Jubileji| Lingvistika| Tehnologija

Egipat: revanš, ne drugo poluvreme [1]

Bojan Budimac RSS / 20.08.2013. u 01:30

Treba biti politički slepac pa misliti/verovati da se revolucije (bilo kog tipa) okončavaju momentom obaranja tiranina sa vlasti. Interesantno je da su oni koji (punim pravom) ronzaju o nikad sprovedenoj lustraciji posle obaranja Slobodana Miloševića propustili da primete da su svi državni aparati posle svrgavanja Hosnia Mubaraka februara 2011. u Egiptu preživeli "tranziciju" praktično neogrebani. [zapravo i nije interesantno, samo je ilustracija površnosti]

Ne znam kako razmišljaju narečeni politički slepci, jer mi je taj tip "racia" misterija, ali pretpostavljam da veruju/očekuju da se ljudi starog režima (a broj takvih prevazilazi broj direktno privilegovanih) posle revolucije dezintegrišu, nestanu ili da možda punim srcem prihvate promene (uz jedno "sori" valjda). Iracionalno? Ne, direktno glupavo.

"Dvadeset dva miliona potpisa na peticiji" bez da se iko zapita vrlo jednostavna i očigledna pitanja -- 1. gde se denuše ti potpisi? 2. ko ih broji? [dobro, ne baš niko, moja malenkost jeste, na mom rezervnom položaju],* da ne govorimo o ignorisanju egipatskih medija na kojima su se mogli videti likovi koji se hvastaju kako su odštampali 16 potpisa.
"Četrnaest do 30 miliona ljudi na ulicama" (neko je na ovoj platformi pominjao i 50 meleona) i to sve na mestima na kojima teško da može da stane 500K ljudi. Aham... Da, fakat je da je i dobrim novinarima trebalo nešto vremena da raskrinkaju tu medijsku fantaziju, a čak ju je (možda) i POTUS Obama ukapirao sudeći po izjavi iz Martinih vinograda u kojoj je i sledeća rečenica (prevod i naglašavanje moj): "Znamo da je mnogo Egipćana, milioni Egipćana, možda čak i većina Egipćana tražilo promenu kursa." Hmmm, blaga promena kursa u naraciji američke administracije, ali 31% ne predstavlja većinu. Zapravo to je 31% samo ako u njih uključimo 6 procenata salafista, koji bi sada rađe da tute. No, onomad, jbga, su baš oni koji pozivaju na racio progutali udicu propagande, onako ko grgeči -- do šupka.

[digresija] Salafisti su jedan od pokreta među sunitskim muslimanima mnogo puritanskiji od Muslimanskog bratstva, ali mnogo liberalniji od Vahabija. Iznenađenje egipatskih parlamentarnih izbora je bilo njihovih 27% osvojenih glasova (naspram 37% koje je osvojilo bratstvo), s obzirom da se pokret politički aktivirao tek nakon "revolucije". Salafisti smatraju Muslimansko bratstvo skoro pa pozapadnjačenim leglom liberala. Imali su žestoke okršaje u parlamentu sa bratsvom oko pitanja da li da se ženama i hrišćanima dozvoli zauzimanje pozicija u parlamentu i vladi. [/digresija]

Kad već pomenuh salafiste... trebalo je biti zvekan (primetiti da je izostavljeno ono 'politički') pa ne primetiti da je al Nur partija uzela učešća u puču [da bi se povukla posle prvog masakra u Nasr sitiju (8. jula)], taj "mali detalj" je trebao da kaže nešto političkim daltonistima, koji "misle" da se sve pod kapom nebeskom na Bliskom istoku može pojednostaviti na "sekularizam" vs "islamizam". Možda bi se iznenadili kada bi videli predlog ustava koji je napravila (egipatska) armija nakon puča, jer taj predlog reflektuje konzervativni islamizam koji je žešći od islamizma predsednika Muhameda Morsija. Dodatno, sloboda govora je dramatično ograničena, a sindikalna prava ozbiljno potkopana u ovom novom tekstu, da citiram iz kolumne Etjena Mahčupjana.

Na žalost, sve ovo je bilo predvidljivo (pri tome ne mislim samo na masakre od prošle srede i petka nego celu ujudurmu). Nije bilo potrebno biti vidovit dovoljno je bilo koristiti svoju glavu pa videti kompletnu igru. U stvari, ne, čak ni ta "svoja glava" nije bila neophodan uslov, dovoljno je bilo pratiti šta se dešava u Egiptu od 25. januara 2011. A osnovno je bilo biti svestan onoga o čemu pričam u prva dva pasusa -- da ljudi Mubarakove ere nisu nestali, da uglavnom nisu maknuti sa svojih pozicija i da nisu sedeli skrštenih ruku -- naprotiv bili su jako prisutni i veoma aktivni. No, sada već trčim ispred sebe...

Generalni problem sa svim tim # (haštag) i pre toga colour-code "revolucijama" je da u jednom momentu ujedine fragmentiranu političku scenu zemlje u kojoj se dešavaju, praveći šareno društvo sa jednim (jedinim) zajedničkim ciljem -- skinuti onog koji sedi na vrhu vlasti -- ali bez ikakvog dogovora/plana šta i kako kada se cilj postigne. Kada se ti rogovi "oslobode" iz vreće obično se ta fragmentacija pretvara u polarizaciju, koju državni (i para-državni) aparati (po pravilu neogrebani "revolucijom", jer su, vođeni instiktom opstanka, samo "svičovali" u momentu kada im postane jasno da je održavanje stanja neodrživo) eksploatišu do maksimuma.

Upravo zbog te nemogućnosti ideološkog jedinstva (samo taktičkog) stavljam navodnike na reč revolucija. Mnjenja sam da nema revolucije bez krvi (mnogo krvi -- po onoj ''nema omleta bez razbijenih jaja'') i to više u post-revolucionarnom periodu nego samoj revoluciji [to revolucionari obično nazivaju "revolucionarnom pravdom", što je po onoj "marksističkoj" (Gručo) ima veze sa pravdom koliko i vojna muzika sa muzikom]. U Egiptu (baš kao ni posle bilo koje # ili colour-code ''revolucije'') se to nije desilo. "Univerzalno zahtevano čišćenje i razmontiravanje ministarstva unutrašnjih poslova se pokazalo kao plitko i kozmetičko. Nekoliko desetina policijskih generala je oterano u ranu penziju i nešto više je stavljeno na druge pozicije. Međutim, osnovna struktura Mubarakove policijske države je ostala nepromenjena." [Liberation Square: Inside Egiptian Revolution and Rebirth of Nation, Ashraf Khalil, 2012]

Znakovi polarizacije su bili vidljivi u drugom talasu masovnih protesta na Tahrir trgu tokom jula 2011. (tzv. ''druga revolucija''). Da potsetim, ti protesti, koji nisu dostigli brojke, niti ujedinjenost onih u januaru/februaru (martu), su bili organizovani jer je SCAF (Supreme Council of the Armed Forces -- Vrhovni savet oružanih snaga) vukao noge pri konstrukciji "mape puta" (koji odvratni izraz) za tranziciju i demokratizaciju. Tada su se, za razliku od januara/februara, partijske zastave prominentno vijorile na trgu, a neslaganje oko prioriteta (ustav pa izbori ili izbori pa ustav) i dinamike izazvalo prve pukotine između dva bloka, odnosno bilo bi bolje reći ponovo ih otvorilo nakon perioda "revolucionarne" ujedinjenosti.

Vael Kalil [Wael Khalil], politički aktivista i veteran Tahrir trga, je opisao tenzije između sekularista i islamista kao lažni konflikt vođen histerijom i preterivanjem (hype). "Salafisti se plaše da ćemo se pretvoriti u Švedsku, a liberali da ćemo se pretvoriti u Iran," rekao je Kalil. "Izbor nije u tome da imamo zemlju poput Irana ili zemlju kao Švedska. To nije realan izbor." [ibid.] Na žalost, bilo je malo onih koji su to tako videli, a mnogo više onih koji su se dublje ukopavali u ideološke rovove.

Konačnu jabuku razdora im je dobacio SCAF mapom puta, koja je očigledno mnogo više odgovarala pokretu koji ima izgrađenu infrastrukturu, tradiciju i sposobnost brze političke mobilizacije, a i iskustva sa izborima i.e. Muslimanskom bratsvu [i naravno ostacima Mubarakove NDP (National Democratic Party) koja nije više postojala pod tim imenom]. Naime, grubo zacrtani put je bio: parlamentarni izbori, predsednički izbori, ustav. Dinamika vratolomna -- parlamentarni izbori od novembra 2011. do januara 2012 a predsednički najkasnije do juna 2012. Za partije čije je osnivanje objavljeno, recimo, u junu to je zaista bilo vratolomno. (još vratolomniji je bio prvobitni, ali odbačen, predlog SCAF-a da parlamentarni izbori budu u septembru)

Zašto je Muslimansko bratstvo zagrizlo tu jabuku je za mene misterija. Kada su apsurdno komplikovani izborni zakoni, jasni nedostaci institucija i kratko vreme za pripreme generisale veliku nesigurnost ...a ustav ostao nenapisan, bez jasnih demarkacionih linija moći novog parlamenta. Dok je nasilje i politički haos prethodnih deset dana (od izbora, prim. prev.) vrlo jasno ukazivalo na opasnosti neuspeha da se ta osnovna politička pitanja reše. [The Arab Uprisings: The Unfinished Revolutions of the New Middle East, Marc Lynch, 2013, str. 153 i 154]

Mogu ponuditi pretpostavku za koju nemam dokaza, samo naznake (mislim, to bi bilo jedno od pitanja kada bih bio u mogućnosti da razgovaram sa Morsijem). Moguće je da je u pitanju bio strah od pada podrške pokretu, koja je u neposrednom post-Mubarak periodu iznosila negde oko 20% i strah od osipanja pokreta u uslovima otvorene političke utakmice. Naime, od pokreta nije nastala samo Partija slobode i pravde, nego i Egipatska struja, partija advokata ljudskih prava Islama Lotfija, prominentnog člana bratstva, a on nije bio jedini (prominentni) član koji se u tom periodu odvojio od bratstva.

Osim toga, produžena i praktično neograničena vlast SCAF-a (ograničena je bila isključivo reakcijama i okupljanjima na Tahrir trgu, s tim što se već tada "armija koja je uz narod" nije više libila da ponekad upotrebi bojevu municiju na taj isti narod) je sigurno percepirana kao opasnost s obzirom na istoriju odnosa između vojske i bratstva.

U svakom slučaju poverovali su u bajke o demokratiji i prijateljskoj ruci pruženoj u tom istom Kairu 2009. te da free & fair izbori ne daju samo legitimitet nego i neku zaštitu (što ne reći i međunarodnu) od Mubarakovih bandita u uniformama.

[digresija] Sloboda i pravda je partija je politički reprezent Muslimanskog bratstva kao pokreta. Bratstvo je negde s proleća 2011. kada je skinuta zabrana za njegovo delovanje registrovano kao NVO. [/digresija]

Kaj god bio razlog za pristanak na tu žurbu igranje po SCAF pravilima se, po mom mišljenju, lako može pokazati kao ogromna strateška greška po opstanak bratstva. O tome zašto bi (ponovna) kriminalizacija Muslimanskog bratstva, o kojoj pučisti sada šuškaju (mada pri tome nije još najjasnije da li govore o partiji ili NVO ili oba) bila loša (opasna) za Egipat i šire, mnogo šire, malo kasnije.

Slične nebuloze kakve su prethodile parlamentarnim izborima prethodile su i predsedničkim. Uoči izbora SCAF je doneo ustavnu deklaraciju kojom je mestu predsednika uzeto mnogo moći i kojom je zaštitio svoju poziciju. Tako da je Egipat ušao u prve predsedničke post-Mubarak izbore bez ustava, sa veoma kontroverznim setom pravila dubiozne pravne validnosti koje je donela vojska, sa sumnjama u nezavisnost i kompetentnost sudstva i bez parlamenta. [ibid, str 248]

Dva dana pre drugog kruga predsedničkih izbora Ustavni sud Egipta je proglasio parlamentarne izbore "neustavnima" i raspustio parlament vrativši zakonodavna prava SCAF-u, otud ovo "bez parlamenta" u citatu. Jedan od "diktatorskih" Morsijevih poteza je bio da je dekretom reinstalirao parlament 8. jula 2012.

Pre godinu dana (preciznije, godinu + 8 dana) sam, u nekoj rekapitulaciji tzv. "arapskog proleća", na ovoj platformi napisao: "...u Egiptu je šteta perfektno iskontrolisana. Pričalo se dosta o turskom modelu za Egipat -- dobili su ga, ali model 1980. -- vlast armije sa fasadom demokratije. Iz toga se izvlači decenijama. Mada, dok ovo pišem, vidim da je Morsi dosta kurčevit."

