Jubileji| Lingvistika| Tehnologija

Egipat: revanš, ne drugo poluvreme [2]

Bojan Budimac RSS / 20.08.2013. u 15:57

Zašto baš sada? Ko stoji iza?

Bez ulaženja u klizav teren teorija zavere tipa "Morsi je hteo da da Sinaj za stvaranje Palestine", dizajniranim ne samo da ocrne Morsija nego da usmere onaj pomenuti bes spolja (Morsi je kovao zaveru sa Izraelom, aham...) i sličnih gluposti, u ovom trenutku nije moguće odgovoriti na to pitanje. ElBaradejevo blebetanje (i ne samo njegovo, to je bila mantra) da bi se izbegao haos i krvoproliće u zemlji u svetlu sadašnjih stotina (verovatno hiljada) mrtvih zvuči bedasto. Da ne komentarišem šta to govori o njegovim demokratskim potencijalima, no o tim "potencijalima" je bilo naznaka i ranije.

[digresija] Postoje i teorije zavere u "drugom pravcu", poput one da je Morsi skinut zato što je pokušavao da spreči đenerale u nameri da prodaju Nil (OK, dobro, "parče" Nila) jopet Izraelu. No, kao što rekoh, traženje odgovora na to pitanje među tvarima isisanim iz prstiju maštovitih propagandista (obe strane) je zaludna rabota. Uzgred, Fisk piše da je Kairo prešišao Bejrut u proizvodnji teorija zavere, što nije malo postignuće, Levant je ipak kolevka te industrije. Šteta što to nije artikal koji se može izvoziti za čvrstu valutu. [/digresija]

Čak je teško naći odgovor na pitanje zašto (bez sada) u kontekstu međunarodne politike, ako se razmišlja zapadnocentrično. Jer bez obzira na na anti-(post)kolonijalnu ideologiju Muslimanskog bratstva kojoj je centralni cilj nezavisnost tj. otresanje statusa klijent države, a s obzirom da mu je prostor međunarodnih odnosa jedino bio (donekle) slobodan Morsi se pokazao kao prilično pragmatičan.

Za ilustraciju sumiraću kratku, efektnu i veoma brzu reakciju (3.jul) novinara izraelskog Hareca, Anšela Fefera, naslova koji opet slobodno prevodim Četiri razloga zašto će se Izrael možda uželeti Morsija, ali Morsija neće biti. Dakle, Anšel kaže:

-- Pod Morsijem Muslimansko bratstvo je učinilo nezamislivo kada je potvrdilo Kemp Dejvid sporazum.

-- Muslimansko bratstvo je uteralo Hamas u red do stepena koji nikad nije postignut za vreme Mubaraka. (pre toga pominje 8 meseci mira bez presedana na jugu Izraela. Ponavljam ovo je jako reduciran prikaz, vredi otvoriti i pročitati link)

-- U godini Morsijeve vlade, vojska je poslata na bolje fokusirane i silovite operacije protiv al Kaide na poluostrvu (Sinaju), a važnije za Izrael, demolirala je veliki broj švercerskih tunela. [Ovde moram dodati linak na Njujork Tajmsov tekst o poplavljivanju tih famoznih tunela govnima od 20. februara ove godine, ne zezam se, govnima -- toga zaista nije bilo u Mubarakovo vreme. Dovoljno je pogledati fotku]

-- Uprkos strahovima o raprošmanu Egipta i Irana posle izbornih uspeha Muslimanskog bratstva Egipat je čvrsto u anti-Iranskom kampu.

Dakle, to je izraelska perspektiva, odnosno prilično objektivan pogled iz Izraela -- to naravno ne znači da će Izrael zaista žaliti za Morsijem ili se neće mešati. Dodao bih da je egipatski prirodni gas nastavio da teče po prijateljskim cenama u Izrael i da to, kao i održavanje blokade (nešto malkice labavije od Mubarakovog perioda) Gaze nisu bile popularne politike, odnosno bile su u direktnoj koliziji sa željama egipatskog naroda, bez obzira na poziciju u političkom spektru. No, spoljno-politička pitanja nikad ne igraju presudnu ulogu niti u biranju niti u zbacivanju predsednika. A neće se to promeniti pod huntom.

Što se Amera tiče kako je Maksa uovom komentaru već objasnio, dok god je Izraelu OK, Suec plovan, zemlja ne talasa kada bembaju okolo po susedstvu, a ja dodajem, i amerskim vojnim avionima ne treba najava od nedelju dana za upotrebu neba (to je norma i među saveznicima), jebe im se ko je na vlasti i tip državnog ustrojstva, stoga je teško naći motiv zbog koga bi SAD obarale Morsija. Činjenica je da se američka politika u regionu sve više svodi na reakcije, a ne akcije, a akcije su isključivo vojnog tipa [soft power je nepoznati pojam ovoj imperiji i stoga nije čudo da joj uticaj u regionu ubrzano slabi].

