Obećao sam prijateljima iz Dubrovnika da ću pomenuti na 92-ojci ovu lepu sedmicu provedenu uz njih, pa... da ispunim obećanje.
Dosta je mastila utrošeno da se u Srbiji novijih vremena, međ nama Srbima, pokuša napraviti kakav draft, opštenarodni zakonik koji će nam ukazati kojim putem se najbolje stiže do pokajanja, do svesti o počinjenom zlu, do pogleda s žalom unatrag i do preuzimanja i prihvatanja teškog balasta odgovornosti za ono što je počinjeno.
Zaista puno je truda utrošeno, organizovane su brojne tribine, radionice, pravljene brošure, organizovani hepeninzi, dolazili su gosti iz sveta da nam objasne šta je tolerancija a šta nije; nekim ljudima je ta obuka pučanstva veštini pokajanja čak postala i životna preokupacija... ako ne i opsesija.
Nije da nema značaja u tome što je rađeno, no ipak mislim da čovek tu vrlinu miroljubivosti, sklonosti k miru, ili poseduje ili ne. Ako je poseduje verovatno se rodio s njom i verovatno će je za života još više oplemeniti. Ako ne, verovatno je i da sam čin lobotomizacije neće uspeti da usadi veštinu pokajanja i miroljubivosti u određenu pojedinačnu ličnost. Razgovaram često sa suprugom koja je i sama bila deo tima u jednoj neprofitnoj mirovnoj organizaciji i bavila se dečicom iz ratom ugroženog područja u Slavoniji, pa se ne mali broj puta osvrnemo na to kako se pojavio mali milion nekakvih agenata i menadžera uvredljivo za našu inteligenciju - i ona i ja smo od samih početaka bili protiv Miloševića i rata i imali smo obitelji i prijatelje s one strane vatre.
Kada se čarter iz Dubrovnika spustio prošlog ponedeljka na telavivski aerodrom, znao sam već da će ovaj susret doneti nešto posebno. Stotinu deset ljudi iz Dubrovnika, uglavnom viđeniji ljudi dubrovačkog života, uglednici. Osećao sam blagu tremu, kao i svaki put pred svaku novu grupu. Moj posao je sličan poslu pilota, koji ima zadatak da uspne avion (spirita) u nekad prozirno nekad veoma tmurno nebo, da učini let koliko je moguće udobnim i interesantnim, a zatim putnike sigurno i zadovoljne spusti natrag u luku...
... Nisam nikada u celosti uspeo da vidim fajlove o razaranju Dubrovnika. Jednom sam naleteo u arhivima na prizore iz Sarajeva, ali i to je bilo dovoljno da mi potpuno prolomi dušu i da sedim u zaustavljenom vremenu i gušeći se u suzama pokušam da izmolim nevidljivog dobročinitelja da svim postradalim ljudima da neku vrstu utehe. Ono što znam, poglavito i u potankosti od ljudiju iz grupe koju sam upravo sproveo, jeste da su Crnogorci i Hercegovci, dokopavši se naoružanja od JNA i rakije, rasturili jedan od najstarijih i najlepših gradova prostora Zapadnog Balkana. (dovoljno indikativno je da Đukanović, Don Milo, poslednji i najveći demokrator [=demokratski diktator] Balkana, nije nikada niti jednom sudu odgovorio niti jednu reč za počinjeno zlo nad Dubrovnikom.)
Kako je otpočeo moj put sa Dubrovčanima, i kako su oni došli u dodir sa mojim brojnimnoćimanaDemiji razvučeno-blagoisfoliranim beogradžanskim akcentom ;), osetio sam da vlada britka hladnoća između njih i mene, i to ne sa moje strane. Prve večeri su kontaktirali mog nadređenog i kazali mu da je nečuveno da su od ministarstva dobili vodiča koji govori ekavicu. Onda je moj nadređeni pozvao mene i rekao, nešto u stilu, da Serž, ju gata bi džentl, bat ju gata stend for joroun valijuz end for da staf ju biliv in.
Nije to bila laka zadača,
s jedne strane nežan al' samouveren, a s druge sebidosledan a blagonaklon. I to je nekako pobudilo u meni umetnost komunikacije. Druge večeri sam poveo čitavu grupu u svoju omiljenu konobu, gđe smo pili crvenoga vina i razgovarali do u duboku noć o prijateljstvu, miru, razaranju, hladnoći, smrti i opustošenju.
Trećeg dana sam imao grupu prijatelja sa sobom. Do kraja putovanja smo podelili brojna zapažanja i saznanja, svedočanstva suvremenika. In a manner of speaking, I made Peace with the Dubrovnikians. Poslednje večeri se ispostavilo (bio je to jedan par izuzetno prijatnih ljudi sa kojima sam se najviše zbližio) da jedan čovek ima isto prezime po baki od majke kao ja po đedu od oca, ali on je, eto, Talijan iz Dubrovnika, a ja Jevrejin iz Beograda. Živa je ta jedna baka, prva kuća na Stradunu, pa ću naleto ići da je posetim. Svit je ćudo!