Putovanja| Život

Biciklom oko sveta - Himalajska tura, 1. deo (Nepal)

Snezana Radojicic RSS / 07.10.2013. u 08:12

1383918_10201050037507908_2096904398_n.jpgOvo je prekoredni blog, zapravo biće ih više u naredne dve-tri nedelje. Razlog je taj što krećem na turu po Himalajima, koja je posebna tura u okviru ovog mog putovanja -- najozbiljnija, najteža i najizazovnija do sada.

Reč je o Anapurna kružnoj ruti koja je klasična trekerska ruta po Himalajima. Njome se može biciklirati otprilike 300-400 km, zavisno od toga gde je start i cilj. Veoma je naporna za vožnju jer najvecim delom nema nikakvog puta i često treba gurati bicikl ili ga nositi. Sa visine od 760 m sa koje krećem na startu u Bešišeheru, treba da se ispenjem do 5.416 m, na koliko se nalazi prevoj Thorung La.

Rasteretila sam bicikl za deset ili vise kilograma, tako da imam samo zadnje bisage sa garderobom - letnjom i zimskom, vrećom za spavanje, alatom, prečiščivačem za vodu i gorionikom (kog ne mogu da se odreknem jer mi uliva sigurnost da sam nezavisna). Prilično me onespokojava to što krećem bez šatora, ali svuda postoje guest houses i nadam se da ću biti dovoljno brza da svake noći dospem do neke. Šator i podloska, koju takođe ostavljam ovde, zajedno teže cetiri kilograma - pa je vožnja bez njih značajno rasterećenje u pogledu kilaže.

1381840_10201050041668012_575372528_n.jpgNe znam kako ću i da li ću moći da se prilagodim na visinu od preko 2.800 m, nakon koje obično počinju simptomi visinske bolesti i potrebna je adaptacija. Nameravam da dam svom telu i dva-tri dana ako bude potrebno dok se sasvim ne aklimatizujem. No neki organizmi jednostavno genetski ne mogu da funkcionisu na visokorazređenom vazduhu, tako da mi je za sada nepoznanica da li ću uspeti da se adaptiram. Ukoliko budem imala simptome visinske bolesti, srednjeg stepena koji ne prolaze, ili, ne daj Boze, visokog stepena, moraću hitno da se spustim ispod 2.800 metara jer posledice mogu da budu katastrofalne. No, zaista verujem da neću imati ozbiljniji problem sa aklimatizacijom. s obzirom na to da sam već više od ve godine napolju, na otvorenom, i da sigurno imam visok procenat crvenih krvnih zrnaca.

Ukratko, biće to najneizvesnija, najnapornija i najduža moja tura do sada i osećam da će mi trebati maksimalna podrška svih koji me prate i navijaju za mene. To je ujedno i objašnjenje zašto dosadašnu formu mog bloga privremeno menjam za svojvrsnu vrstu dnevnika.

 

Dan prvi, 6. oktobar 

Trebalo je da napustim Bešišahar već u šest jer sam uveliko bila spremna. Ali ispostavilo se da kancelarija Annapurna Conservation Area radi tek od deset. Naime, za ulazak na teritoriju ovog dela Himalaja, potrebne su dve dozvole: registraciona karta za individualne trekere (bicikliste) i ulazno odobrenje. Svaka košta po dvadeset američkih dolara ako se kupe pre dolaska u Anapurnu. Tamo, na ček-pointima po Himalaijima, cena je dupla. Sve sam to znala unapred ali sam smetnula s uma najbitniju stvar – Nepalci rade od deset. I to je zvanično radno vreme, a zapravo počinju pola sata do sat kasnije. A kako je juče bila subota, što je u Nepalu neradni dan, svetiji od naše nedelje, to ni juče nisam mogla da pribavim neophodne dozvole. Tako, otpočinjem turu dugim čekanjem od skoro četiri sata.

Oko pola jedanaest najzad krećem.

