RIP Mirko Kovač: Nacionalizam je najveći srpski neprijatelj

U Rovinju je preminuo književnik Mirko Kovač s kojim sam pre dve godine napravila intervju za NIN, koji sada, ovde, prenosim u ime sećanja na pisca. Po završetku intervjua smo se neko vreme dopisivali na razne teme. Na primer, ja sam želela da napravim seosku biblioteku na plaži u istarskom gradiću Premantura, a Mirko me je u tome zdušno podržavao. Moje saučešće porodici i posebno zajedničkoj prijateljici Daši Drndić, koja me spojila sa književnikom i omogućila da nekoliko dana u njegovom domu u Rovinju razgovaramo. Mirko Kovač mi je pričao mnogo stvari koje prevazilaze format i sadržaj intervjua, recimo, da je do skora voleo da vozi bicikl po Rovinju, ali i ono što je ušlo u intervju, poput rečenice da "pisac nema drugog testamenta osim svojih knjiga".

Za podnaslov intervjua izdvojila sam sledeći Mirkov citat: Nacionalisti će se prikloniti crnom vragu ako im ide na ruku. Ištvan Bibo, povjesničar, pisao je o bijedi malih istočnoevropskih naroda koji sa bijedom svojih nacionalizama vrebaju nekakvih svojih pet minuta, jer oni su "podstanari historije, svijet sa ruba"

Takodje i sledeće njegove misli:

- Kod nacionalista nema vrdanja, nema oprosta, sve je smrtno ozbiljno
- Jezik rata, mržnje, uvreda, huškanja na druge, izazivao je otpor u meni

- Naši mali jezici imaju istu sudbinu kao i mali narodi, a to je da se gložimo i bijemo zbog nevažnih stvari
- Nacionalizam zaglupljuje

Intervju:  Nacionalizam je najveći srpski neprijatelj

"Smiruje me pogled na more kroz prozor radne sobe", kaže mi Mirko Kovač dok pijemo kafu i razgovaramo u njegovoj prekrasnoj kući u centru Rovinja, punoj svetlosti, knjiga, crteža i slika Mira Glavurtića, Leonida Šejke, Miće Popovića, Radomira Reljića...

Pre dve decenije otišli ste iz Beograda pod pritiskom, jer niste pristajali na ćutanje. Šta je presudilo, osećanje da više nećete moći pisati ako ostanete, ili da će vas „politika prožderati"?

I jedno i drugo. Moji najveći strahovi kojih se nikad nisam oslobodio, jesu strahovi da neću moći pisati. Pisanje mi donosi na jednoj strani zadovoljstvo, a na drugoj "nezadovoljstvo čak i zadovoljstvom", kako to veli Kafka. Već sredinom osamdesetih godina bilo mi je jasno da će srpska politika odvesti svoju zemlju u izolaciju. Masovne pokrete inače doživljavam kao nelagodu, kao nasilje nad individuom. Uza sve to, osjećao sam nešto morbidno u tome da je na čelu države sin samoubojica, obljubljen od naroda, uspoređivan s Karađorđem. Iz dubine duše tada sam želio neku unutarnju preobrazbu, ali i životnu prekretnicu.

Ali niste otišli u Zagreb, grad u kome ste radili na filmu i objavljivali, već u Istru, u idilični Rovinj, „dva sata vožnje od Venecije ako se baš zaželiš gužve". Da li se od zavičaja beži i sklanja, ili se on može izabrati?

Ja sam svoju prtljagu istovario na ulicu jednog posve slučajno izabranog grada. Ma kakva idila! To je sve bilo tako šašavo kao iz nekog gruzijskog filma. Bilo je hladno, decembar mjesec, puhala je bura. Ja sam stajao na otvorenom pokraj svojih stvari kao deložiran, kao da me neko toga časa izbacio iz stana. Patio sam od fobije "sužavanja horizonta", pa je more došlo kao neka terapija, jer ono daje iluziju o prostranstvu. Zato sam izabrao Istru. Sad mi je Istra zavičaj. Kamo god odem, vraćam se kući, u Istru. Jedva se sjećam gdje sam sve prije živio. Postoji samo ovo sadašnje vrijeme, a prošlost, zavičaj, djetinjstvo, mladost - to su literarne činjenice. Ili pjesnička tematika. Lično mislim da sam, što se zavičaja tiče, napravio odličnu trampu.

