Bila je na televiziji najava knjige koju je ova žena napisala o sebi i svom radu. Knjigu ću naravno kupiti, kao nastojanje da pomognem kvalitetnom stvaralaštvu. O nekoliko emocija sam razmišljao tokom jučerašnje emisije. Prva i prevashodna je da je ova žena samo čudom još uvek živa, da je to sa čim se ona sukobljava svojim novinarskim radom zapravo sukob sa najrogobatnijim licem ove zemlje, sa tim monstrumom-ubicom koji živi iza maske ove zemlje već više od 7 decenija.
Borba za goli život Brankice Stanković je višeslojna, za mene, na nekoliko nivoa. Pre svega je to borba za slobodnu Srbiju, ona koja je počela negde, recimo da uzmemo za početak u vremenu 9. mart 1991. (premda je tačniji datum 6. april 1941.). Na drugom mestu je to borba za profesionalnu, novinarsku istinu. No, jedan još značajniji vid borbe je što je to i borba za duh B92 kao medijske kuće, spram očigledno nadiruće pohlepštine i gladi za imućstvom i novcem koji su okupirali život Prestonice, čini mi se, nekako upravo od te 1991. Biću tužan, skroz tužan ako Brankica ne uspe u ovoj svojoj borbi. Čini mi se da bi se tema nekako, sa njenim neuspehom da ostane živa, nadvila nad sve nas, i nastavila neometano da živi kao Institucija i kroz sledeće vekove. Eto, to mi je, valjda, ključna emocija, uz slaganje sa onom plavokosom devojkom iz novinarskog tima i pitanje da li je ova enormna žrtva uopšte vredna, i čemu ona? Nadam se da ću joj kupovinom knjige dati barem malu satisfakciju, ako ništa da postane bogata stvaralaštvom, a ne gramzivošću, kriminalom, ubistvima, otimanjem... kao akteri njenih emisija.