"Pogledao sam tu rulju pijanih ljudi za šankom. I hteo sam da zaplačem. Da, pomisli on, spontanost je jedna od stvari na kojoj treba da radimo."
Čarls Bukovski - Holivud (prepisivač slobodno preneo tekst iz originalnog citata)
I
Ako dovoljno dobro ispričaš priču, što je i prvo pravilo pričanja priče, nije bitno to šta pričaš.
Uroš je znao da uradi sledeću stvar - da dovede 4 go-go plesačice u hordu namamljenih studenata, a da plesačice pri tome poznaje ne više od 10 minuta. Jedna bi išla ispred njega, dve bi ga držale pod rukama, a poslednja bi išla iza, sa jednom rukom na njegovom ramenu. I mrdale bi kukovima. Znate već kako. Nažalost, imena go-go plesačica nigde nisu ostala ubeležena.
Uvek pročitam tekst par puta pre nego što ga pustim. Taman koliko su pare za brojanje - tekst je za čitanje. Valjda je Selenić rekao - da pola svog pisanja provede u brisanju napisanog. Isto toliko je bitno. Taman koliko i selektivno pamćenje. Svako će naći ono šta želi da vidi ili čuje. Manje je onih koji osete. Ali svi osećamo ponekad, zar ne?
Onda sam jednom pročitao tekst i nije mi se svideo. Ceo tekst. Nešto nije bilo u savršenom redu. Počeo sam da brišem, i shvatio sam da brišem samog sebe. Delove mojih misli koje nisu pripadale onome što jeste. Kao carinik sam pristupio tom zadatku. Pogledao ispod zadnjeg točka, iza svakog sedišta, u torbi sa prljavim stvarima. Počeo sam da prebiram. Da cenzurišem samog sebe. Da se ukidam.
Da ono, čemu tu nije bilo mesto - sklonim - i napravim mesta za novo. Što, još uvek, ne znam tačno kakvim će da bude.
II
Ako dovoljno dobro ispričaš poentu priče, što je i drugo pravilo pričanja priče, nije bitno kako si je ispričao.
Uroš je znao da mašta. Da umisli da je realnost drugačija. Da zamisli da je na nekom drugom mestu. Toliko jako da mu se to i ostvarivalo. Ako dovoljno jako to zamisli, to mu se u nekoj budućnosti i desi. Valjda je Dača Kocijan pričao - da treba da se zažmuri pre nego što se zamisli želja. Jer se misli jasnije čuju u mraku. Neko ih možda i vidi. Ali, s'vremena na vreme, svi imamo osećanje, zar ne?
Velika je razlika između glume i pretvaranja. Gluma je umetnost - setiš se nekog osećanja i dozvoliš nekom liku iz predstave da je ima. Otelotvoriš osećanje na poseban, samo tebi poznat način. I prepustiš publici da prepozna da li je stvarno. Samo po aplauzu ćeš znati koliko stvarno je bilo. I zato je umetnost. Jer je na publici da pokaže mišljenje o doživljenom.
Pretvaranje je, pak, suprotan proces. Osećanje nemaš, samo ga veštački proizvodiš - ne proživljavaš ga. Publike nema, jer ustvari publika i ne zna da je publika. Ne može da proceni da li je umetnosti uopšte bilo. To je ustvari Nepodnošljiva Lakoća Postojanja. Toliko laka da je nepodnošljiva.
Ne biti ti - shvatio je - je verovatno najveća obmana koju čovek sebi može da napravi.
Ko su onda ustvari glumci? I da li oni društvu daju jednu specijalnu meru? Meru težine života. Ili lakoće. Mere koliko je društvo zatrovano ili zdravo. A opet, ko su oni da sude? Jer se prava mera za životom stiče samo životom, zar ne? Jer glumac mora da je proživeo taj bol, smeh, bes, suze, tugu, sreću, zavist, ponos, ludilo i zamišljenost da bi publika poverovala. Drugačije umetnost ne radi. Ako je šmira, vidi se. Neko ko se nikada nije zaljubio, ne zna kako je biti zaljubljen.
Gluma je umetnost. Umetnost jeste ogledalo društva. Pitanje je samo sa koje strane ga ogleda.
III
Ako pričaš priču iz srca, što je i poslednje pravilo pričanja priče, ništa drugo nije bitno.
Ja mogu da uspostavim odnos samo sa ljudima sa kojima mogu da jedem zajedno za stolom.
Uroš je bio od onih koji ne dele hranu iz tanjira. To što uzme je njegovo. Uljudno pita da li je neko gladan. Ako jeste, spremi i za njega. Ali njegova hrana, ona koju je spremio za sebe, nije na deobi. Ni manje, ni više. Porcija života. Što je sigurno, sigurno je. Dok nije prvi put pregazio granicu. Podelio nešto sa nekim. Iz tanjira. I svidelo mu se. Deljenje.
Postoje neke granice. Neke su nepisane. Kao što je Don Huan učio - nećeš zaspati na mestu na kome se ne osećaš sigurno. To je sigurno. Ali neke pišeš ti sam. I misliš da su nepisane. I tek kada ih pređeš shvatiš da nisu bile prave granice. Da ništa unutar te zamišljene linije nije bilo sigurno. Kao što nije ni spolja. Da moraš da se predaš takav kakav si i da vidiš šta ide dalje. Ne znaš korake, nemaš tekst, ne čuješ muziku, ali ideš da plešeš. Samo osećaš da je tamo negde. Svi smo imali to osećanje ponekad, jel da?
Postoji tanka linija između života i mašte. Tanka, tanušna linija. Granica. Po kojoj svaki glumac može da igra ulogu svog života. Ne pretvara se, ali nikada nije bio u toj situaciji. Proživljava ulogu po prvi put. Ili po prvi put stoprvi put. Hoda granicom, kao da se ona nikada ranije nije desila, jer i nije. Dešava se tada. U trenutku glumac doživljava sve što treba da doživi po prvi put. Jer jeste prvi i poslednji. Po tim ulogama ih pamtimo.
Svi znamo za Radovana. A šta je Zoran toliko dobro radio? Bio on. Improvizovao. Bio spontan. Menjao život u trenutku. Jer nije bio siguran gde će da ode. Igrao ulogu svog života. Hodao po granici apsolutno sigurnog i konstantno nesigurnog. Perfektno poznatog i probanog i nikada do sada viđenog. I time nadmašio samog sebe.
Zoran je tako dobro mešao glumu i život da više nismo mogli da znamo razliku. Jer je nije ni bilo. Jer jednom kada znate gde je granica znate i kako da je svima pokažete.
I na toj tankoj granici neko reče:
„And those who were seen dancing were thought to be insane by those who could not hear the music."
„I oni, koji su viđeni da plešu, su smatrani ludima od strane onih koji nisu mogli da čuju muziku."
Priče su za slušanje. Pa, onda, slušajte...
P.S.
Pravila pričanja priče by Radaković&Čabrić =)