Dobiti izbore u takvim uslovima podseća na onu mađarsku itt a semmi, fogd meg jóliliti "evo ti ništa, drži ga čvrsto." Kako je to sumirao ex CIA analitičar, Pol R. Pilar: Jedan od najkarakterističnijih aspekata Morsijevih godinu na mestu predsednika je da on nije bio u mogućnosti da uspostavi kontrolu nad organima države iako je navodno bio šef izvršne vlasti. On nije došao ni blizu kontrole all-important snaga bezbednosti. Jedan iz jata armijskih i policijskih generala koji je upravo postavljen za provincijskog guvernera je ranije, dok je Morsi još bio predsednik, bio sasvim demonstrativno otvoren o svojoj nameri da ne preduzme nikakvu akciju kada je rulja demolirala kancelarije Muslimanskog bratstva.

U pogovoru gore citirane knjige pisanom (verovatno početkom) ove godine (sama knjiga je 2012. godište) Mark Linč zaokružujući deo o Egiptu kaže (naglašavanje moje): Morsijevi odvažni potezi protiv seniorskog vođstva SCAF-a (poput onog koji sam linkovao na reči da je Morsi dosta kurčevit, moja primedba) mogli su alarmirati mnoge koji vide vojsku kao bedem protiv islamističke dominacije, ali to je bio jedini način za bilo kog predsednika da uspostavi civilnu supremaciju nad vojskom. (str. 249) Linč je predvideo dugo i obskurno institucionalno rvanje, izrazivši nadu da će izbori kažnjavati one političare koji ne ispune obećanja. Dugoročna dominacija Muslimanskog bratstva je daleko od izvesne, baš kao ni večna vlast vojske. (ibid)

Da, rekao bih da se Linč ponadao da je tzv. "turski model 2002." prevladao i da je to relativno dobra startna pozicija. Međutim, kao da je zaboravio šta je napisao na početku knjige: Ako demokratska tranzicija stane ili ako se ekonomskim problemima ne bude efektno bavilo arapsko oslobođenje može videti ponovno rođenje populizma fokusiranog na identitetu, ozlojeđenosti i spolja usmerenog besa. Takav ishod bi svakako obradovao ostatke starog reda, koji bi našli udobno mesto u remodelovanom autoritarnom hibridu. Hoću da kažem da je egipatska ekonomija, u očajnom stanju i pre Morsija, bila još očajnija sredinom njegove godine u ofisu, tako da ni sa te strane nije bilo teško napasti sitting duck predsednika, koji je čvrsto držao ono ništa. Uzgred, populizam, ozlojeđenost i spolja (i unutra) usmeren bes se već može opipati međ' masama koje su prizvale vojni puč da "spase Egipat".

Naravno, odrasli (i ozbiljni) ljudi bi trebalo da znaju da su mediji u stanju da od belog naprave crno i vice versa. Bonancu slobodnih medija post-Mubarakovog perioda ipak karakteriše dominacija privatnih medija kojih većina pripada oligarsima Mubarakovog perioda. Medijski vitriol je sipan po Morsiju i bratstvu još u predizbornoj kampanji. Robert Fisk je nakon izbora pisao: "A ako neko sumnja u opasnosti (po Morsija i bratsvo, prim. prev.) koja dolaze treba da ponovo pročita zlobno izveštavanje u vreme predizborene kampanje u egipatskoj štampi, Al Dastur je tvrdio da Muslimansko bratstvo planira masakr ako Morsi pobedi, dok je Al Fagr tvrdio da bratstvo planira osnivanje "islamskog emirata" u Egiptu. Pisac Gamal el-Getani se udostojio komentara da "živimou trenutku koji može biti isti kao početak uspona Hitlera na vlast, preterivanje koje bi bilo manje uvredljivo da izvesni Anvar Sadat nije jednom bio špijun za Romela." Heh, stari dobri argumentum ad Hitlerum, kako se ljudi ne umore od takvih "argumenata".

