Za mene postoji samo jedan Erik (Eric)!
U Istoriji je bivalo zanimljivih Erika, npr Erik Crveni (950 - 1003.), Viking, moreplovac, istraživač. Osnovao je prvu koloniju na Grenlandu. Pa njegov sin Lajf Erikson, za koga se smatra da je bio prvi Evropljanin koji je kročio na tlo Amerike, na Njufaundlend. Pa Erik ovaj, pa Erik onaj....samo mi nemojte pominjati Kleptona, molim vas! Volite ga vi koliko hoćete ili ma koliko ga vi voleli, ja ne!
Jedan jedini Erik je Eric Burdon!
Prvu singlericu The Animals, na strani A - The House of the Rising Sun, na strani B - I'm Talking About You, dobio sam 1965 godine i izlizao je od slušanja/puštanja! I'm Talking About you je još 1961 godine izbacio Chuck Berry, prvi su je snimili The Hollies 1964 godine a onda The Yardbirds, The Rolling Stones, Roger Chapman, ustvari, prvi su je on Live u dve verzije odradili The Beatles, prvu u Hamburgu 1962 godine a drugu 1963 godine za Live at the BBC. 1976 godine snimili su je i odlični Dr. Feelgood na albumu Stupiditi.
Prva i najbolja postava sastava The Animals je bila: Eric Burdon, Alan Price,
Chas Chandler, Hilton Valentine, and John Steel
Ne treba sumnjati da sam voleo Rolingse, Bitlse, Boba Dilana, Hu, Rodžer Deltri mi je i danas omiljeni vokal, ali Erik!!! Njegov glas je bio jedinstven i unikatan, baš kao gitara Džimi Hendriksa! Ubrzo sam dobio i Don't let Me Be Misunderstood! Često je pevušim za svoju dušu. Rasturio me načisto!
‘ajd budi pametan pa odaberi najbolju...sve su najbolje!
Baby Let Me Take You Home, I'm Crying, Boom Boom, Bring It On Home to Me, We Gotta Get out of This Place, Don't let Me Be Misunderstood, It's My Life, Inside-Looking Out, Don't Bring Me Down, See See Rider, Help Me Girl, When I Was Young, San Franciscan Nights, Good Times, Monterey, Anything...
A onda! Bo Diddley!!!!! The Story of BO DIDDLEY!!!! Pet minuta i četrdesetdve sekunde Eric luduje, opisuje dolazak Bo Diddleya u New Castle u Go Go Club, imitira glasove Jerome Greena, Duchess i samog Bo Didleya...stvar je odavno postala Istorijski fakt!
Ne bih voleo sad da ga čujem, omatorilo se, i on i ja, više volim da ga pamtim i slušam i gledam onako mladog, rošavog, ludog i otkačenog kakav je bio šezdesetih godina.
I još samo: Sedim za štafelajem, slikam, na gramofonu The Animals, moj sin, imao je oko tri godine, igra se automobilićima po podu a onda zastane, počinje The Story of Bo Diddley, kleči, pažljivo sluša i pita me: Tata, jel' to peva neki crnac?