Put vodi uzvodno uz reku Marsjangdi i od početka obećava veliko mučenje – kamenit, strm, sav u barama i kaljugama od kiša koje su padale prethodnih dana, a i zbog tek završene kišne sezone (za taj zvanični završetak padavine očito ne haju). Na skoro svakoj okuci preko njega se sliva reka, jer je put prokopan kroz stene niz koje teku vodopadi. Nekada je voda duboka i po trideset centimetara ili čak i više, a radi lakšeg prelaska džipova i minibusa postavljeno je kamenje. Ono je, naravo, klizavo pa se često ne usuđujem da te rečice i reke presečem točkovima, već to radim peške: veoma oprezno hodam s kamena na kamen gurajući pored sebe bicikl na koji se oslanjam. Bujica je nekad toliko jaka da zanosi bicikl i gubim ravnotežu. Srećom, nijednom ne padam, a moje vojničke švajcarske gojzerice, koje sam kupila u Tajlandu, pokazuju se kao zaista vodonepropusne.

Ipak, put je mnogo bolji nego što sam očekivala jer nema veoma strmih uspona uz koje se ne može voziti i uz koje je čak teško gurati. Kako odmičem, tako sve češće radim ovo potonje – guram. Blatišta su sve veća i put liči na duboko preoranu njivu sa brazdama koje su napravili točkovi džipova. Izdignuti delovi puta, oni duž ivica i po sredini, lepljivi su od raskvašenog zemljišta. Tako zagacam u blato i nakupim nekoliko kilograma na cipelama i točkovima, a onda prođem kroz reku i sve se opere samo od sebe. Sve češće, oni vodopadi ne presecaju put samo na prevojima, već i teku njime. I kad se obradujem što kreće kratki spust, pa ću moći da sednem na bicikl, radost mi kratko traje – klizam se kao da vozim kroz potok i vožnja je toliko naporna da često odustanem i opet počnem da guram čak i kada je nizbrdo.

Moj bicikl, sada sa samo dve zadnje bisage – u kojima imam manje od deset kilograma tereta – čini mi se lakim kao pero. Skoro da i ne osećam nikakav napor. Smejem se u sebi razmišljajući o tome kako je sve stvar navike i poređenja.

Predeli kroz koje prolazim najviše me podsećaju na one na Staroj planini, dok mi se sam kanjon čini sasvim nalik onom na kavkaskom Svanetiju, gde sam vozila pretprošlog proleća.

Na skoro jednakim razdaljinama od po četiri-pet kilometara grupisana su seoca sa po nekoliko kuća. U nekima su male prodavnice ili restorani, a cene su, očekivano, duplo veće nego u dole, u 'civilizaciji'.

Ulazim u jednu da kupim nešto slatko, za usput, kada mi opadne šećer. Na stepenicama sedi nekoliko dece a žena je za tezgom. Dok prolazim unutra, čujem je kako ih podučava:

„Namaste! Give me pen!“

Deca ponavljaju za njom, a meni pritisak momentalno skače.

Ne podnosim prosjačenje. Užasno mi smeta što dobar deo Nepalaca pokušava na razne načine da izmoli novac od belaca. Pošto su svi slabi na decu, onda njih poturaju i uče da kako ugledaju belog čoveka, da tako ispruže ručicu i traže mu – olovku, slatkiše, novac. Znam da se na to ovde ne gleda kao na nešto nedostojno ili ružno ili neprimereno. Donedavno sam mislila da smo upravo mi, beli ljudi, krivi za to, jer smo dolazeći ovde darivali sirotinju tim šarenim lažama ili sitnim novčićima, iskupljujući svoje grehe i umišljajući da činimo dobro delo. Međutim, onda sam saznala da to nije počelo s bumom turista u drugoj polovini prošlog veka – već da su ovde ljudi oduvek bili skloni tom načinu 'zarađivanja'.

Moje uverenje izmenilo se nakon čitanja knjige „Sedam godina na Tibetu“ Hajnriha Harera, koji je ovde bio od završetka Drugog svetskog rata do sredine pedesetih godina dvadesetog veka. Tibet je tada bio skoro potpuno zatvoren za strance i ako je neki beli čovek i uspeo da ga poseti, to je bilo vrlo kratko, na nedelju-dve. No već tada je bilo mnoštvo prosjaka koji su sedeli ispred budističkih hramova i na ulicama Lase molili prolaznike za milostinju. Kada je vladi prekipelo, rešila je da uposli ove ljude i omogući im da zarade. Međutim, posle kratkog vremena oni su se ponovo vratili na ulice.

Sećam se slične priče sa našim Romima ispod novobeogradskog nadvožnjaka. Kada su ih gradske vlasti raselile dajući im montažne kontejnere za život, mnogi su vrlo brzo prodali te kućice (za po dve hiljade evra) i vratili se svojim kartonskim 'kućama'.

Verovatno bi se sličnim neuspehom završio svaki pokušaj da se ovim Nepalcima koji prose objasni koliko je to nedostojanstveno. Pa ipak, ne uzdržavam se da ženu u prodavnici, koja koliko-toliko govori engleski, upitam zašto misli da stranac mora da ima olovku ili novac i da treba da ih da njenom detetu. Smešno i bespotrebno – znam, ali je jače od mene.

Kao i kada me nekoliko kilometara kasnije okruže dečaci, koji i idući pored mene, uporno ponavljaju: „Daj mi čokoladu!“

„Daj ti meni čokoladu!“, odgovaram, u apsurdnom natezanju sa dečurlijom koja niti razume niti je, na kraju krajeva, kriva što su je roditelji tako učili.

No nisu sva deca koju srećem naučena da prose. Mnoga me samo pozdrave sa „Namaste!“ priljubivši ručice i osmehujući mi se. Ako su sa mamama ili tatama, ovi ih uče da kažu: „Hello!“ ili „Bye-bye!“

Primećujem još nešto što bih mogla nazvati osobinom Nepalaca, jer dešava mi se otkako sam ovde – imaju veoma razvijen takmičarski duh. Nema deteta ili odraslog koji nije pokušao da me prestigne, bilo da je na biciklu ili peške, a u potonjem slučaju trčeći ispred mene. Kad isprednjače nekoliko desetina metara, stanu, okrenu se i samozadovoljno se smejući pogledaju me sjajnih očiju, kao da kažu: „Ha! Brži smo!“ To mi je smešno i simpatično, pa im često pokažem palac, odajući im priznanje da jesu bolji.

Kako dan odmiče, tako sve više guram a sve manje vozim. Tome doprinosi i to što otkrivam da su mi se gumice kočnica sasvim izlizale. Ne znam kako se to desilo. Nisu bile sasvim nove, ali trebalo bi da su potrajale najmanje još nekoliko stotina kilometara. Možda su krivi voda i blato kroz koje sam skoro sve vreme prolazila, te su se tako brzo istanjile? Imam jedan par rezervnih, ali trebaće mi dva para, za oba točka. Pokušavam da se setim da li sam usput videla neki bicikl u seoskom dvorištu jer ako negde nađem neki, mogu da pitam vlasnika da mi proda paknove. No, nisma primetila nijedan. Što i ne čudi – ovde se i motorima teško prolazi i bicikl bi bio podjednako bespotreban kao skije na Ekvadoru, a posebno s obzirom na to koliko su dvotočkaši skupi u Nepalu.

Tako sada guram i delom puta koji je relativno ravan i suv i po kojem bih mogla da vozim. Štedim pločice kočnica dok predveče, kada se budem smestila negde, ne smislim šta da uradim. Prednje ću svakako zameniti, ali ostaje pitanje šta sa zadnjima. Do kraja ture, a to znači naredne dve nedelje najmanje, nigde neću moći da ih kupim. Jeste da ću najviše voziti uzbrdo – ako uopšte budem vozila s obzirom na stanje puta – ali svejedno ne mogu da pedalam bez pouzdanih kočnica, a očekuje me i spust nakon prevoja Thorung La. Juriti za biciklom nizbrdo jer morate da ga gurate pošto mu ne rade kočnice napornije je nego ga gurati uzbrdo, a i veoma je opasno.