[I] da, saglasan sam sa Fiskom da je čitanje starih novina često korisna zanimacija za razumevanje sadašnjosti, a s obzirom na Fiskovo neprocenjivo iskustvo glede regiona, vredi se vratiti njegovim tekstovima. Dvadesetpetog juna prošle godine je napisao:Muhamed Morsi nije revolucionar. Nije feminista. Nije neki nacionalista. A vojna elita je već postavila zamke za njega. Ali juče je para-državni kartel ("deep state" u originalu), predstavljen u vidu njegovog rivala, Ahmeda Šafika, uzmaknuo. Do određene granice -- i samo do određene granice -- koju bi Zaglul odobrio. (naglašavanje moje)

E sad, naravno ne mogu znati da li bi Fisk pristao na moju tezu da je najveća zamka već bila sama mapa puta iscrtana leta 2011., ali to nije ni bitno sada (jednom ćemo, možda, saznati). Bitno je da je tada već bilo jasno da se postavlja sitting duck predsednik, koji će u potpunosti zavisi od milosti ili nemilosti užirenih Mubarakovih generala.

Osim čitanja starih novina razumevanju onog što se dešava danas pomaže i malo jača memorija pamćenja od zlatne ribice, čitanje knjiga o događajima takođe pomaže. Opisijući događaje oko 29. januara 2011. Ašraf Kalil u gore pomenutoj knjizi[Liberation Square: Inside Egiptian Revolution and Rebirth of Nation] piše: Bilo je nekoliko zloslutnih i misterioznih masovnih bekstava iz zatvora u okolini glavnog grada -- to je pothranjivalo brigu da je osvetoljubivo ministarstvo unutrašnjih poslova otvorilo kapije zatvora i gledalo da gurne naciju u haos dok nezahvalni građani ne počnu da preklinju policiju da se vrati i uspostavi bezbednost. O tim bekstvima i povlačenju policije sa ulica se znalo, mediji su izveštavali o tome.

Baltadžije (arapski sleng za silose) su igrale najvažniju ulogu u Bici za Tahrir (poznatoj i pod nazivom Battle of the Camel) 2. februara 2011. Inače, tada je ta "vojska koja je sa narodom" prestala legitimisanje na kontrolnim punktovima oko Tahrir skvera 2 sata pre početka napada na trg. Kao što se policija sve do 3. jula ove godine nije vratila (u razumnim brojevima) na ulice, tako ni ti krimosi nisu vraćeni u buvare.

[apotrebno proseravanje] Uzgred, Murad Batal al-Shishani & Dalia Elsheikh od BBC-a iz prethodnog linka nisu u pravu kada pišu da reč "baltadžija" potiče iz turskog. Da, ona jeste deo turskog vokabulara i znači to što oni kažu da znači (axe-man) -- čovek sa sekirom, ali reč dolazi iz akadskog jezika [/apotrebno proseravanje]

OK, sve do sada nabrojano još nije dovoljno da izvede one "trilione" na ulice. Za taj "cherry on the top" iliti šlag na tortu vojnog puča (koji, je l' da, nije vojni puč) su upotrebljene veštački napravljene nestašice, koje su nestale k'o rukom odnešene onog momenta kada je hunta zajašila. Redovi za benzin su nestali, nema više restrikcija električne energije i policija se vratila na ulice, piše Njujork Tajms 10. jula, u tekstu naslovljenom: Iznenadna poboljšanja u Egiptu ukazuju na kampanju da se potkopa Morsi.

Dobro, mislim da sam do sada, svim gore napisanim (naročito linkovima) pokazao da je ono što se desilo u Egiptu 3. jula vojni puč, te da je verovanje u people power u ovom slučaju neopevana glupost, šta god ko (pa makar i sami Egipćani) govorio/pisao. Da je bilo predvidljivo, osim već navedenog, svedoči navod Stivena Kuka u članku Maksa Fišera u Vašington Postu (vrlo slobodno prevodim naslov)"Koji je kurac egipatskim liberalima?": Portparol (salafističke) al Nur partije mi je rekao u decembru 2011., "Pazite, kada religioznima dobro krene liberali će potrčati prema armiji." Bio je "dead on"!

---------------------------------------

* Jedna reakcija na moje pisanije o peticiji. Cinično? Možda, ali čovek sigurno zna mnogo o mobilizaciji.

 reakcija.16756.jpg

 nastaviće se

**********************************

Beleška na margini

Kasnije u toku dana objaviću drugi deo, ako to bude poslednji (pokušavam da kompresujem da stane u dva) na tom drugom će komentari biti otvoreni.

Atačmenti



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana