Ima dana koji nisu dani, nego prosto bruka jedna. Čuče i čekaju da upadnu u trenutak nepažnje, gurnu nogu u vrata, uđu i ne nameravaju da odu. Prave pičvajz. Traju ne kao gladna godina, nego kao godina na dijeti, ona iz krda sedam mršavih krava sa fitnesa.
Probudim se ja jutros, odlepim jedno oko, smandrljam se sa kreveta i srećno dobauljam do kompjutera. Uključim istog, usput srušivši pola stola, al i tako to treba jednom spremiti, i počnem da radim na otvaranju drugog dela očinjeg mi vida. U jednipookom stadijumu konstatujem da se kompjuter nebeski oplavio, sevaju mu nereligiozne ikone, daklem, sve kao što treba. Odem da poradim na ličnoj higijeni i estetici, vratim se, a on...crn. Krenem da pritiskam oberučno dugmiće, ništa, ne mrda. Jedno svetalce bar da upali, neki znak da mi da. Jok. Mrk. Zgrabim Žmua koji još uvek spava, ko je video da se toliko radnim danom razvlači po snu, dovučem ga do problema...krene on onako bunovan da se zavlači pod sto. Nije mu pomoglo ni što je dva puta bar bubnuo glavom o pomenuti komad nameštaja, ni što se zapetljao u žice ko pile u skoro lascivnu reč, moj prozor u svet ni da pisne. Zaključak – umreo. Odlično. Serviseri, koji već nisu na letnjem kolektivnom zabušavanju, su spojili lepo sa korisnim i nemaju nameru da rade bar još pet dana. Lepota. A opšta svetska kriza nek vidi šta će.
Odem ja na balkon da brojim do pet hiljada, a napolju upekla zvezda na sabajle, oči isteruje. Zgrabim suncobrana da ga stavim u funkciju, kad ključno dugme mi ostane u ruci. Dobro, znam ja da sam da sam jaka u ruke i bandoglava u glavu, ali baš toliko. Zaustavim brojanje na 1957 i zavapim svim preostalim živcima, uostalom i komšiluk bi već jednom mogao da se probudi, treba neko u ovoj zemlji nešto i da radi...Žmu se postroji umotan u kompjuterske žice koje se vuku za njim, i počne da se rve sa suncobranom. Zaključak – i suncobran je pokojni. Zaključak br. 2 – da se obučem, ali što nežnije, da usput ne skrham orman, a ako je moguće poštedim i ostalo oko sebe, i odvučem se da bar novi suncobran kupim, kud već kompjuter ne mogu. Naravno, u radnji koja prodaje i njegov monumentalni držač, jer to ide u pareizvlačećem kompletu.
Stignem srećno do radnje, bar što se tiče stvari koje sam uspela za sobom cele da ostavim, kad tamo – nema. Štrče samo dva, otužno zelena suncobrančeta, manja od maslačka, ne bi se pod njih stisnuo ni par zaljubljenih bubamara. Pomenem familiju gore pomenutoj globalnoj finansijskoj krizi, koja ljude tera na očajničke korake investiranja poslednjeg što imaju u suncobrane, i krenem da tražim nadležno lice. Nađem ga u formi dvometarskog, bicepsima i ostalim icepsima ukrašenog Apolona. Odmah se vidi, za doručak jede proteine, a za ručak kvasac. Nabubrio, lepota jedna. Em praktičan, kad se ispumpa, sigurno može da se drži ispod kreveta. Naravno, u skladu sa trendom, ćelav. Prosto, takva su vremena, svi koji pretenduju da budu dobri frajeri, moraju da budu bosi po glavi, kao da se češljaju sredstvom za zatiranje korova. Mada, nema veze, neću kući da ga vodim, samo suncobran mi treba.
Posle pola sata vodanja po hektarima cenjene prodavnice, Apolon je morao da me razočara, ostali samo maslačci i par suncobrana za ugostiteljske objekte veće od lokalnog aerodroma. Odlično. Mada, možda ipak...Apolon je mrdnuo obrvama, tako da su mu se zaljuljali neonski odrazi na glavi, i poverljivo me odveo u magacin. Posle kraćeg rovanja, na kome bi mu pozavidela svaka krtica koja drži do sebe, požrtvovani prodavac je izronio sa kutijetinom dovoljno velikom da se u njoj sahrani cela faraonova porodica sa svom kućnom opremom, brojnom poslugom i ključnim delom armije. Bez kamila. Ukratko, Apolon je namignuo trgovački i ponudio mi spektakel u kutiji upola cene. Nema šta, pravi potez, jer teško je naći ženu koja bi odbila da kupi i Ajfelov toranj na tolikom sniženju. Jedini problem je bio držač. Sjajnoglavi prodavac je rekao da brigu ne brinem, oni imaju samo jedan betonski držač, te ako je taj u mom posedu kao što tvrdim, onda suncobran u njega staje. Veselo sam odvukla kutijetinu, rvala se sa njom još oko pola sahata nakon što sam shvatila da ne vozim šleper...al stalo je nekako, na opštu radost mimoidućih kojima je dan ulepšala luda žena u borbi sa podivljalom kutijom.
