Imao sam osam godina, bio sam u drugom polugodištu drugog razreda osnovne škole. Ne znajući najasnije ni čemu služe razni delovi mog tela ali indoktriniran odasvud i od svakoga a posebice od učiteljice nam, rešio sam da u strogoj tajnosti, krijući to kao zmija noge, čestitam Drugu Titu rođendan! Moja tajnovitost je nastala iz želje da kad mi Drug Tito bude uzvratio i zahvalio se, na sva zvona, mašući odgovorom, to objavim znanim i neznanim i podignem svoj ionako visok rejting. Danima sam šetao od trafike do trafike nikako ne mogući da se odlučim za razglednicu koju bih mu poslao, na kojoj bih napisao čestitku! Naposletku sam kupio jednu u jarkim bojama na kojoj je bila fotografija potoka oivičenog žbunjem i iza gustom šumom. Sad je trebalo napisati čestitku a to nije bilo lako. U to vreme nije bilo hemijskih olovaka a penkala su imali samo ugledni i ljudi na položajima. Većina, uključujući i mene pisala je umačući čelično pero, naravno u drvenoj držalji, u bočicu s mastilom. Bio je početak meseca Maja, ja sam u glavi imao više puta ispravljan i prepravljan tekst čestitke ali mi je bila potrebna osamljenost da bih na miru mogao da napišem svoje sočinenije. Jednog dana, sve u strahu da ne zakasnim, presekao sam stvar, uzeo svoju školsku torbu i krenuo u sobu u kojoj smo brat i ja spavali. Gde ćeš to, gde si se zaputio, pitala me majka mi Radmila. Da učiš...a napolju se tvoji drugari igraju... Moram da napišem domaći zadatak. Zapanjena, otvorenih usta, nije mogla da veruje, ajd i to da doživim...a jesi li dobro, kako se osećaš? Dobro, dobro i nemoj da me uznemiravaš dok ne završim, rekao sam joj zatvarajući vrata. Da ne duljim više, pošto sam upijačem osušio napisano, sa zadovoljstvom sam pogledao krasnopisom istreniranim na časovima Lepog pisanja, napisanu čestitku. Sve je dalje išlo lako, na putu za školu na zgradi pedagoške akademije nalazilo se poštansko sanduče. Pre nego što sam je ubacio, još jednom sam pogledao razglednicu s obe strane i zadovoljan je ubacio u sanduče. Ali, međutim! Prošao je Maj, prošao i Jun a i budala bi u Julu shvatila da odgovora nema i neće ga biti! Bio sam, malo je reći, grdno razočaran! Mojoj osmogodišnjoj glavi na pamet nije moglo da padne da se u Titov kabinet i ostale sekretarijate, slivaju milioni čestitki iz svih krajeva Jugoslavije, na dopisnicama, razglednicama u pismima, vezovima crvenim koncem na belom platnu, u prozi i u stihovima. Fizički i svakako drugačije je bilo nemoguće ne samo ptočitati nego i odgovoriti na svaku čestitku. Ipak, osećao sam se na neki način i zadovoljnim što nikome nisam pričao o svom činu.
Sledeće godine (kao i prethodnih i budućih) sve osnovne škole pa i moja, imale su obavezu da spremaju s pionirkama i pionirima koreografiju za 25-to Majski SLET. Umesto časova fiskulture, širili smo ruke, podizali ih u vis, formirali cvetove i šta već ne. Posle određenog vremena bivao je odabir konačne postave, od najboljih iz svih škola. I ja se nađoh u toj elitnoj grupi, bolje reći gomili klinki i klinaca. Počeli smo da odlazimo na stadion i tamo su nam usklađivali pokrete, mahanje rukama, kretanje, trčanje, ležanje...Tako stigosmo i do generalne probe! Sve pionirke su morale da imaju na sebi bele bluzice sa obaveznom crvenom maramom oko vrata, teget plisirane suknjice i bele čarapice. Mi pioniri isto tako bele majce i samo umesto suknjica, teget kratke pantalonice. E sad, meni ćale bio poslom u Splitu i doneo mi pravu lanenu mornarsku majcu. Nisam je skidao ni kad sam spavao! Srasla mi s telom. Elem, pojavim se ja na licinom mestu i izazovem opće zgražanje organizatora! Odmah mu pronađite belu majcu, dreknu glavni organizator a meni, jesi ti pao s Marsa? Brzom brzinom donesoše neku belu majcu ali ja odbih da sa sebe svučem svoju mornarsku! Posle kraćeg preganjanja a ja sam bio uporan, izbaciše me se generalke a učiteljica je vikala dok sam odlazio: Za ovo će čuti tvoji tvoji roditelji! Naravno da su čuli, ona im je lično ispričala, unoseći u priču i trilerskohororske elemente. Ćale mi je bio na putu pa je to sva u peni pričala Radmili. Drugarice Radmila, vi znate da neprijatelj vreba...znate da bi se ovaj gest vašeg sina mogao protumačiti kao...na sreću svi znamo da ste vi i vaš drug...morate preduzeti drastične korake i ja ću sa svoje strane...i sve tako nekako. Radmila me nagrdila na pasja kola: Pa skidaj je bre već jednom, usmrdela se na tebi, moraću da je gulim s tebe... Neću, sam ću da je perem! S tobom se raspravljati je ćorava rabota, odmahnu rukom Radmila, okrete se i ode. Kad se ćale vratio s puta, ispričala mu je i rekla da porazgovara s prvencem. Ćale je bio blag i razuman čovek, pitao me: Šta te je koštalo da obučeš belu majcu, to je ipak slet, zajednička priredba...A što oni nisu obukli mornarske majce...i gde si ti video da ljudi po gradu idu isto obučeni? Gde ti je kupih, vajkao se ćale, e jesi muanat i ostavi me na miru. Učiteljica je održala obećanje, davila me kao zmija žabu ali jadac, bio sam najbolji đak, iz svih predmeta sam imao peticu. Slet je protekao bez mene a i učiteljica je s vremenom oladila.
