Vitlejem, Palestina. Jasno, veliko, crveno sunce izlazi nad Judejskom pustinjom i obasjava ceo njen istočni obod. Lepe, prijatne nijanse toplih boja se rasipaju nad jednim od najbogatijih gradova Palestinske Autonomije: plavetnilo čistog neba i mekane smeđežute boje kamenih fasada, izgrađene od proslavljenog hevronskog kamena. Vitlejem je fino poslovao prethodnih sedam ili osam godina koliko traje ovaj mirnodopski period. Zarade, prevashodno i pretežno od turizma, bile su multimilijarderske, Vitlejem se lepo gradio i malo gde su primetni tragovi siromaštva i beznađa stvorenih u periodu tkz. Druge Intifade (2000 - 2004. godine). Ministarka turizma u Vladi Predsednika Abu Mazena je žena pravoslavnohrišćanske konfesije, tu negde mojih godina, rođena Vitlejemljanka.
Ovih dana Vitlejemljani strahuju za svoju egzistenciju i sutrašnjicu. Na arapskim televizijama ovog relativno liberalnog palestinskog gradića sustižu jedan drugog sve jeziviji izveštaji iz susedne Sirije: o čečenskim "dragovoljcima" koji siluju sve pred sobom, uključujući decu, o četama Al Qaede koje se slivaju u Siriju sa svih strana, o psima rata, kvazimuđahedinima koji vrve u ovu nesrećnu zemlju da grabe, ubijaju i pljačkaju. Palestinska simpatija je nedvosmisleno na strani sirijskog Predsednika, iako su Palestinci Sunni, a Asadovi Alaviti, ogranak Shiia Islama.
Sa novonastalim lupanjem u bubnjeve rata sa Zapada, Palestinci su uvereni da je Asadu nameštena upotreba hemijskog oružja. Govore da Amerikanci jednostavno nisu svesni u šta uvlače sebe.
Istodobno, američki planovi o vojnoj operaciji zvuče blago retardirano, barem sudeći po ovome ovo što se vidi na satelitskim televizijama.
Jedino čemu se ljudi nadaju ovde, svi skupno, svih religioznih boja i tabora, da će Bog ipak sačuvati mir na Bliskom Istoku.