Autor: Rodoljub Šabić
Tradicionalna izložba slika studenata Akademije umetnosti u Novom Sadu ove godine je završena i pre nego što je počela!
Razlog je bilo to što je direktor Kulturnog centra naložio da se sa izložbe ukloni slika koja prikazuje razapetu ljudsku figuru bez lica koja u rukama drži novčanice.
"Tražio sam mišljenje od svih autoriteta do kojih sam stigao: autora, profesora, vernika, običnih građana. Umetnici su uglavnom govorili da nije uvredljiv, a i ako jeste, da je umetnička sloboda neograničena. Vernici i obični građani uglavnom da ih ipak vređa, da je to neprikladno poigravanje sa svetinjom. Odluka je bila teška, ali odlučio sam da zaštitim obične ljude, koji u umetničkom delu ipak vide i ono očigledno, 'Isusa koji grabi pare'. Odlučio sam da ne dozvolim rizik da većina građana bude uvređena i obespravljena i da još mora da plati za to. Jer ta ista većina, koja se izjašnjava da veruje u Isusa, je i glavni izvor finansija Kulturnog centra."
Ovaj "uređivački" potez odnosno kako to direktor kaže "teška odluka" neminovno otvara bar dva pitanja - smisla i dopuštenosti.
Kad govorimo o smislu, odnosno besmislu dobro je poći upravo sa stanovišta pomenutog "rizika" da "većina građana bude uvređena i obespravljena".
Koliko ljudi inače poseti izložbu studenata Akademije umetnosti u Kulturnom centru u Novom Sadu? Koliko bi ih uopšte videlo ovu sliku? I koliki procenat njih bi se osetilo uvređenim i obespravljenim? Desetine, stotine, nekoliko hiljada?
A upravo "uređivački" potez neminovno je imao za posledicu da slika privuče pažnju velikog broja elektronskih i štampanih medija i da se pojavi u ogromnom broju različitih verzija blogova, postova itd. na Internetu. Videlo ju je sigurno višestruko više, neuporedivo više ljudi nego što bi je videlo na izložbi.
A uvređeni i obespravljeni su se očito osetili učesnici izložbe koji su sa nje povukli svoje radove, isto tako i njihove kolege koji su iz solidarnosti povukli radove iz drugih galerija pod kontrolom Kulturnog centra Novog Sada. I mnogi, mnogi drugi, razume se, s pravom.
Jer vredi podsetiti da Ustav Srbije (član 46.) jemči slobodu mišljenja i izražavanja kao i slobodu da se primaju i šire obaveštenja i ideje govorom, pismom i slikom.
Ova se sloboda izuzetno, kad je to neophodno, može ograničiti ali samo zakonom, a ne sme zavisiti od bilo čijeg "ukusa" ili "slobodne ocene", jer ako se to dopusti uvređene i obespavljene teško bi bilo i prebrojati.