Kao što to i ide, tašta je došla u paketu sa mojom ženom - ako ženu jesam, nju nisam mogao da biram. Narodna izreka kaže: "gledaj majku, biraj kćerku". Zaista, u najvećem broju slučajeva kćerke su i fizički i duhom i ponašanjem kopije majki. Ja sam, eto, osam ipo godina proveravao majku sve dok se nisam ubedio da je tetka Ljilja dovoljno dobra kandidatkinja za moju gospođu.
Prirodno, u početku je odnos sa ženinim roditeljima vrlo pažljiv i "na note". Tasta, kao tvrdokorno vojno lice, nije valjalo ljutiti kako ne bi usledile neke zabrane, dok sam sa taštom razrađivao pravila lepog ponašanja.
Pošto sam u vreme kada smo se upoznali već bio prilično samostalna i izgrađena osoba, nikada mi nije palo na pamet da je oslovljavam sa "tetka" ili tako nešto. Persiranje i "gospođa Tašta" (sa velikim "T", svakako), bilo je dovoljno sve dok nisu došli unuci, a onda smo oboje nekako jednostavno prešli na "baba" i "Šile", kakav je moj višedecenijski nadimak.
Tašta je bila od onih domaćinskih žena, koje najviše uživaju kada spreme toliko hrane da ne može da stane na astal i kada svi na kraju obroka brekćemo dok ona pokušava da nas natera da pojedemo sve što je ostalo. "Ovo sve mora da se pojede", "u frižideru nema mesta", "niko ne hvali moj ručak" uobičajene su reči kojima nas je nutkala, ne libeći se da zahvati i doda svakom u tanjir po ko zna koji put. Nekoliko prvih godina, najveća mora mi je bila koji izgovor da smislim dolazeći kući ne bi li izbegao da se ponovo prejedem. Iz želje da mi ugodi, ona je u talasima kuvala sve više i bolje, trudeći se da se barem nekako približi hrani koju je spremala moja majka (zna se da, bez obzira na sve, majka kuva najbolje na svetu). Koliko puta je mojoj ženi rekla "njemu se ne sviđa kako ja kuvam".
Svako od nas ima nešto što ne voli. Tako ja nikako ne volim kuvani kupus. Tu sam izvojevao prvu malu pobedu - već drugi put kada je skuvala sarmu pitao sam da li mogu da odvojim kupus što je ona prihvatila. Kasnije, kada je naš odnos toliko uznapredovao da smo se šalili jedno drugom na račun, jednom sam joj podvalio onaj dižonski senf tako da su je usta žarila pola sata.
U hranu je obilato dodavala povrće, uverena da je to zdravo i da tako treba. Meni to baš nije prijalo, pa sam imao običaj da kažem da ona za svako jelo u lonac prvo stavi glavicu luka, šargarepu, krompir, šaku pirinča, koren celera i struk mirođije, pa tek onda pasulj ako kuva pasulj ili grašak ako je to na meniju.
Obilju hrane se jedino radovao moj tast, koji bi se po povratku sa posla skidao u "siledžijku", stavljao peškir oko vrata, i navaljivao na gomile pred sobom obilato se čašćavajući ljutom paprikom i brišući znoj koji je lio sa njega. Imao je običaj da vikendom već pola sata pred ručak, koji je uredno postavljan oko pola 2, dolazi do trpezarije sa rukama na leđima uz pitanje "kad će taj ručak" pokušavajući da štrpne ponešto od onoga što će se uskoro naći na stolu, dok ga je tašta nervozno terala od kuhinje. Nakon što je pre nešto više od osam godina tast umro, ja sam nastavio da dobacujem to čuveno "kad će taj ručak" pa se ona pojavljivala izbečena iz kujne mlateći varjačom prema meni.
Bez obzira na sve nevolje koje su nas stigle devedesetih, u porodici je uglavnom uvek bilo šale. Tako smo probili led i počeli da se šalimo. Nas dvoje, svakako, na tu večitu temu o odnosu tašte i zeta. Ubrzo sam joj naglasio da mi napomene kada smatra da na nešto treba da obratim pažnju da bi zatvorio jedno uvo kako bi mi ono što kaže ostali u glavi.