Kada se odlučim da današnju 'vožnju' završim u selu Sjange, gde postoji guest house, najpre se bacam na zamenu paknova. Stavljam one nove napred, a ove prebacujem pozadi jer su u boljem stanju od onih na zadnjem točku. Ipak, ne ulivaju mi poverenje da će izdržati do kraja ture. Zato odlučujem da se sutra vratim džipom u Bašišeher, da pokušam da nađem rezervne. Bicikl ću ostaviti ovde. Za akciju odlaska u grad, traženja nekog servisa ili radnje i povratka trebaće mi ceo dan. Ali barem vremena imam na pretek.

Nekoliko Francuza planinara zainteresovano me posmatraju kako radim. Ostaju u neverici kad im kažem da nameravam da izvozim celu Anapurna kružnu rutu.

„Neću da te plašim“, kaže jedan mladić, „ali ima jako strmih delova, po petsto metara u vis skoro pod pravim uglom. Pa ima i stepenica kojima moraš uzbrdo.“ Sa svojim drugarima, a uz pomoć nosača i vodiča, on je ispešačio celu rutu, samo iz suprotnog smera.

„Znam“, odgovorim. „Videla sam fotografije poznanika koji je tuda vozio prošle godine. Moguće je, malo ću gurati, nositi, prenositi prvo bisage pa bicikl, ali verujem da ću uspeti.“

Francuz i njegovi drugari klimaju glavama s izrazima na licima u stilu „svaka čast“ i „ti nisi normalna“.

To me nagna na razmišljanje kom sam se i danas nekoliko puta prepuštala – zašto ovo radim? Odluku da pokušam da izvozim Anapurna rutu donela sam sasvim slučajno. Prethodio joj je susret sa grupom od šesnaest poljskih biciklista koji su došli na Nepal da bi vozili taj krug, a potom i objava jednog momka na FB-u koji želi da u organizaciji jednog srpskog kluba uradi to isto sledeće godine. Pogledala sam rutu, profile visina, pročitala na netu o iskustvima onih koji su tuda vozili, pregledala fotografije jednog drugog FB poznanika koji je tuda prošao prošle godine, u organizovanoj vožnji preko neke nepalske agencije – i odlučila da i sama to pokušam.

Možda zato što već dugo, od početka putovanja oko sveta, želim da izvozim nešto veliko i zahtevno, poput prevoja Karakorum ili Pamira ili rute Menali-Leh na Himalajima ili Katmandu-Lasa na Tibetu. Prvi će mi ostati nedostupan zbog problema s pakistanskom vizom, drugi je bio zatvoren zbog sukoba sa Rusima u vreme kada sam bila u tom delu sveta, za treći bih morala da nađem društvo jer nikako ne želim da sama pedalam po Indiji (čak uopšte i ne želim da idem tamo), a poslednji poduhvat nije moguće izvesti individualno već jedino u organizovanim grupama, sa vodičem i mnogo novca zbog brojnih odobrenja koja treba kupiti za ulazak na Tibet. Otuda, kada mi je Anapurna ruta ušla u polje interesovanja, nisam mogla da prestanem da razmišljam o njoj.

Ali opet – zašto?

Iskreno, ne znam odgovor. Želim da vidim Himalaje i da vozim na njima. Želim da testiram sebe i pobedim svoje slabosti. A najviše od svega -- želim da na trenutak doživim onaj osećaj pobede, kada se nađem na vrhu i vrisnem od sreće i ponosa što sam uspela.

 

 

.

(Zbog presporog interneta, za sada će fotografije izostati.)



Komentari (14)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

expolicajac expolicajac 08:37 07.10.2013

Da znaš

Tvoji blogovi postaće obavezan deo literature za obuku u policiji. U mislima sam sa tobom.
ecce-florian ecce-florian 09:18 07.10.2013

Nayanin komentar

blue rider blue rider 10:54 07.10.2013

Predeli i ljudi

Predele mogu da vidim na netu kad god pozelim, u hd ili kako god. Ali ovi uvidi u ljude, njihove razlicitosti i slicnosti me stalno navode da citam tvoje blogove. Hvala i nastavi dalje!
z_ex.yu z_ex.yu 10:57 07.10.2013

mozes ti to

Ni jedan jedini trenutak nisam i necu posumnjati da ces uspeti. Za ovo kratko vreme koje te pratim bar to je postalo jasno..Napred, samo napred..
highshalfbooze highshalfbooze 12:32 07.10.2013

Srećno pedalanje

Užasno mi smeta što dobar deo Nepalaca pokušava na razne načine da izmoli novac od belaca.


