Ima tome podosta godina. Ja u Beču. Švrljam tako besciljno i šta bih drugo nego ufuram u jednu radnju sa pločama i CD-ovima. Ne tadašnji Virgin Megastore, nego neka malo zabačenija prodavnica. I krenem da preturam po diskovima vešto raspoređenim po slovima. A, B, C…
Svira muzika i najednom poče neka Funky stvar. Lagano, bez nagoveštaja da će se bilo šta dogoditi. Preturam ja dalje po diskovima, bole mene. Ipak, ritam nastavlja, a moja desna noga bez volje i upotrebe kore mozga, zatrpanog mislima o dobroj bečkoj šnicli za ručak uz pivo, poče da cupka. Opalac, i kolena počeše da se gibaju. Obe noge bokte! Držim jedan disk i okrećem se po radnji, svi cupkaju. Kao, nije nam ništa ali hop hop. Okrenem se prema pultu, kad tamo prelepa tamnoputa crnkinja (oh kakav zgodan pleonazam), đuska sve u šesnaest, obučena sva u jeans.
Šta ću?! Sve cupkajući odlazim do pulta, i tako cupkajući je priupitam (sad već oboje đuskamo sve u šesnaest) gde mogu da nađem ovaj disk koji se upravo vrti u radnji. Iza mene stoji i smešni tip sa cvikerima koji takođe cupkajući odobrava moje pitanje. A „oh kako je bila zgodna“ i „oh kako se gibala“ mi, približivši se uhu usled buke (oh kako je divna usta imala i taj tamankakotreba nezakopčan driker na jeans košulji), saopšti da je to njen disk i da ga u radnji nema. A onda je svojim „oh kako divnim dugim prstima“, napisala adresu radnje gde mogu nabaviti CD i napisala njegov tačan naziv. Potpuno otkačen usled tih funky dužina, potpuno ubačen u brzinu basa i bubnja, izašao sam iz radnje ne prestajući da igram. I pogleda me neka žena koja je tu prolazila, zbunjeno ali s osmehom. Pokazah joj papir , namignuh i onako šeretski dobacih:“Shake everything you've got!”