U svom ranijem tekstu na ovom blogu, bio sam prilično pesimističan u pogledu posljedica koje bi eventualno priznavanje Kosova kao nezavisne države moglo imati za političke prilike u regiji, te šire – za samu Evropu.
Nažalost, nisam manje pesimističan i kad se radi o posljedicama za unutrašnjepolitičke prilike u samoj Srbiji. Priznanje Kosova, naime, već je u ovih nekoliko dana toliko osnažilo poziciju srpskog nacionalizma, da je on gotovo automatski postao dominantni javni diskurs – kome će se i u budućnosti biti sve teže suprotstaviti. Srpski nacionalizam, koji je u posljednjim godinama bio relativno uspješno kontroliran, a na izborima (ipak) poražavan, dobio je ovim priznanjem snažan „vjetar u leđa“. Uvijek organiziran oko Kosova, on je jedva dočekao priliku da se to pitanje ponovno postavi u centar srpske politike. Sve dok to pitanje bude centralno (a izgleda da će to dugo biti slučaj) antinacionalističkim će snagama biti sve teže da ga ignoriraju i marginaliziraju.
To će biti teško iz više razloga.
Prvo, svaka sljedeća izborna kampanja vodit će se oko kosovskog pitanja, koje će nacionalisti namjerno isticati, skrećući pozornost sa svih drugih („drugorazrednih“, „manje državnih“) pitanja. I one stranke koje su dosad pobjeđivale (ili: dobro prolazile) zahvaljujući svom antinacionalističkom programu (u prvom redu: Demokratska stranka), teško će ga moći izbjeći. Bez obzira što o tome mislili privatno, političari Demokratske stranke će (ukoliko ne žele političku marginalizaciju), u javnosti morati istupati barem dijelom ponavljajući slične fraze koje su dosad bile rezervirane za DSS ili čak i radikale. Podsjećanje na Kosovo bit će ona „dobitna formula“, protiv koje će se teško moći nastupati. Oni će se vjerojatno „utrkivati“ s te dvije stranke, da ne bi ispali „manjim patriotama“. Pitanje je hoće li im to uspjeti, odnosno – uz koju cijenu.
Drugo, prilike na Kosovu i spor oko Kosova postat će izvor trajnog „izvanrednog stanja“, na sličan način na koji je pitanje Krajine – u godinama od 1991. do 1995. – bilo izvor snage hrvatskog nacionalizma, ili kao što je pitanje statusa Kosova i Crne Gore bilo dugotrajni izvor snage albanskog i crnogorskog nacionalizma. Ono će biti klopka za antinacionaliste, koji će se o njemu morati izjašnjavati, a da pritom neće imati neku „rezervnu“ opciju.
Treće, s obzirom na spor kojeg će Srbija u dužem vremenskom periodu imati sa zemljama koje su priznale (ili će priznati) nezavisno Kosovo, srpska vanjska politika bit će manje uspješna nego što je bila dosad. Alternativa srpskom nacionalizmu – članstvo u evropskoj zajednici naroda i država – koja je dosad bila glavni kontradiskurs kojeg su koristili DS i LDP, danas nažalost zvuči manje uvjerljivom i manje realnom nego što je bio slučaj prije 17. februara. Istodobno, prozapadne snage nemaju onu mogućnost koja je ostavljena čak i Tuđmanovoj Hrvatskoj: da se okrenu prema Americi. Tuđman je 1996. ušao u vrlo ozbiljan verbalni i politički sukob s Evropom, otvoreno je nazivajući „novom Jugoslavijom“ i hrvatskom protivnicom. Ali, on je tada Hrvatsku otvorio Americi, kojoj je omogućio vrlo povlašten status u vanjskoj trgovini (sjetimo se Bechtela, Enrona i drugih, kojima su tada obećavani – a dijelom i dati, razni „poslovi stoljeća“). Tu mogućnost, nažalost, Srbija nema. Španjolska, Rumunjska, Slovačka i slične zemlje ne mogu u tom smislu biti uvjerljiva alternativa.
Također, nestala je i neka „jugoslavenska alternativa“, koja je u godinama prije 2000. bar dijelom slabila srpski nacionalizam, i oduzimala mu stanoviti broj glasača. Do daljnjeg slabljenja nostalgičnog jugoslavenstva doći će u sljedećim tjednima ili mjesecima, kad počnu prva priznavanja Kosova od strane država-nasljednica bivše Jugoslavije. Ako je Kosovo bilo i ostalo glavni izvor snage srpskog nacionalizma, antihrvatstvo je drugi izvor. Prizna li Hrvatska Kosovo, srpskom će nacionalizmu stići pomoć i sa te strane.
Ta obnovljena snaga srpskog nacionalizma već se vidjela – primjerice, na jučerašnjoj tribini o „Evropi (kojoj) nema alternative“. Srpski nacionalisti danas uspjevaju prodrijeti do mlađe generacije, te do onih od kojih bi se to (do prije četiri dana) najmanje očekivalo: iznadprosječno obrazovanih i dovoljno elokventnih da na miran način (a ne samo silom i razbijanjem) izraze svoj stav. Taj pomak u samom nacionalističkom djelovanju – od nasilja prema raspravi – mogao bi srpski nacionalizam učiniti samo još popularnijim, iako – treba, naravno, priznati – i manje opasnim. Već i onih nekoliko kadrova sa te tribine, naime, pokazuju zapanjujući „obrat“ i u simboličnom smislu: na jednoj strani su bili mladi nacionalisti, a na drugoj (uz ispriku Jovi Bakiću i iznimno poštovanje profesoru Viskoviću i profesorici Turajlić, ipak) predstavnici starije generacije proevropskih antinacionalista. To da se sada pojavljuje nova generacija „gnevnih, mladih i obrazovanih“ ljudi (da upotrijebim frazu koju je svojedobno koristio Slobodan Milošević) koji su nacionalisti, te da se pred štandom SPS-a u redu za potpisivanje peticija sad nalaze i mladi, mora zabrinuti antinacionalističku Srbiju.
Priznanjem Kosova na način na koji je to učinjeno i u trenutku kad je učinjeno, nanešena je velika šteta antinacionalističkoj Srbiji. Kosovo je uvijek bilo glavni motiv srpskog nacionalizma, ona tema na kojoj je on jačao. Historijski gledano, ta je tema uspješno ujedinjavala ljude inače različitih ideoloških i političkih pogleda (kako to nacionalizam i inače radi), a tako izgleda da je i danas. Nažalost, ovom situacijom taj je trajni motiv srpskog nacionalizma postao centralna tema srpske politike – a time i velika pomoć nacionalističkim snagama u Srbiji.