10. septembar 2013.
Prva šetnja ulicom Thamel, u kojoj su smešteni svi hosteli za strance.
Ulica je uska i jednosmerna, ali motoristi voze kao na reli trkama. Svi trube, neprestano. Zaobilaze me u poslednjem momentu, kad već pomislim da će me oboriti.
Lepe Nepalke u tradicionalnim saronzima prolaze visoko uzdignutih glava. Neke na čelu, između obrva, imaju utisnut znak kaste kojoj pripadaju.
Nepalci u svetlim uštirkanim košuljama sede na stepenicama svojih radnji i dobacuju za mnom:
- Namaste! Good morning! How are you?
Ako im odgovorim, u dva koraka stvore se do mene da mi ponude treking turu, kampersku opremu, suvenire ili vožnju taksijem ili biciklom. Kada im zahvalnim odbivši ih, čini mi se da se osmehnu još srdačnije.
Neki uporno ne odustaju već pođu sa mnom ukorak i pokušavaju da mi usput prodaju svoju uslugu. Nastojim da se priviknem na njihov engleski sa čudnim akcentom. Nekad ni iz trećeg ponavljanja ne razumem šta me zapravo pitaju.Saleću me prosjaci. I oni su uporni,ali se, takođe, nimalo ne ljute ako im ništa ne udelim. Udele oni meni - osmeh.
Čini se da ovde sve može. Ne znam adresu hostela koju treba da upišem u formular za podizanje novca preko Western Uniona. No problem, madame. Ne razumem kad me službenik peti put pita za "date of birth", što zvuči kao "dejt ov vort" (!) - nema veze, može i bez toga. Sve može u Katmanduu. Uz široki osmeh, još širi nego tamo dole južnije, na Tajlandu.