Jašta da suncobran nije pasovao u držač, poradi čega sam uzela njegovu donju polovinu i ponela je sa sobom nazad u prodavnicu, ako ništa drugo biće mi jak argument. Apolon se zaprepastio i ušao u bazu. Podataka. Ja sam stajala sa valjda gvozdenom cevkom, povećom. Ispostavilo se da naš betonski držač naravno nije i jedini držač, ima još jedan, ups kakva greška i šta ćemo sad? Nabildovani je uključio iceps koji najmanje koristi i drži ga u glavi, i ponudio da podignem povoljan kredit da bih kupila odgovarajuće betonsko brdo sa rupom. Jer suncobran kupljen na poniženju ne mogu da vratim. Dan se kotrljao od smeha. Ja sam počela da hvatam zamah cevkom. Sin švalera opšte prakse, Zevsa i stočarke Lete je spustio cenu taman toliko da izvuče živu glavu. Napolju je publika mogla da gleda drugi čin tragikomedije, luda žena ovaj put u okršaju sa komadom betona od četrdesetak kila mrtve vage.
Cevka, beton i ja smo krenuli nazad kući. Naravno da baksuz od dana još uvek nije pokazao sve što zna. Da bih se utešila, svratila sam da ponovo pogledam jedno haljinče. Jedno, jedino, cvećno, koje čekam otkako je leto upeklo. Svemu pada cena, pa će i njemu. Jedino što sam se ovaj put odlučila i da ga probam. Ispostavilo se da je, uprkos svoj svojoj šarenoći šiveno od strane osobe koja očekuje da se par grudi nosi i na leđima. Ali i kad se jednom obuče, da se nikada više ne skine...jer sam ruke ušinula pokušavajući da dohvatim i nekako ipak odšniram haljinu. Uzalud. Tri su me znoja probila, jedan na nervnoj i dva na hormonskoj bazi, oči su mi izbledele od neonki u kabini za presvlačenje koja je proporcija skromnijih od kutije za cipele. Šta mi je drugo preostalo, nego da potražim pomoć publike...tri prodavačice i dve dobre, slučajno prisutne, potrošačke duše su pola sata okretale, obrtale mnome. Džaba. Šnir je držao zube stisnute. Onda je jedna od prodavačica otrčala napolje i sa sobom dovukla zbunjenog majstora iz susednog lokala koji se renovira. Plav i krečnjav. Sa kutijom alata u ruci. Skrivena kamera je propustila odličnu priliku. Starom dobrom srpskom rečju, cvikcanglama, je majstor došao glave rajsferšlusu, tro prodavačice su me držale da ne pobegnem u pogrešnom trenutku, dve zainteresovane, rodno ravnopravne kupkinje, su držale busiju na vratima.
Povlačenje je bilo poražavajuće, sumnjam da su ikoga ikada tako iz haljine vadili...a i...neko je srušio ulicu, jedinu kojom umem kući da se vratim. Bila tu do maločas, a sad je nema. Znam ja da je moja zemlja domaćin ekspert u rušenju, ali baš tako brzinski...Zbog toga smo svi saterani u jednu kolonu, sa sve šleperima, avionima i kamionima, dok je pored nas rasla građevinska dubioza, a iz zuba nam iskakale plombe od drumske podloge kakvu ni Turci nisu praktikovali. Sunce je peklo bez milosti. Oljušteni asfalt je kapao crnilom. Vreme je postalo relativnija no ikad pojava. Dan se od smeha prevalio u popodne.
I naravno...kada sam uspela da se probijem do naše stambene jedinice, pobedim dimenzije lifta, dokotrljam betončinu, ucimam suncobransku prinovu na balkon, otvorim kutiju koju su tako oblepili kao da će u svemir da je šalju, na obodu Alpa je zagrmelo. Ne onako kao što normalno grmi, nego planinski, iskonski, odjekujući objašnjenjem ljudskoj rasi da je ništa veća od mravaca i ako se Majci Prirodi tako prohte, i vrlo prolazna pojava na licu Zemlje. Odnekud su se, očas posla, okupili crni, crncati oblaci, temperatura je počela da se survava. U roku od odmah je počeo pljusak. Suncobran i njegova kutija su se pretvorili u pozamašnog slinavog krokodila.
Duhoviti dan se završio kao što je i počeo – na moj račun. Smrklo se mnogo pre no što to letnje doba zapoveda, crna kiša je lila bez milosti, hladna, potpuno novembarskoj konkurentna, napolju je cvokotalo petnaestak stepeni. Leto je netragom nestalo. Krenula sam u podrum da tražim sanke. Suncobran je plakao na balkonu.
Ima tako dana...