Literatura

Summa cum laude (5)

Vojislav Stojković RSS / 29.09.2013. u 17:08

   

 

         Stao sam ispred njihovih grobova i pokušao da zamislim tu fatalnu noć 22. juna 1963.godine. Ništa. Pokušao sam ponovo. Opet ništa. Moja imaginacija nije bila dovoljna. Ili sam ja loš pisac ili je ta misterija tolika da je neophodno imati maštu onog nenadmašnog, a ludog Edgara Alana Poa.

                Dok sam se autoputem 94 vraćao iz Severne Dakote za Njujork odlučio sam da svratim u Čikago. Nije da sam sumnjao u Džejmsovu priču o slučaju Vestroud, ali dugogodišnje iskustvo novinara imalo je snagu inercije, kao masa iz prvog Njutnovog zakona. To iskustvo je govorilo: u sve treba sumnjati, sve se mora proveriti. Uostalom, Ilinois i Čikago su ionako bili deo moje maršute pri povratku kući. Postojao je još jedan razlog – voleo sam groblja, ne sahrane već prosto groblja. Satima bih se šetao urednim alejama, gledao fotografije pokojnika, čitao godine njihovih rođenja i smrti i zamišljao živote meni nepoznatih ljudi između tih graničnih godina. Stao bih ispred groba neznanog pokojnika i u mašti video jedan od njegovih mogućih života: detinjstvo, prve ljubavi, venčanje, bračne razmirice, poslovni uspesi i promašaji, bolest i smrt. Kažu da je to jedna od osobina pisaca.

             Lako sam pronašao Katoličko groblje u istočnom delu Čikaga. Parcela D1236 je bila je u delu za siromašne. Na krstovima, iznad devetnaest istovetnih humki, bledela su imena žrtava iz Vestrouda. Najmlađa žrtva, Helena Frenč, rođena je 1960. a najstarija je bio stari Sem Herbold, rođen daleke 1887. godine.                                              

             Stao sam ispred njihovih grobova i pokušao da zamislim tu fatalnu noć 22. juna 1963.godine. Ništa. Pokušao sam ponovo. Opet ništa. Moja imaginacija nije bila dovoljna. Ili sam ja loš pisac ili je ta misterija tolika da je neophodno imati maštu ludog Edgara Poa.

             Opet sam bio na  autoputu 94 i vozio se iz Čikaga kroz Pensilvaniju ka Njujorku. Odlučio sam da u mojoj novoj knjizi slučaj Vestroud obradim verno, bez bitnijih izmena, sa punim imenima učesnika od žrtava do zamenika federalnog tužioca, kao i sa preciznim podacima o toku, mestu i vremenu događanja. Šerif Džejms Tofler će biti centralni lik, a motivi i uzroci masakra ostaće enigmatični, kakvi i jesu, bar za mene i šerifa Toflera. To je bio isti postupak kao i u mojoj prvoj knjizi.

             Kad sam stigao u Njujork bila je duboka noć. Tiho sam ušao u kuću, istuširao se i legao pored Džejn. Spavala je. Nisam je budio samo sam je gledao kako spava, dugo, dugo. –Lepa je, kao i uvek- mislio sam i lagano tonuo u san.

             Probudio sam se posle deset sati. Džejn je već odavno u svojoj galeriji. Obavestio sam svog izdavača da imam krunski slučaj i da odmah počinjem sa radom. –Bilo je i vreme- rekao je.

             Sa velikom šoljom jake crne kafe sedam za svoj radni stol. Stara Andervud mašina me čeka spremna. Uvalačim papir. Osećam se kreativno. Ispisujem naslov krupnim slovima: «SLUČAJ VESTROUD». Palim cigaretu i otpijem gutljaj kafe. Razmišljam. Palim sledeću cigaretu. I loš pisac bi znao šta da radi sa vrućim matrijalom kakav je na trakama mog kasetofona. Znam i ja, ali hoću više, daleko više. Ja nisam loš pisac, ja sam dobar pisac. Već u sledećem trenutku doneo sam drugačiju odluku.

              -Dejvide, obratio sam se svom izdavaču još sa vrata njegove kancelarije na uglu Park avenije i 38.Istočne,  -koliko se dugo mi poznajemo?

              -Patrika poznajem oko tri godine, a tebe mnogo, mnogo duže. Toliko dugo da sam već počeo da te zaboravljam, odgovorio je, aludirajući na moj pseudonim, ali i na naše druženje još iz studenskih dana.                                            

             -Baš zato Dejv vreme je da uradimo nešto veliko, nastavio sam sedajući u fotelju preko puta njegovog velikog radnog stola.

              -Šta?                                               

              -Pulicer, na lakonsko pitanje, lakonski odgovor.                                             

              -Otkrio si novi Votergejt? pitao je dalje Dejvid, ali ironično.

              -Petnaest ljudi na monstruozan način ubija drugih devetnaest na malom prostoru od nekoliko stotina kvadratnih metara, odvojeno i u isto vreme, a pri tom su ubice i žrtve srodnici prvog stepena, u jednom dahu sam to izgovorio pažljivo prateći reakciju sagovornika.

              -Gde i kad se to dogodilo, među kanibalima u Africi? I ovo pitanje je imalo jak prizvuk ironije.

              -Sjedinjene američke države,1963.godine, a i dalje pratim reakcije.

              -I za taj slučaj niko ne zna sem tebe?

              -Znam ja, još nekoliko ljudi i federalni tužilac SAD, poentirao sam, gotovo siguran u reakciju mog izdavača i prijatelja, jer tolike godine se poznajemo. On se naglo uozbiljio i kratku pauzu koja mu je bila potrebna da razmisli maskirao je pripaljivanjem cigarete.                                                  

              -Šta predlažeš? I ovo pitanje je bilo kratko, al bez traga ironije i u vrlo ozbiljnom poslovnom tonu.To je bio pravi Dejvid Parker, vlasnik cenjene izdavačke kuće «DP MEDIA» sa nepogrešivim osećajem za ekskluzivno i munjevitim reakcijama na profitabilno.

               -Avans od trideset hiljada dolara da do kraja istražim slučaj i da rukopis moje druge knjige predam najduže za tri meseca, otvorio sam svoje karte.

              -To je velik novac. Moraš mi  ponuditi čvršće argumente od ovih koje si izneo. Ti znaš da ja ne mešam posao i prijateljstvo. Ponovo očekivano ponašanje, ovog puta Dejvida Parkera poslovnog čoveka.

              -Dejv, to jeste veliki novac, ali nije ni polovina sume koju je «DP MEDIA» inakasirala od moje prve knjige. Zar ti se ne čini da je ovde reč o racionalnom ulaganju u posao koji donosi dobit. A što se tiče dodatnih, čvršćih argumenata, ti također znaš da ni ja ne mešam posao i prijateljstvo i o slučajevima na kojima radim ne govorim nikome, pa ni najboljem prijatelj. Izgovorio sam to na način koji neostavlja mogućnost za bilo kakvu dalju raspravu.

              -Onda smo se dogovorili. Navrati za dva dana da potpišeš ugovor. Dejv je pritisnuo zeleno dugme na svom velikom orahovom stolu i gotovo istog trena ušla je njegova dugonoga sekretarica noseći flašu Čivasa, dve čaše i led.

              -Za Pulicera, nazdravio sam Dejvidu. On se samo osmehnuo.

              Dok sam se taksijem vraćao kući već sam pravio plan kako da ubedim Džejn, da bez velikog negodovanja, prihvati moja duga otsustvovanja od kuće, a koja će sa sobom neminovno doneti rad na novoj knjizi. –Sa Dejvom je bilo lako, ali Džejn... stalno mi se motala  ista misao po glavi.

................................................. 

Ilustracija: Šandor Šlajf  

                      

 

 

Atačmenti



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

opetnaistommestu opetnaistommestu 20:37 29.09.2013

Nice!

Tek sad sam naleteo na serijal i odmah sam se upecao! Odlična atmosfera!
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 20:40 29.09.2013

Re: Nice!

Dobro došao, nisi zakasnio.
Черевићан Черевићан 21:37 29.09.2013

тестантибус актис

још се богме не предајем
њушкам . . ко форензичар
puzzle фотку комплетирам
и осећам утом . . . чар
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 07:30 30.09.2013

Re: тестантибус актис

Hm... ima u tom štivu posla i za dektetive i za forenzičare, a bogme i za psihijatre i razne druge zanatlije.
mikele9 mikele9 09:45 02.10.2013

2010

kad sam bio kod Bojana i Fu u Bodrumu, pročitao sam Summa cum laude i dopala mi se! Po je PO a ti si ti i ništa ti ne fali, samo nastavi, dobar si
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 10:36 02.10.2013

Re: 2010

Nači, čitan sam i u Aziji.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana