Tomislav Nikolić i ja - sugradjani !
Tomislav Nikolić (1952.god.) i ja (Branislav Cole Kovačević, 1953.god.) već čitavih 55 godina živimo u istom gradu! Puno bi sličnosti i razlika moglo da se iščačka iz naših biografija. Nekako smo iste godine pošli u osnovnu školu, ja godinu dana ranije, a on na vreme, pa smo tako postali „generacija“. Ne znam koju je osnovnu školu pohadjao, ali po mestu stanovanje (Radnička kolonija, ja u centru) svakako nismo išli u istu (ja u OŠ“Sv.Marković“, a on verovatno u OŠ“Stanislav Sremčević“). Tada su u Kragujevcu to bile ogromne razdaljine, tako da je moguće pretpostaviti da se nismo su-sretali, osim možda na fudbalskim utakmicama „Radničkog“. Ja sam živeo, sa starijom sestrom, u srećnoj porodici srednje klase (otac dramski glumac, prvak Teatra - majka bankarska službenica), a Toma, ako je verovati biografima, u radničkoj porodici, izgubivši rano roditelje, nesrećnim slučajem i brata. Ja sam išao u Gimnaziju - I Kragujevačku, a Toma u Tehničku školu. Ja društveni smer, Toma gradjevinski. U to vreme je, kraj 60-tih, glavno mesto okupljanja mladih bio korzo (današnja Pešačka zona), gde smo se nalazili sa društvom od 19,oo, pa do 22, oo , kako kad! Šetali, kibicovali, grickali semenke i pljuckali na ceo svet. I korzo je bio tada „podeljen“ na one koji idu u Gimnaziju (leva strana ulice, gledano od hotela“Kragujevac), sredinu koja je pripadala nešto starijima – već za ženidbu i udadbu i desna strana koja je bila namenjena onima koji su išli u druge škole...To je bilo neko nepisano (priznajem ružno) pravilo, koje se manje više poštovalo, koliko god da je to danas nezamislivo.
Mislim da i tada nismo bili na istoj strani?
Pojava VIS-ova (vokalno instrumentalnih sastava-kako su se nekada zvale rok grupe kod nas!!!) neminovno je dovela do organizovanih igranki u Vatrogasnom domu, Medicinskoj školi....moguće je da smo se tu Toma i ja nekada sreli , jer je Toma slušao (tako je bar izjavljivao), kao i ja, radio – Luksemburg, Bitlse, Rolingstounse, Crvene korale (Zagreb), Indexe (Sarajevo), Zlatne dečake, Siluete.....(Beograd), Senke, Džentri (Kragujevac)..... naravno i prve taktove koje su uvežbavali budući članovi kultne grupe Smak, koji su se čuli kroz male prozore, podrumskih prostorija Doma omladine, tek nešto malo iznad nivoa ulice kojom smo prolazili, svakodnevno, na putu ka Gimnaziji. Nakon srednje škole Toma je upisao Pravni, ja Ekonomski fakultet...nismo se upoznali ni tada, kao brucoši ! Iz Tominih izjava se može saznati da je zbog teške porodične i egzistencijalne situacije napustio fakultet i da je kao gradjevinac putovao po Jugoslaviji radeći po mnogim gradilištima, a ja sam u vreme studija, radio preko studentske zadruge (prao prozore na „Inex-u“, okopavao kukuruz...) zatim kao fotoreporter i novinar („Svetlost“-Kg, „Sportske novosti „ i „SN revija“-Zagreb, „Auto moto revija“-Ljubljana, „Ekspres politika“ – Beograd....)....otvorio sam i prvu diskoteku na Ekonomskom fakultetu (spetakularno se zvala „Amor“...!!!).
Ne znam kada se on oženio, ali slutim da smo to uradili nekako u slično vreme, jer sam za njega prvi put čuo od svoje ćerke, Maše (rodjene 1978.god), sa kojom je Tomin sin bio u istom razredu u školi „Sv.Marković“. Hvalila ga je kao dobrog i finog decka-ne sumnjam, kažu da je i danas takav! Ne sećam se da smo bili zajedno na roditeljskim sastancima, ali ne isključujem tu mogućnost. Tominu suprugu sam poznavao od ranije, jer sam se povremeno vidjao sa njenim bratom, nešto starijim od mene, a i stanovali su u soliteru u kome su živela dva moja nerazdvojna školska druga...U svakom slučaju, mnoge staze su nam se ukrštale, ali se nikada nismo upoznali, za sve to vreme.
U vreme početka rata, 90-tih, ja sam radio kao umetnički direktor (glavni urednik) Studentskog kuturnog centra. Tada je SKC postao kultno mesto okupljanja mnogih slobodnomislećih ljudi. Mnoge teme i gosti izazivali su veliku pažnju Kragujevčana, kao i nadležnih službi. Uvodjenjem pluralizma, SKC je otvorio vrata za novosnovane političke partije, koje su svake subote dobijale prostor, besplatno, za svoje promocije. Čak je i prvi veći skup predstavnika do tada osnovanih 12 političkih organizacija (DS, UJDI, Zelena stranka, Narodna radikalna stranka....) bio održan u sali SKC-a, o čemu je i „Komunist“ objektivno izvestio!!! Ipak medju mnogobrojnim posetiocima nisam vidjao Tomu, koji je u to vreme, radio na Gradskom groblju, priča se uspešno! Možda je i dolazio u SKC, na programe, ali svakako nije bio aktivni učesnik. Po prvi put sam ga video i zapamtio njegov lik, kada su se organizovale „dobrovoljne jedinice“ za odlazak na ratišta. Ja sam te, 1991. godine, 31, avgusta u Šumaricama, sa svojim prijateljima iz SKC-a organizovao, uz pomoć Yutela (predsednika saveta Yutela, prof Ivana Djurića) jedini „Koncert za MIR“ u Srbiji, na kome su učestvovali Rade Šerbedžija, Atomsko sklonište, SMAK, P.Ejdus, J.Tatić, Gorica Popović, Zabranjeno pušenje, Galija, Frenky, Merlin, Mihajlo Radojičić - ŠOK, Bora Dugić... i mnogi drugi (o tome sam već pisao na Blogu), a na drugoj strani, ispred hotela „Kragujevac“ su se već povremeno postrojavale čete dobrovoljaca koje je ispraćala zabrinuta (ali ponosna) rodbina. Ja sam zbog tog koncerta za mir imao razne neprijatne „razgovore“, a Toma se nakon „dobrovoljnog rada“ preselio u Beograd „Koncert za MIR“ nije bio mesto gde smo mogli, Toma i ja, da se sretnemo! Nekako od promotivne tribine Milana Panića, koju sam organizovao 1992, a na kojoj se Panić premijerno pojavio kao protivkandidat „našeg Slobe“, kreće i moje veće političko angažovanje. Toma se sve više pojavljuje uz Šešelja, a ja sve više, kao nestranačka ličnost na suprotnoj strani - uz „DEPOS“, Koaliciju „Zajedno“...i tako sve do 1997.godine, kada na nagovor prijatelja, pokojnog profesora Ivana Djurića, osnivam Ligu za Šumadiju (Koaliciju Šumadija). Ideja je bila da mesto predsednika preuzme Ivan, po povratku iz Pariza. Na žalost, on je poput mnogih veliki srpskih intelektualaca preminuo van Srbije, nikada shvaćen i prihvaćen!
Tomina i moja politička opcija nikada nisu bile bliske, čak se može reći da su to uvek bila dva kraja sveta. Politička grupacija kojoj sam pripadao ( LSV-N.Čanak, SDU – Ž.Korać, SDP- Rasim Ljajić, RV-M.Isakov i SVM- J.Kasa) sve je više postajala „izdajnička“, a Tomina politička opcija sve više „patriotska“. Toma je postao potpredsednik Vlade, a ja sam postao koordinator te naše male političke grupacije koju smo nazvali Savez Demokratskih Partija (SDP). Dok je Toma, već bio poslanik, vojvoda, potpredsednik Vlade, ja sam isteran sa posla, namestili su mi par saobraćajki, optuživali za sve i svašta, pa i privodili, kao sumnjivog. Kao koordinator SDP-a, razgovarao sam sa koordinatorima (V.Batić, N.Čović..), druge političke grupacije, Savezom za promene (SZP-om) oko zajedničkog delovanja, pa i ujedinjavanja. Na početku razgovora nisu baš preterano pokazivali interes za širenjem opozicionog bloka (valjda opozicioni elitizam), ali smo nekako uspeli da dodjemo do prvog sporazuma, koji smo potpisali Batić i ja. Toma (Šešelj) je za to vreme već više puta sklapao i otkazivao saradnju sa vladajućim partijama, a pre svega SPS-om i S.Miloševićem. JUL niko nije voleo, pa ni oni, priznajem. Formiranjem DOS-a, ta linija razgraničenja izmedju Tome i mene se još više produbila, a posebno nakon petog oktobra 2000-te. Ja sam te noći petog oktobra, uprkos pobedi, bio rezigniran, razmišljajući samo o tome gde smo bacili celu jednu deceniju i kako da izadjem iz politike, a Toma (Radikali) kako da politički prežive i ostanu u njoj.
Toma je platio ekstraprofit zbog stana u Beogradu, a ja sam zamenio stan u centru Kragujevca za kuću van grada. Toma je ostao poslanik, a ja sam izabran za poslanika, pa smo se sretali u prostoru, koji se zvao Narodna skupština, ali osim protokolarnog „zdravo, zdravo....“ ništa više. Mislim da čak ni jednu kafu nismo zajedno popili u skupštinskom bifeu. Po DOS-ovom koalicionom sporazumu, kao predsednik partije, mogao sam da budem potpredsednik Vlade – nisam! Toma je ispratio Šešelja u Hag i postao prvi čovek Radikala. Danas je Toma lider političke scene Srbije, jedini ozbiljni protivknadidat Borisu Tadiću na proteklim predsedničkim izborima, a ja sam se manje više povukao iz političkog života.
Danas je Toma na Mitingu u Beogradu, a ja ću u to vreme biti u svom dvorištu, u Šumaricama, naselju gde i Toma ima kuću.
Naravno nisu sa iste strane puta.
Ja levo, on desno!
Ili obrnuto u zavisnosti iz kog pravca se gleda.