Međutim, to ne znači da su al Sisi i banda sve ovo uradili kriomice i na svoju ruku. Kada je Morsi odbio da instalira provincijske guvernere sa spiska koji mu je dao Sisi, Suzan Rajs je bila ta koja je saopštila Morsijevim asistentima da je gotovo. Nije trebalo daleko kopati da se pronađe ta veza. Zapravo objavio ju je Njujork Tajms. A Patrik L. Smitkomentariše na Salon.com:Gledajući unazad šest nedelja od kako je vojska oborila Morsija zapanjujuće je kako je Vašington transparentno delovao da podrži egipatske generale. Suzan Rajs, savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Obame, igra ulogu glasnogovornika za egipatsu subverziju demokratije, a ona radi svoj posao na svetlu dana, manje više. Rajs je bila ta koja je zvala generale neposredno pre puča 3. jula da im saopšti da mogu da krenu na Morsija bez posledica. Rajs je bila ta koja je posle toga zvala Morsijeve ljude da im kaže: "Gotovi ste. Generali dolaze."

Sve ostalo uključujući i Obaminu izjavu iz Martinih vinograda je neopevano prenemaganje. Priča o 1.5 milijarde dolara pomoći Egiptu, kao nekoj "vrsti poluge" i stvaranje "suspensa" oko toga da li će se puč nazvati pučem i time otvoriti mogućnost da se "poluga" primeni odnosno "pomoć" uskrati je glupost koja boli. Kao prvo od tih 1.5 milijarde svega 200-250 miliona je civilna pomoć, kao drugo "ostatak" je vojna pomoć, čiji se najveći deo praktično vraća u džepove u džepove vojno-industrijskog kompleksa (naravno pošto se namire užireni đenerali).

Međutim, najpatetičnija je drakonska kazna egipatskoj armiji -- otkazivanje vojne vežbe. Na stranu to što se reakcija hunte svela na: -- Super! Ionako smo zauzeti masakriranjem sopstvenog naroda, -- koliki politički slepac treba biti pa videti to kao kaznu ili polugu? Reagujući na pranje ruku u vidu buva koje valja Rojters tipa: Eksluzivno -- Zapad je upozoravao Sisija do samog kraja: Ne čini to! kolumnista Gardijana, Spenser Akerman, je tvitnuo: Zamislite da su se proteklih nedelja urgencije administracije u kojima pozivaju da se ne čini krvoproliće završavale sa "ili ćemo otkazati vojnu vežbu."

EU je mnogo ozbiljnija. Baronesa Ešton se bila rastrčala da "posreduje". Talasa se o reviziji odnosa, mogućim ograničenjima ekonomskih odnosa i u tom stilu. Oland i Merkelova se igraju moralnih gromada. Odlično, samo, gospodo Europljani, Saudijski kralj, Abdulah, koji je, uzgred, bio prvi da pozdravi puč, pardon, "prelaznog predsednika", a zajedno sa ostalim zalivskim monarhijama skupio crkavicu od 12 milijardi dolara da je baci (kec kume!) na al Sisija i bandu, je danas izjavio (čega, sumnjivo, nema na zapadnim medijima) da će rado nadoknaditi bilo kakvu ekonomsku štetu koju eventualno nanesu ti nesnosni Evropljani miroljubivim egipatskim generalima, odnosno Egiptu, koji se eto samo bori protiv terorizma. Drugim rečima, rekao je jeb'te se Zapadnjaci, nemate nikakvu polugu!

Ček, ček... Je l' to isti onaj kralj na čijim jaslama je Ben Ali, u prvoj instanci tzv. "arapskog proleća" najureni diktator Tunisa? Jes' vala. Da li se mozaik, možda, sada malo sklapa? Lampica u glavi? Bilo šta?

Mislim, osim što king Abdulah ima izraženu potrebu da bude gostoljubiv prema umilnim likovima poput rahmetli Idija Amina, narečenog Bena Alija i onog sprženog Alija Abdulaha Saleha od Jemena, king Abdulah ima i nepogrešiv instinkt samoodržanja, a ustanovio je da prolećni zrak ne utiče dobro na njegovo zdravlje, naročito ne na njegovu mentalnu stabilnost. To je čovek koji voli stabilnost. A Egipat je za Mubarakovog vakta bio stabilan. Cinizam "prelazne vlade", odnosno "prelaznog ministra unutrašnjih poslova" ide dotle da obećava narodu bezbednost Mubarakove ere.