Pa dobro, i njima sigurno nešto smeta, možda su im očevi ovde


ili ovde
http://www.theguardian.com/world/2013/sep/25/revealed-qatars-world-cup-slaves

Opet ja sa linkovima

Jel moguće da se iznajmi tamo neka četvoronožna živuljka da nosi teret? Neka agencija rent a mule

Lepo se provedi na putu.
jedan.kub jedan.kub 19:23 07.10.2013

Re: Srećno pedalanje

Jel moguće da se iznajmi tamo neka četvoronožna živuljka da nosi teret? Neka agencija rent a mule.


Jedino neku divokozu.

Čitam redovno i pridružujem se željama ostalih da ti put bude uspešan.

Черевићан Черевићан 13:37 07.10.2013

о рук

педалити уз Планину
лако бити неће
но битно је да се досад
све по Плану креће

гђо Radojicic поз.мислима узВас
49 41 49 41 15:07 07.10.2013

Re: о рук

Черевићан
педалити уз Планину
лако бити неће

Zapamtio gudure preko Korcule i Durmitora.

Jupi... videli Vela Luku, preko cele Korcule
Jupi... videli cuveni Savnik, koji je i po 6 meseci zimi odsecen od sveta.

I sad pamtim osecaj, kao da pucaju tetive iznad kolena i grceve na butinama.
Oba puta dosli u dva nocu.

Pozeleo samo da padnem, pljostimice licem u sator - utonem u san.

-Sad cu ja da skuvam nama pilecu supu da se okrepimo!
(U dva nocu?!?)

Jesu neke zemske zilave - ko macke!

Uzivao citajuci, kao i obicno.

Drz' se sestro!
Zilavija si i od one moje - bivse.





dzango dzango 14:36 07.10.2013

Samo polako

Ajde samo polako. Nemoj da se nerviramo.Nego, nisi li mogla peške tu rutu, bez pedalanja?
nim_opet nim_opet 15:01 07.10.2013

Samo napred

- sad se stresoh kad se setih - pre jedno 10 godina upoznah coveka koji je ranih 1990ih odlucio da ide biciklom iz Indije na Tibet. Na Tibetu negde su ga uhapsili Kinezi (on tvrdi da su svi Britanci Kinezima sumnjivi u tom delu sveta) a posebno im je bilo sumnjivo sto je vozio bicikl, i drzali ga 4 dana u "policijskoj stanici" (citaj baraki, ali imao je krevet i hranu), pa su ga onda sa sve biciklom, kamionom isporucili nazad preko Indijske granice, prethodno mu oduzevsi pasos.

Tako da....ako bas ne morate, nemojte mnogo blizu Tibetu (tj. Kineskoj granici).
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:54 07.10.2013

5 soma

Nakon bisaga i šatora, vrlo je verovatno da ćeš i bicikl morati da šorneš u neki kanal da bi se popela do te visine, čak i da nema tih prepreka. Stvari sa nadmorskom visinom postaju zanimljive tek tamo kad predješ 4 soma, a nekom i i kasnije, to jest više.

Ne znam šta da ti kažem, ustvari, sad ne znam da li si već prošla turu, pa ja ovde modroserim nepotrebno. Svejedno, samo laganica, korak po korak (videćeš da preko 5km i ne možeš drugačije) i nikako sama, jer neke simptome visinske bolesti ne možeš da prepoznaš, a kad prepoznaš, ne možeš sama sebi da pomogneš.

