije nego što bi se po dubini i snazi zahvata, loma u nacionalnom osećanju, biću, čemugod, moglo očekivati.
I, uveren sam da će se dnevnopolitički sve ovo smiriti, kao što smo i očekivali, za još koji dan, možda nedelju. Da će na dnevni red uskoro potom, sredinom marta najkasnije, doći evropske integracije i opstanak vlade. I to je sve super.
Brinem se, jedino, što će taj nacionalni lom, na koji se reagovalo činovničkom odlukom o potvđivanju odluke o poništavanju odluke, ostati nekonzumiran, bez katarze, pravog suočavanja i spoznaje njegovog značaja. I da će to u tom nekom opšteprisutno kolektivnom, nacionalnom, uticati na ozbiljne promene, odnosno da će se Srbi kao nacija jednostavno promeniti. A, nekako, ne vidim da ćemo se promeniti na bolje.