Diplomatija i njen rečnik

Od početka je stvar postavljena na glavačke. Koreni te naglavačkosti su u nenazivanju stvari njihovim imenom. Ako vojni puč nije vojni puč, onda je tzv. "prelazna vlada", koja je došla na vlast silom uz kabuki teatar sa zilionima statista, legalna i legitimna. Ako je tzv. "prelazna vlada" legalna i legitimna, dakle sve je u redu što se tiče procesa transfera vlasti, čemu pregovori sa prethodnom? Čemu i o čemu? O tome kada će se prethodni, na prvim free & fair izborima izabrani predsednik, iseliti iz rezidencije? Ne, njega su kidnapovali i drže ga negde utamničenog. I ne samo njega.

Baronesa Ešton je šatlovala na liniji Brisel -- Kairo u (možda iskrenoj) želji da posreduje i da nađe kompromis. Kompromis je veoma čudna reč u ovom kontekstu. Naime, kako gen. al Sisi i banda oko njega, posebice NSF (National Salvation Front) shvataju kompromis? Ovako: "Pređite preko ovog, progutajte to i možda, samo možda, ako budete jaaaako kooperativni, pripustiću vas u politički proces, ali prethodno ću vam obezglaviti pokret. Za razliku od vas, ja sam veoma inkluzivan i imam svoj set "islamista" (al Nur), koji je sasvim voljan da zauzme vaše mesto."

[digresija] NSF je u principu taj "sekularistički" tzv. "liberalni" blok, koji se sastoji iz više desetina partija i grupa. Po principu, u prvom delu pomenutih, # i colour coded "revolucija" ta čorba je ujedinjena (bila ujedinjena) oko jednog (jedinog) cilja -- izbacivanje Morsija iz predsedničke rezidencije. Frontman grupe je bio laureat Nobelove nagrade za mir, Muhamed ElBaradej, u osnovnom dizajnu puča viđen za mesto "prelaznog premijera". To nije prošlo zbog protivljenja al Nur partije, pa je postavljen za "prelaznog zamenika predsednika za inoposlove". Posle tačno mesec dana daje ostavku i beži u Beč (brodovi i pacovi mi padaju na pamet pri pomisli na taj njegov postupak). [/digresija]

Polarizacija i inkluzija su vrlo popularne reči u tom savremenom diplomatskom (i medijskom) vokabularu. O polarizaciji sam već pisao u prvom delu, u Egiptu ona je bila prisutna pre Morsija i biće je posle njega. Ona je prisutna, ali prikrivena, i u diktatorskim režimima u kojima niko ne sme da zucne ništa što nije na liniji vladajuće elite. Možda nije zgoreg potsetiti da je za polarizaciju, baš kao za rat ili tango potrebno dvoje. Što me dovodi do inkluzije. I za nju je potrebna volja obe i/ili više strana. U suočenju sa anti-protivnom opozicijom jako je teško voditi inkluzivnu politiku.

Da neko možda ne utripuje nešto pa počne da se svađa saslamnatim čovekom, smatram da je Muhamed Morsi napravio zilion ozbiljnih grešaka, međutim one koje se papagajski ponavljaju kao "razlozi" želje da ga se pod hitno skloni niti su bile nepopravljive, niti su zahtevale takvu žurbu.

Da, guranje ustava na referendum je definitivno jedna od tih grešaka. Uspešni bojkot opozicije -- ustav je usvojen sa 67% glasova za pri izlaznosti od 33% -- je sasvim jasan znak te greške. No, dan pre nego što će civilno krilo pučista Tamarod početi da okuplja trilione na ulicama Egipta Morsi je ponudio amendiranje tog teksta uz punu participaciju opozicije.

Isto tako je ponudio koalicionu vladu, kada su protesti već počeli, odnosno armija već objavila svoj ultimatum. Spin majstor NSF-a Kalid Daud (u međ'vremenu je i on dao ostavku na tu poziciju) je na to rekao, "suviše kasno." (nemam linak, gled'o na TV-u)

Aham... žurilo se u krvoproliće? Armija žurila da počne "rat protiv terorizma" ili su žurili da puste svog nevinog kolezu Mubaraka iz ćorke?

Ako je verovati ovom tekstu Morsijeva najveća greška je bila odbijanje kompromisa iskovanog od baronese u mesecu pre početka puča. Ubeđeni da im izborne pobede daju dovoljno osnova za vlast... počinje jedna rečenica u tom tekstu. Hmmm, mislio sam da je u demokratijama to zaista dovoljna osnova...

[nastaviće se]

****************************************

Beleška na margini

Komentari će biti otvoreni posle trećeg (definitivno poslednjeg) dela. Možda večeras...



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana