Nekada se u svemu znalo reda. Ne kažem da se ne zna i danas, ali mi nekako bilo sasvim zgodno da upotrebim baš ovu rečenicu. Nije ni bolja ni gora od ostalih koje sam mogla da napišem, ali mi je, eto, prva pala na pamet i nije bio red da je zanemarim.
A ima i smisla za dalju razradu teme. Naime, špajz je nekad bio veoma cenjen deo stambenog prostora. Kao i podrum i tavan i kačara i šupa... ( Uzgred, još mogu i da razumem da u stambenim višespratnicama nema mesta za ostave, ali mi ne ide u glavu da se kuće grade bez jedne tako preko potrtebne prostorije. )
No, naravno, nije mi bila namera da pišem o očiglednim greškama u kućeprojektovanju. Kao i obično, misli mi vrludaju pa skrećem s glavnog teminog puta pre nego li sam na njega uopšte stupila.
Elem - špajz. Taj je morao da bude čist i uredan kao apoteka. Obično uzak, skučen, sa mnoštvom polica od mekog, nikakvim farbama netretiranog drveta, razmeštenim tako da u njih mogu da se uglave male i velike tegle i flaše od litra, a da pod njima ima mesta i za po koji džak krompira i luka.
Te police su uredno s proleća, kada se zalihe zimnice dobrano istanje, ribane i brisane, sa njih i oko njih su skidane paučina i prašina, a onda su se oblagale svežim slojem starih novina, tako da ove ne vire preko ivica dasaka, nego ih taman prekrivaju. Naravno, pre čitavog poduhvata bi se u knjžari obezbedili ( prethodno pažljivo premeravanjem utvrđeni ) metri i metri ukrasnih papirnih hmmm... nečega čemu sam zaboravila ime ili ga nikada nisam ni znala, a svodilo se na prigodnim šarama ( voće, povrće, cveće ) oslikane uske trake hartije sa jednom dužom ivicom ravnom, a drugom isečenom da liči na šlingovane bakine čaršave. Uz njih se pazarila i kutijica novih rajsnadli kojima se taj obavezni element dekoracije, a preko već postavljenih stranica novina, u ravnomernim razmacima učvršćivao za dasku tako da niz nju pada onaj neravni deo i tako čitavom prostoru daje siguran ton doteranosti. Kada bi to bilo opošljeno kako treba, ponovo su, da budu na dohvat ruke e da bi se prve potrošile, slagane tegle i flaše sa prošlogodišnjim sadržajem, a prazna mesta bi čekala da se popune svežim zalihama, koje su počinjale da se prave čim se pojave jagode, a dopuna se završavala kada mine sezona paprika i kornišona.
Stare novine su, u stvari, imale nebrojeno primena u domaćinstvima. Njima su se potpaljivale sve vrste furuna, peći i šporeta koje su hranjene čvrstim gorivom. Prvo bi se na dno ložišta stavile čvrsto zgužveljane stranice sa bajatim vestima, preko njih tanke grančice, pa čokovi*, pa tanje cepanice. Kresnula bi se šibica, prinela hartiji i ona bi veselo zaplamsala. Malo bi se sačekalo da se vidi da li je plamen zahvatio i sledeći sloj potpale, pa ako nije, zdušno bi se duvalo da se vatra razgori. Nakon toga, vrata pećke bi se zatvarala i onda je samo trebalo s vremena na vreme dodavati koje krupnije drvo ili par grumenova uglja, da bi se proces gorenja održavao.
Da bi sve to skupa funkcionisalo najbolje moguće, bilo je potrebno redovno održavanje dimnjaka. Za to su bili zaduženi odžačari, koji su dolazili da svojim dugim čeličnim četkama prodžaraju po njima i oslobode ih viška nakupljene čađi. Njima su stare novine služile da pomoću njih spale silne naslage nakupljene po zidovima odžaka i tako sebi olakšaju posao, dok su domaćice istima pomno i predano zaptivale sulundarske otvore u zidovima, spojke na sulundarima i uopšte, sve rupice kroz koje se, može biti, mogla podići garava prašina i isprljati kuću.
Bile su nezaobilazne i prilikom krečenja koje je uredno obavljano jednom godišnje, obično pred Slavu ili neki drugi veliki svetac. Tada bi se podigle sve prostirke, a podovi se zastirali starim novinama, da bi se lakše otklonile posledice nepažljivog molerisanja i da se prljavština koje su majstori - slikari** neminovno unosili na razgaženim đonovima svojih starih, od kreča pobeleih cipela ne bi zavlačila u spojeve parketa i drvenih olajisanih ili masnom farbom premazanih podnih dasaka. Takođe su prekrivani i svi kabasti delovi nameštaja, odveć teški da bi se iznosili napolje, te stoga uredno zgomilani na sredinu prostorije.
Sami izvođači radova su od njih pravili kape i metali ih na glave, da im se kreč ne bi slivao po kosi i niz lice dok se bave farbanjem tavanica održavajući nestabilnu ravnotežu na visokim dvokrakim molerskim merdevinama na kojima su umeli da šetaju kao na štulama, izazivajući tim akrobacijama neskriveno divljenje nas dečurlije.
E, sad... U to doba o kome pričam, još uvek se poradi sebe često išlo napolje. Drugim rečima, negde u dnu dvorišta ( Ne onog prvog, sa cvećem, već drugog, u kome je stolovala živina svake vrste. ) je postojala mala drvena prostorija koja se sad jezički korektno zove poljski WC, a inače je bila široko poznata kao klozet, u kojoj se umesto toalet-papira koristio novinski, velikim nožem uredno isečen na za namenu prihvatljivu veličinu i ubačen u vezenu platnenu vrećicu koja je bila pribodena rajsnadlama za zid narečene odaje i koja je u prethodnom životu najčešće služila za odlaganje češljeva i četaka za kosu dok u tu svrhu nisu počele da se koriste keramičke šolje i plastične čaše kupljene na pijaci kao poslednji modni krik.
Najbolji način za sušenje mokre kožne obuće, a da se pri tome ona ne izlaže blizini vatre i tako nepovratno upropasti, bio je ubacivanje u istu zgužvanih loptica starih novina, koje su se menjale sve dok potpuno ne upiju vlagu.
Jaja kupljena na pijaci ili dobijena pri poseti rođacima sa sela, pažljivo su, jedno po jedno, zavijana u novinski papir i slagana u korpu od pruća da se ne bi polupala u transportu. Isti tretman su prolazile i sve tegle i flaše sa zimnicom koje je trebalo nekom odneti ili od nekoga dopremiti.
U kuhinji su se redovno rasprostirale pre nego što se krene u pripremu ručka. Na njih se ljuštilo, gulilo, odsecalo, isecalo, sve ono što je bilo nepotrebno i sledstveno tome, bilo viđeno za bacanje u đubre. Bilo je elegantno rešenje nakon obavljenog posla ih jednostavno zgužvati zajedno sa odbačenim sadržajem i sve đuture ćušnuti u šporet ili u kantu za otpatke.
Neophodne i nezamenljive su bile i prilikom dugih putovanja vozom, za koja se nikada nije sasvim pouzdano znalo koliko će zapravo trajati, jer se u red vožnje svakako nije smelo pouzdati. A na takve situacije mora se biti spreman, te se za daleke pute redovno pripremalo celo pečeno pile. Ono bi se uvilo u nekoliko slojeva novinskog papira i bilo spremno za konzumiranje čim lokomotiva odmakne iz stanice, a putnici iz poslednjeg vagona još uvek mašu rodbini i prijateljima koji odmahuju sa perona. U tim prilikama, novine bi dobro poslužile i kao stolnjak i kao salveta za brisanje umašćenih prstiju i kao mesto za odlaganje oglodanih kostiju ukoliko iste ne bi jednostavno odletele kroz otvoren prozor kupea.
Iz fišeka smotanih od starih novina najlepše su se grejali dlanovi pečenim kestenjem u kasnu jesen i grickale semenke bundeve i suncokreta u mraku bioskopske dvorane dok se gleda izlizana kopija nekog filma koji je sa zakašnjenjem od nekoliko godina konačno stigao u provincijsku varoš.
Jednom nedeljno, kada je na rasporedu časova bivao dvočas likovnog, šetale su od kuće do škole ubačene uz blok broj V i tempere, vodene bojice ili tuš, da bi se raširile po klupi pre nego što se uopšte krene sa radom, ne bi li se sačuvala školska imovina i ostala čista i uredna.
Služile su beskućnicima kao dušek i prekrivač kada bi ugrabili priliku da spavaju u parku, a da ih u tome niko ne uznemirava, a štitile su ih i od zubatih ujeda košave kada bi njima obložili telo ispod svoje odeće, tanke i po svemu neprimerene vremenskim prilikama.
Naslagane na gomile po podrumima, tavanima, ispod stepeništa, neretko su bile osnovni materijal za mišja gnezda. Mame mišice su ih grickale svojim sićušnim sekutićima i tako pravile reckaste konfete, a od njih udobne krevece za svoj cijukavi sivi podmladak. To, naravno, nije nailazilo na odobravanje domaćica, pa su lenje, okrugle kućne mačke morale malo i da rade i da istrpe po koju neprijatnu pridiku.
Ipak, najlepše što se dalo napraviti od starih novina bile su lađice koje bi za tili čas zakrčile svaku iole pristojnu baru zaostalu iza letnje provale oblaka. Kakvo je samo uživanje bilo istrčati bosonog napolje, šljapkati po toploj, blatnjavoj vodi i puštati brodiće da plove, plove daleko u nepoznate, samo maštom dosegnute predele pune izazova, iznenađenja i avantura koje su samo čekale da se dogode svakome ko je umeo i hteo da se prepusti sanjarenjima.
* kočanjke
** uobičajeno ime za molera u Bačkoj, kao i za fotografa