Maturu, odnosno pismene zadatke, smo polagali/radili u fiskulturnoj sali, klupe odvojene po dva metra jedna od druge i jedna klupa, jedan đak. Za pismeni iz srpskog na tabli su bile ispisane teme. Prva, dobro se sećam, je bila: Drug Tito najveći sin naših naroda i narodnosti. I nekoliko sledećih je bilo vezano za lik i delo Druga Tita. Šesta je bila: Moj grad u revoluciji i sedma, slobodna tema. Ja sam odabrao slobodnu temu i nadahnuto ispisao nekoliko stranica posvećenih Petrovcu na Moru, njegovoj plaži od pržine, drugarima, ostrvcima, Svetog Nikole i bezimenog sa borovom šumicom na vrhu, na kojem smo na gradelama pekli oko ostrva tek ulovljene cipole, umakali borovu grančicu u zdelicu s maslinovim uljem, češnjakom i peršunom i s vremena na vreme tom smešom premazivali cipole, o devojkama koje sam veslajući noću vozio čamcem po mesečinom obasjanom moru, o prezrelim smokvama, šipcima i kupinama koji su nam pored ribe bili osnovna hrana. Ipak sam napisao i dva sastava o Drugu Titu! Pismeni se radio od osam ujutro do podneva i za to vreme imali smo mogućnost da dva puta napustimo salu i odemo do klozeta, zarad male ili velike nužde. Do vrata klozeta pratio nas je jedan mladi profesor i ostajao ispred, pušeći. I prvi i drugi put, praveći razmak od oko sat, sat i po, ostavio sam sastave na ranije određeno mesto. Oba moja druga koji su prepisali moje sastave, dobili su čistu peticu a ja četvorku. Kako da ti dam peticu, zbog komisije sam se dvoumio i četvorku da ti dam, ne kažem, odlično je napisano ali otkud ti ideja na na maturskom pismenom pišeš o cipolima, pržini, pa si još i đevojke ubacio, smokve...ja sam, svi smo od tebe očekivali da napišeš remek delo o Drugu Titu!
Obrijao se ja ispod kože, potkresao brkove, obukao košulju, bluzu, ispeglane pantalone i uglancane cipele i spremio se za izlazak u Mostar. Kao slikar odavno sam bio oslobođen svih vojničkih dužnosti, slikao sam u jednom hangaru i imao stalnu dozvolu za izlazak u grad. Prvo sam mislio da svratim kod Tonke, popijem njihovu doooobru Lozu i onda nađem nekoga da me prebaci u Mostar. Imao sam dogovor sa drugarima iz Mostara da savladamo jedno janje ispod sača. Krenem ja kroz boriće koji su odvajali pistu od naših prostorija i oficirskih kancelarija, želeo sam da preko piste što brže stignem do Tonke, pevušim, odbijem dim, lepo mi. Odjednom! Stoj! Stanem, počnem da se osvrćem a ono pored svakog bora po, do zuba naoružani s ganc novim Kalašnjikovima, gardisti u svetlo plavim bluzama, teget čakšrama, uglancanim čizmama i onim silnim gajtanima po poprsju! Jedan od njih prošišta kroz zube: Druže majore, druže majore... Očas eto ti i druga majora. Đe si se ti zaputio, đe si krenio? Krenuo u grad druže majore, imam dogovor... Ma jebo tebe taj tvoj dogovor, more li ta tvoja glavurda smislit zbog čega, odnosno zbog koga smo mi ovdje...samo što nije sletio Drug Maršal! Znam druže majore, zato sam mislio da pretrčim pistu...Ni tica ne more prolećet a ti bi da mi pretrčavaš...Ajd vrći se da te ne apsim i da te pitam, jes ti lud, fali li ti daska u glavi...šta si u civilu, de mi reci? Akademski slikar. Mogo sam i mislit, svi vi umjetnici ste udareni mokrom čarapom po glavi, nasmeja se od srca, ajd bježi da te ne vidim. Pozdravim ga propisno, okrenem se i odem. Dežurni oficir stažista Slovenac Istok me dočeka smejući se: Ti brže otud nego odovud...jel se tako kaže? Baš tako, odgovorim, imaš smisla za jezike. I šta ćeš sad? Ne brini ti za mene, ako te ko pita, nisi me video. Kako hočeš, reče, sede za drveni sto i nastavi da pije Blatinu s Goranom. Ja krenem pored žičane ograde stazom kojom smo išli u patrolu i posle jedno kilometar i po, skrenem kroz Hepokove zasade vinograda na krov. Pretrčim početak piste, niko me nije video i nađem se na putu za Blagaj. Dignem palac ali ko za đavola sva kola idu prema Blagaju. U neko doba kad sam već počeo da razmišljam da se vratim i pridružim Istoku i Goranu, zaustavi se brundajući, drtina od kamiona. Đes krenuo vojniče, promoli se glava pitajućeg šofera. U Mostar, imam dogovor...Upadaj, ostaviću te kod gimnazije, ja poslije skrećem, morel tako? More rode rođeni, kako bolan ne bi moglo. Te tako ja na vreme stigoh na čoplenje janjca a Drug Tito bezbedno slete na Mostarski aerodrom.