Sa velikom radoscu i ponosom zelim da vam predstavim Dejana.
Upoznala sam ga u Kanadi, kada ga je jedno poslepodne, moj stariji sin doveo kod nas i odmah mi se dopao svojom neposrednoscu, vedrinom, iskrenoscu.
Iako smo se tek upoznali, lako smo pricali o svemu i vrlo brzo sam shvatila, da njegova energija ima neverovatnu pozitivu koju prirodno siri, kao da mu je to sudbinski zadatak.
Njemu zivot nije podelio bas najbolje karte, ali on to nije spominjao, niti se zalio, svoj pretezak kofer je tako mlad, nosio prilicno hrabro, i uvek sa smeskom, kao da je njegov samonikli integritet bio jaci od okolnosti.
A imao je san u koji se sakrivao kada mu je bilo tesko, oslanjao da se odmori, kada je bio umoran, koji je grlio, kada je bio sam, u kome je bio neko drugi i sve imalo pravi smiso.
Od njega nije nikako odustajao, ma kave da su prepreke iskakale na njegov put, rasle, ukopavale se, sirile, gurale i becile, on je nalazio nacina kako da ih preskoci, zaobidje, pocisti, bez roptaja i kuknjave, sagane se, pa krene od prvog kamicka, pa drugi,…kao da zapravo znatizeljno istrazuje.
Tako, kamen, po kamen, njegov san je polako gubio paperjasto tkanje i postajao sve jasnijih oblika, dok se nije potpuno izostrio i postao stvaran, zivot kakav je Dejan zelo da ima.
Pogledajte,
http://wannabemagazine.com/kad-porastem-bicu-modni-dizajner-dejan-dokovic/
preneseno sa portala wannabe