Dolazak u Hrvatsku devedesetih, definisali ste kao svoj izbor, kao povratak, ali i kao moralni gest solidarnosti. Citiram vas: "Kako bude mojim prijateljima u Hrvatskoj, tako će biti i meni." Šta je sa vašim prijateljima u Srbiji?

Da, ja sam u toj svojoj gesti solidarnosti, kako bude mojim prijateljima i drugima, bit će i meni, našao vlastiti mir i neku ličnu satisfakciju. Kada sam ovdje došao, jedna divljačka, potpuno sumanuta armija, već je bila sravnila Vukovar sa zemljom, već su bili razoreni mnogi hrvatski gradovi, katedrale, crkve, kulturni spomenici. I da je kojim slučajem ta armija pobijedila, ja sam bio spreman podnijeti sve torture koje bi nas zadesile. Kad je riječ o mojim beogradskim prijateljima, neki od njih su otišli u egzil, a one koji su ostali, uvijek sam podržavao da ustraju u otporu. I divio im se, jer im je bilo teže nego meni. I dugo je trajalo.

U 20. godina izbivanja, govorilo se o vašem prvom, drugom, trećem povratku u savremenu srpsku književnost. Nisu vas hteli komunisti, kod nacionalista ste bili i ostali omraženi. Šta je bilo bolnije, cenzorski udari šezdesetih i sedamdesetih, ili ratno zlo devedesetih?

Svako nasilje nad slobodom teško pada i teško se podnosi. Pa ipak je onda bilo lakše, jer su vas krišom tapšali čak isti oni koji su vas javno napadali. A za intelektualnu raju, za građanski stalež, bili ste neka vrsta heroja. Nisu vas smjeli javno podržati, ali su navijali za vas, jer ste se čupali s komunistima. Nacionalizam je nešto drugo, heroj je neko drugi, obično onaj koji u ime nacije napravi zločin. Kod nacionalista nema vrdanja, nema oprosta. Sve je smrtno ozbiljno. Teško je bilo s jednima i drugima, ali mnogo je teže kad se oko vas gomilaju mrtvi.

Nacije ste kvalifikovali kao „proizvod mitotvorne svijesti", a mitove kao opasne, jer su "opravdanje svih vrsta zlodjela". Predrag Matvejević je rekao za vas da ste »oskvrnitelj mitova«, aludirajući na vaše nepristajanje da vas svrstaju u određeni nacionalni tor. Slažeteli se s tom definicijom?

Matvejević uvijek dobro definira stvari. Neki dan je, na promociji moje knjige Cvjetanje mase, u kinu Europa u Zagrebu, briljantno govorio, ne samo o meni nego i mojoj generaciji. Lijepo je rekao da smo se mi slagali, iako smo bili na različitim pozicijama, on je bio i ostao ljevičar. I na kraju je rekao: "Eto, Kovač je sada bliže meni, bliže ljevici, nego ovakvoj demokraciji, ovakvom liberalnom kapitalizmu." I to je istina. A što se lažnih mitova tiče oni su isto što i zablude. I što je najgore, negdje blizu mitova uvijek padaju glave.

Kako vidite srpski nacionalizam 20 godina kasnije?

To je nasljeđe koje se ne može tek tako odbaciti. Može se potisnuti, ali uvijek će se neko naći da igra na tu kartu. I uvijek će se nacionalisti prikloniti crnom vragu ako im ide na ruku. Ištvan Bibo, cijenjeni i citirani povjesničar, pisao je o bijedi malih istočnoevropskih naroda koji sa bijedom svojih nacionalizama vrebaju nekakvih svojih pet minuta, jer oni su "podstanari historije, svijet sa ruba". Osobno mislim da je nacionalizam najveći srpski neprijatelj.

Srpski jezik ste zamenili hrvatskim, jer "najbolje plivate u hrvatskom moru". O odnosu jezika i mišljenja postoje mnoge semantičke teorije, koja vam je najbliža?

Kada jedan čovjek isključuje sebe iz neke zajednice, bilo da nekamo odlazi ili bira ono što se naziva "unutarnji egzil", onda je i jezik bitna stavka te osobne drame. Onaj srpski jezik negdje od druge polovine osamdesetih godina, više nije bio moj. Jezik rata, mržnje, uvreda, huškanja na druge, izazivao je otpor u meni. Ja više nisam razumio mnoge ljude, poznanike, pa i bivše prijatelje. Naši mali jezici imaju istu sudbinu kao i mali narodi, a to je da se gložimo i bijemo zbog nevažnih stvari. Možda sam na tom jezičnom planu napravio tek neki mali otklon, ali to je isto stablo, nisam imao kamo s njega. A sasvim je svejedno na kojoj ste grani.

Dugo vas nisu hteli u hrvatsku književnost. Miljenko Jergović kaže da je nagrađivanjem romana "Grad u zrcalu" nagradama "Vladimir Nazor" i "August Šenoa" skinuta anatema da ste sumnjivog hrvatstva, ali i da se vaša književnost pokazala "većom od onoga što je sitno i jadno, a što troši naše živote". Koliko su Šenoina i Nazorova nagrada doprinele unutrašnjem osećanju dovršenog identiteta?

Meni nije smetalo što me nisu htjeli, a bilo mi je drago kad sam dobio dvije velike hrvatske nagrade, jer to su bile nagrade za književnost. Ja nemam problema sa identitetom, možda je to nešto više komplicirano za one koji se bave ovim ili onim razvrstavanjima. Ne mogu osporiti nacionalne književnosti, premda bih to rado učinio, jer mi stalno jesmo u kontekstu svjetske književnosti. Nije jednostavno nekog pisca satjerati u nacionalni tor, dok on u svom prtljagu vuče svjetske pisce bez kojih ga ne bi bilo. Pa i kad velike književnosti ništa ne znaju o nama, ali mi znamo o njima, onda je to već neki odnos. Pisci se stalno kreću u društvu živih i mrtvih pjesnika. Ovo sve govorim da bih izbjegao pitanje od kojega strepim, čiji je ko pisac, čiji sam ja pisac. Uvijek se pitam ko je taj ko me svrstava ovdje ili onde. I ko uopće ima pravo skidati s mene anatemu ili me anatemizirati. To je miješanje politike u unutrašnje stvari književnosti.

Obračunavali ste se i sa praksisovcima, rekli ste da su "šverceri vlastitih života", „dvorska posluga". Zašto, kada vas ni marksizam ni kritika dogmatskog marksizma nisu interesovali?

Ne, ne, ja se s njima nisam obračunavao, niti sam imao potrebe za tim. Niti bih to, na kraju krajeva, mogao, jer nisam potkovan znanjem na tom području. "Šverceri vlastitog života" to je sjajna knjiga filozofa Milana Kangrge, praksisovca koji je ostao dosljedan. Ono što je mene potaknulo da pišem o tim "švercerima duha" gotovo da i nema veze s marksizmom, nego prije s moralom i intelektualnom izdajom. Ako jedan ugledni filozof, u svijetu cijenjen, kao što je bio Mihajlo Marković, postaje ideolog Miloševićeve partije, a potom se priklanja Šešelju i njegovim fašistima, onda se tu više ne radi o marksizmu nego o bijedi duha. Kao što je jadno da praksisovci Tadić i Stojanović završe u naci-brlogu. Zagrebački praksisovci, oni najbolji, ostaju dosljedni, ostaju kritičari uskogrudnog Tuđmanova nacionalizma. Mene je samo taj obrat zanimao. I u tome sam uspio. Iako sam se našao na tuđem terenu, ja sam se za taj
nastup pripremio i napisao tekst s lakoćom i humorom.

Niste se libili da otrovno kvalifikujete neke supruge svojih kolega, uložili ste napor da demistifikujete pesnikinje koje su zastranile. Da li ste bili dosledni? Šta je, na primer, sa Oljom Ivanjicki, stičem utisak da ste nju zaobišli? Šta mislite o "ženskoj književnosti"? Šta mislite o ženama uopšte, o njihovoj moći?

Ne vjerujem da sam bio grub u sjenčanju bilo koje ličnosti. Vi očito mislite na gospođu Golubović. Možda mi se omaknuo neki neprimjeren izraz, jer ja često koristim i sleng. Tu pametnu ženu cijenim, ona je ostala dosljedna, kao i neki drugi sjajni intelektualci iz društva Praksisa. Ja sam reagirao na njene pogreške iz vremena NATO intervencije. Umjesto da optuži glavnog krivca Miloševića koji je bombardiranje prizvao, ona je govorila njegovim jezikom. On je uživao kako se njegova zemlja ruši. Jer što je više gubio tlo pod nogama, on je sve više mrzio svoj narod. A svojim nasljednicima najradije bi ostavio razorenu zemlju. Mislio sam da je to prvo morala reći jedna prepametna žena, a potom osuditi intervenciju, ako misli da je bila nepotrebna. A o pjesnikinji Desi Maksimović nisam govorio otrovno nego tačno. Jer ona je napisala da je Milošević vitez i da će donijeti sreću svom narodu. Inače, žene ne podvajam, premda je među njima bilo užasnih, ratobornih, zaljubljenih u vožda, ali istodobno, i u Srbiji i u Hrvatskoj, bilo je onih koje su svojom pameću, svojim pisanjem i svojim djelovanjem, postavile visoku moralnu i intelektualnu razinu. Njima iz tih mučnih vremena pripadaju epiteti poštenje i hrabrost.

U vašoj knjizi "Elita gora od rulje" napravili ste portrete pisaca koji su se našli na strani zla. Ozbiljno ih čerečite, ali tu nema sprdnje, koju isto zaslužuju. Zašto?

Ima ironije, ima zajedljivih žaoka. Sprdnja nije moj pristup stvarima. Ja često žalim one koji zaslužuju sprdnju. Ironija je kreativna, sprdnja je prizemna. I kad sam pisao tekstove za novine, pisao sam ih tako da ih mogu sutra objaviti u knjizi. I uvijek sam argumentirao po cijenu da postanem dosadan s citatima i fusnotama. Toliko je bilo ludih nastranih stvari u ovih proteklih dvadesetak godina ratova i bijede da bi sada izgledale izmišljene da nisam navodio izvore. Dakle, vrijeme nije bilo za sprdnju, nego za oštre rezove.

Viktor Ivančić rekao je za "Elitu...": "Tko od ove knjige očekuje milost, neće je dobiti". Da li biste danas nekoga pomilovali?

Ne bih se bavio pomilovanjima, možda će to učiniti neko drugi, pozivajući se i na moju knjigu. Mnogi ljudi su se promijenili. Neki su u ovom razdoblju žalosne tranzicije mijenjali "ćurak naopako" više puta. Ne divim se onima koji su se promijenili, premda je bolje kad se čovjek mijenja na bolje, iako se od lošeg materijala pita ne pravi. Pametan, otmjen čovjek mora se u startu orijentirati.

U knjizi političkih eseja „Cvjetanje mase" bez milosti ste analizirali političare, njihovu moralnu izopačenost, besprizornost i razvrat, kao i kulturnjake koji se priklanjaju vlasti. Koga danas u Srbiji od javnih ličnosti vidite kao moralno ispravne persone?

Želim vjerovati da Srbija nije "pokošeno polje", nego moderno društvo koje će se mijenjati i prilagođavati promjenama. U razdoblju naporne komunističke vladavine Beograd je u podrivanjima toga poretka bio ispred ostalih. Tu su zabranjivani filmovi, knjige, izložbe, pozorišne predstave. Lično sam zadovoljan što sam se u takvom ozračju, izoštravajući otpore, formirao kao pisac. Pad komunizma nisam doživio kao trjumf, jer je došla još gora politika. Očekivao sam da će upravo Beograd dati ritam demokraciji, pokušao sam i sam u tome sudjelovati. Ali taj se intelektualni potencijal brzo istopio ili se slizao s nacionalistima, tako da je ostao mali broj onih koji su i danas na istim pozicijama, jednako u otporu općem stanju u društvu. Nije se dogodilo to što sam očekivao, komunisti su ostali na vlasti pod nekim novim imenom, dovukli su prošlost na scenu oko koje su se počele plesti slatke ratne fantazije, poveli su rat, nekadašnja ideologizirana armija počinila je užasne zločine, postala je zaštitnica paravojne rulje, pljačkaša i silovatelja. Pitali ste me koje ličnosti danas vidim kao moralno ispravne. Znam ih podosta, ima ih, imponira mi njihova dosljednost. Lako ih je prepoznati. Protiv njih su nacionalisti, mediji, televizija, politika, policija, crkva.

U Feral Tribunu objavili ste proročki esej o ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u kojem ste mu poželeli "vječitu robiju". Pratite li suđenja u Hagu?

S gađenjem gledam na tu ličnost, premda mi je s literarnog stajališta zanimljivo to njegovo prerušavanje u vrača Dabića. Vući se po Beogradu kao neki jurodiv, baviti se iscjeliteljstvom, sumoran je kraj onoga ko je sebe vidio kao srpskog vožda. Na ovim našim kužnim prostorima obožavanje nekoga, vidjeli smo to s Miloševićem, uvijek prerasta u strašnu mržnju prema obožavanom. Nikad nisu problem oni koji kritiziraju i osporavaju razne kultove, problem su obožavaoci. A to je većina.

O Dobrici Ćosiću (koji vas naziva "srpskim ustašom"), ocu srpske nacije, rekli ste da je „stvorio intelektualni milje za patološko rodoljublje, te da bi „ovaj svet bolje izgledao da Ćosića nije bilo". Ima li Srbija i svoju „majku nacije" ? Ako ima, ko su kandidatkinje?

Ako me tako nazvao, onda je to pohvalno, jer "srpski ustaša", znači ustanik, bundžija. Morao je bolje definirati uvredu. Umjesto toga omaknuo mu se kompliment. Ne znam jesam li rekao da bi svijet izgledao bolje bez njega, ali znam da naš svijet nije idealan, nije savršen, sačinjen je od žita i kukolja. Njegoš ga je nazivao "ovaj grdni svijet". Meni je odbojno i to "otac nacije", banalno je, a može se upotrijebiti jedino u nekom ironijskom kontekstu. Biti otac nečega apstraktnog, imati toliko nakazne djece, nije nimalo pohvalno. Ne znam ima li Srbija "majku nacije". Nisam čuo za takvu ženu. Znate, majka je čistiji pojam.

Svojevremeno ste pisali da „srpska oporba neće ništa bitno promijeniti ako svrgne Miloševića, osim što će prestati s ratovima, jer su unaprijed izgubljeni"? Je li opozicija koja je sada na vlasti nešto promenila?

Moramo znati da stvari ne mijenja samo vlast, nego javno mnijenje, inteligencija jednog naroda, njegova kultura, ekonomija i još mnogo faktora. Pa i tada sve ide sporo, ponekad su potrebne decenije da se neke ustaljene i okamenjene stvari pomaknu s mjesta. Nije bilo dovoljno da se vlast nakon dvije hiljadite odrekne samo Miloševića, nego prije svega njegova nasljeđa. Za Srbiju je opet bila nesreća Koštunica i njegov nacionalizam. Njemu su ratni zločini svog prethodnika bili "deveta rupa na svirali". Postao je suučesnik u zločinima umjesto reformatora.

Krleža je rekao da je politika mnoge talente na političkim vetrometinama „nemilosrdno prožderala". Vi kažete da su umetnici koji su učestovali u ratu "odgovorniji od ubojica". Čitate li još pisce čiji politički stavovi nisu s vaše strane?

Ako je umjetnost takvih pisaca iznad njihovih političkih stavova, onda naravno čitam. U povijesti je bilo velikih pisaca čija su djela potisnula njihove zablude. Kad bismo ih odbacili zbog njihovih političkih stavova, bila bi to nepravda prema onome što je njihova umjetnost. Ruku na srce, pisci koji su igrali neku ulogu u Miloševićevu agit-propu, ostat će poznati samo po tome. Ne vjerujem da će neki od njih napisati bilo što dobro. Nacionalizam zaglupljuje.

Latinka Perović je rekla da je Srbija od 1876. svakih četrnaest godina vodila jedan rat. Vi kažete da "Srbi gube u miru, da nemaju sluha za kompromise, nemaju diplomaciju, ne znaju što je dijalog, da se kolju oko teritorija, da su nesposobni živjeti u miru sa susjedima". Šta je lek za prevazilaženje ovako užasne dijagnoze? Ili mislite da su Srbi nepopravljivi i neizlečivi?

Te stvari o karakterologiji neke nacije nisu jednostavne. To je sklizak teren. Teško je definirati bilo koju naciju, a u ovih proteklih dvadesetak godina pljuštale su kojekakve blesave definicije da su Srbi ovo i ono, "nebeski narod" i tome slično. Tako se može govoriti u kafani, to je zgodno da se društvo zabavi, ali kad se s takvim idejama izađe u javnost kao ozbiljnim, to je onda olakšanje za zločince i njihova zlodjela. Te su se stvari morale izvrgnuti ruglu, to su morali činiti prije svih pisci, ali i svi razboriti građani koji imaju zrno soli u glavi. Mi smo u Feralu ismijavali Tuđmana kad je pričao takve budalaštine, napisao sam više tekstova o toj ludoj glavi. Sad su na moje došli i oni koji su ga tada obožavali. A to da su Srbi nesposobni živjeti u miru nije moja misao, nego je to prevod one Ćosićeve da "Srbi gube u miru ono što dobiju ratom". Zar to nije dokaz nesposobnosti? Ja sam često citirao Latinku Perović, jer je poštujem i cijenim, ona poznaje povijest i ja od nje učim, a uvijek se citira onaj koji više zna od vas i koji bolje definira stvari.

Šta ste mislili citirajući Edgara Alana Poa, da se pravi pisci hrvu s utvarama? S kim i sa čim se vi hrvete danas?

Ja sam se othrvao mnogim napastima, a sada polako, bez žurbe, radim na novoj knjizi koju sam žanrovski odredio kao roman-memoare. To je neka vrsta životne povijesti, od vlastitih "muka školske dobi", do rasula i ratnih strahota devedesetih godina. Sada se manje hrvam, a mnogo više razgrćem tamu prošlosti. U roman-memoare ulaze mnoge stvarne osobe, žive i mrtve ličnosti, a ono memoarsko pišem tako da postaje romaneskno. Moje beogradsko razdoblje zauzima dobar dio knjige. Inače, rukopis sam nazvao Vrijeme koje se udaljava. Sada mirno gledam na sve ono što se udaljava. Nema panike. Smiruje me i ovaj pogled na more kroz prozor moje radne sobe.

Rekli ste da vi i vaša generacija „vozite posljednju etapu vaše utrke". Šta bi bio sažetak vašeg literalnog i političkog testamenta?

Pisac nema drugog testamenta osim svojih knjiga. Ako vrijede imat će nasljednike. Džordž Stajner kaže da "kreativan umjetnik priziva nasljednika možda iz daleke budućnosti".

Na margini:Njegoš, Herder, Tuholski...

Već prva knjiga proze „Gubilište" (1962.) Mirka Kovača doživela je političku osudu, a mladi pisac progon. Tri godine kasnije objavljuje roman „Moja sestra Elida", a 1971. „Životopis Malvine Trifković", preveden na šest jezika. U Zagrebu objavljuje "Ruganje s dušom" (1976.) i "Vrata od utrobe" (1978.) , za koju dobija NIN-ovu nagradu, a 1980. biblioteke Srbije je proglašavaju najčitanijom knjigom. Slede romani "Uvod u dugi život" (1983.) i "Kristalne rešetke" (1995), izašli u Sarajevu. Napisao je scenarije za filmove Mali vojnici, Lisice, Okupacija u26 slika, Pad Italije, Tetoviranje...

„Rane Luke Mešterevića" 1971. dobijaju nagradu „Milovan Glišić", ali dve godine kasnije nagrada je piscu oduzeta, a knjige povučene. Dopunjeno izdanje zbirke izlazi 1980. , a pripovetka „Slike iz porodičnog albuma Meštrevića" dobija „Andrićevu nagradu". Sedam godina kasnij BIGZ ga nagrađuje za zbirku pripovedaka „Nebeski zaručnici". „Evropska trulež" godine 1986. nagrađena je NIN-ovom nagradom „Dimitrije Tucović". Dopunjeno i popravljeno izdanje izlazi u Zagrebu 1994, a knjiga „Bodež u srcu" objavljena je u Beogradu godinu dana kasnije.

Kovač je dobitnik međunarodne nangrade Tuholski švedskog PEN centra (1993), Herderove nagrade za književnost (1995), Nagradu Meša Selimovič 2007, nagrade Vladimir Nazor (2008) za roman „Grad u zrcalu". Iste godine dobija i Njegoševu nagradu u Crnoj Gori.