Kapiram želju i ambiciju, ali dug život i dobro zdravlje su od najveće važnosti. Doduše, i paknovi su prilično važni, kao i preventivna inspekcija


EDIT: Za tu nadmorsku visinu se ne aklimatizuje tako što "daš telu dva tri dana", to ne služi ničemu. Nego tako što se penješ pa se spuštaš, na primer, kamp u kome ćeš da spavaš je na 4000m, ti se popneš do njega, ostaviš stvari, pa nastaviš da se penješ do, recimo, 4500, tamo ostaviš keš, pa se vratiš, i prespavaš na 4000. Onda sledećeg dana opet to isto, samo malo više. Bez zezanja, iako tih 5000m nije bogznakakava visina, ako nisi u tom penjačkom fazonu, nije zdravo ni da pokušavaš da se popneš za par dana. Ne znam turu, ali onako odoka, barem 5-7 dana bi ti trebalo. I bar dva dana da sidješ, što je lomatanje gore nego uspon, imaj to u vidu (naročito ako guraš bajs nizbrdo, pazi na kolena!)

EDIT2: I obavezno, ali obavezno - planinarski štapovi (može i grane, nema veze koje marke, samo da ne mogu lako da se slome)

EDIT3: Da ne ispadne da pričam napamet, evo referenca: popeo sam se onomad na Kilimandžaro, koji je malo kraći od 6km, i mada nije bilo da se umre, nije bilo ni lako, ali uopšte. 6 dana.
kleinemutter kleinemutter 19:07 07.10.2013

pozdrav

POZDRAV

samo da te pozdravim.
čitam kad stinem.

čuvaj se, draga!!!!
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:37 08.10.2013

Good luck!

Ovo je prekoredni blog, zapravo biće ih više u naredne dve-tri nedelje. Razlog je taj što krećem na turu po Himalajima, koja je posebna tura u okviru ovog mog putovanja -- najozbiljnija, najteža i najizazovnija do sada.

Hrabro.
Zapanjen sam da bih pisao bla-bla komentar.
Kao u onoj reklami za viski, mogu samo da kažem: Keep going strong!

Mnogo mi je lakše da komentarišem o nečemu kao što je ovo:

Ne podnosim prosjačenje. Užasno mi smeta što dobar deo Nepalaca pokušava na razne načine da izmoli novac od belaca

pokušaj da ne primećuješ. Ako imaš neki sitniš - daj, dobro je, ako ne daš, zaboravi.

Imaj na umu da je prosjačenja bilo od kada je i ljudi, i valjda će ga uvek biti.
No već tada je bilo mnoštvo prosjaka koji su sedeli ispred budističkih hramova i na ulicama Lase molili prolaznike za milostinju. Kada je vladi prekipelo, rešila je da uposli ove ljude i omogući im da zarade. Međutim, posle kratkog vremena oni su se ponovo vratili na ulice.


Nisam veliki poznavalac Tolstoja (Dostojevski mi više leži) ali čini mi se da je on žestoko reagovao kada je ruski car bio doneo odluku da dekretom ukine prosjačenje u Rusiji. Tolstoj je napisao jedan dugačak esej u kome je osporavao pravo caru na takav dekret, govoreći da prosjaci imaju pravo da prose, ako im se prosi, i tako to.

Da budem iskren, meni prilično smeta nešto slično. Naime, valjda svuda u sveta se očekuju napojnice za neku pruženu usluu, pa čak i kada pružena usluga nije bila ništa naročito. Ja se tu uvek zbunim, pitam se zašto da dam napojnicu kada, recimo, nisam zadovoljan uslugom, a opet neučtivo je ponekad i žaliti se na neku uslugu, ako to nije važno. Bolje pretrpeti. Drugim rečima, ne volim davanje bakšiša, iako to ne smatram dobrim kod sebe, jer kažu da sitni bakšiši za nekoga mnogo znače. (Postoji jedna izreka da su alkoholičari veoma dobrodašni, uvek široko čašćavaju i kad treba i ne treba).

-------
Još se setih da i Knut Hamsun (ko o čemu ja o književnicima?!) u jednoj knjizi govori o Laponcima-prosjacima, koji umeju da budu drski ako im ništa ne udelite, mal'te ne da vas ispsuju, a možda i lupe sa nečim... Da, da, svuda ima prosjačenja
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:26 09.10.2013

Sve procitala

i rado bih svima odgovrila, ali mnogo ej skup net tako da amo kacim novi blog i bezim.

Hvala svima na citanju i podrsci!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana