- Izvini što nemam ni banke, bankrotirala sam, - rekla sam joj skrušeno.
- Nema problema.
- Kako se zoveš?
- Lana.
- Koliko imaš godina?
- Osam.
- Je l' ideš u školu?
- Idem.
- Koji razred?
- Prvi.
- Imaš li još braće i sestara?
- Imam puno.
- Koliko vas ima?
- Deset - dvan'es'.
- Eh blago tebi, nisi nikad usamljena! A gde živite?
- U Obrenovcu.
- Je l' imaš kuću?
- Imam.
- A da li svaki dan dolaziš u Beograd da radiš?
- Svaki.
- Ko te dovodi iz Obrenovca?
- Moj tata ima auto, a je l' ti imaš auto?
- Nemam, vozim bicikl. A koliko zaradiš dnevno?
- Dve hiljade.
- Stvarno? I ja bih volela toliko da zarađujem. Da li tvoja braća i sestre isto rade kao ti?
- Da, svi radimo, ali sam ja najbolja.
- A gde ti je sad tata?
- Tu je gore parkirao, posle će da nas pokupi pa idemo na splavove.
- Idete na splavove posle Skadarlije? Pa dokle ostajete, radiš li celu noć?
- Celu noć, do jutra.
- Onda sigurno spavaš po ceo dan.
- Spavam.
- A kad onda ideš u školu?
- Mmmm... popodne.
- Je l' svaki dan ideš u školu?
- Svaki.
- Je l' ti je dobra učiteljica?
- Najbolja.
- Da li je mlada ili stara? Kako se zove?
- Mmm... Milka. Je l' ti se sviđa moja tašnica?
- Mnogo mi se sviđa. Lepa si ko manekenka.
- Platila sam je dvesta dinara. A je l' ti se sviđa ova narukvica?
- Izuzetno.
- Evo ti na poklon, - skinu je sa ruke i pruži mi.
- Predivna je, ali zašto mi je poklanjaš?
- Imam puno nakita, a ti nemaš, a nemaš ni pare.
- To je istina. Mnogo ti hvala na dobroti! Neka mi tvoja narukvica donese sreću, da i ja počnem da zarađujem isto koliko i ti. Je l' voliš ovaj posao?
- Volim, uzmem dosta para.
- Da li sve daješ tati ili kupiš nekad nešto za sebe?
- Kupim. Evo vidi šta sam malopre kupila, - izvadila je iz tašnice Cipi-ripi tablu, - Hoćeš malo?
- Ne mogu, hvala, ne ide mi uz pivo. Nego reci mi da li te neko dira? Je l' imaš problema kad prosiš?
- Imam. Jednom mi Savka nalupala šamare i oterala me.
- Strašno! Ko je ta Savka?
- Jedna grozna žena što prosi, hoće da me otera jer meni daju više para nego njoj.
- Auu, znači da si joj jaka konkurencija. A jesi li nekom rekla da te je Savka išamarala?
- Jesam, tati. Posle je našao i prebio. Od tad ne sme da me pipne, al kad me vidi viče: "Marš odavde pička ti materina!"
- Sram je bilo, baš je odvratna! Znači niko drugi osim nje te ne dira?
- Niko.
- Je l' tvoj tata uposlio svu decu? Da li svi prosite za njega?
- Svi, ali ja sam najbolja. Najviše para zaradim i najlepše sam doterana.
- Je l' bolje zaradiš u Skadarliji ili na splavovima?
- Kako kad, na splavovima je veća gužva. - Grickala je cipi-ripi i oblizivala se.
- Lana, hajde jednom da me vodiš na splavove, da me naučiš da prosim. Ako sretnemo Savku neće smeti da te dira i biće ti bolje sa mnom nego ovako kad si sama.
- Važi. Idem sad da radim, ćao!
- Čekaj molim te, ajde da se slikamo zajedno, za uspomenu?
- Ajde! - rekla je, namestila osmeh i ukipila se pored moje stolice.
- Vidi kako smo lepo ispale, ko majka i ćerka. Puno uspeha ti želim u životu i puno puno para!
- I ja tebi! - dobacila mi je Lana, udaljujući se. Skliznula je lagano kao pero niz kaldrmu Skadarske, do sledeće kafanske terase.
x x x x x
- Kako je fina i umiljata! - rekla je moja prijateljica Marija posle Laninog odlaska.
- Kao lutka je, ali pazi kako je eksploatisana a nije ni svesna toga! - dodala je Nina s gorčinom.
- Deluje zadovoljno. To je porodični biznis, i ja bih bila srećna s dva soma dnevno, pomnoženo sa deset, dvanaest... uh, njen ćale opako profitira! - konstatovala sam.
- Mislim da Lana ne govori istinu u vezi škole. Ne verujem da uz noćni rad može da ispunjava školske obaveze, - zabrinuto će Marija.
- Ali zato ispunjava očeva očekivanja! A majku nije ni spomenula, - konstatovala sam.
- Vrlo sam uznemirena njenom pričom. Treba prijaviti idiota socijalnoj službi jer decu primorava na prosjačenje! - presekla nas je Nina.
- A da li misliš da bi Lana bila srećnija ako socijalna služba bude intervenisala i oduzela je od roditelja, smestila je u dom za nezbrinutu decu ili dodelila joj novog, ko zna kakvog staratelja? - pitala sam je.
- Ne verujem. Ona deluje smireno i oca smatra zaštitnikom, a on je bitanga...
- Kako nije bitanga kad čopor dece raspoređuje po gradu...
- Zato imaju kuću i auto...
- Ko zna kakva je to kuća, o svemu možemo samo da nagađamo i seremo.
- Plašim se da je neki pedofil ne uvuče u svoj auto i odvede nekud, u stilu: "Dođi da ti čika da čokoladicu..."
- Ma idi dovraga, nemoj mi to pričati, sva sam pretrnula!
- Ali to nije nemoguće, ona ima samo osam godina.
- Deluje pametno, ne bi ona nikad na čokoladice nasela kad već može sama da ih kupi...
- Nadam se da se neće udati za nekoliko godina i svoju decu učiti da prose.
- Zašto da ne? Sad si je toliko nahvalila da se oseća kao profesionalka...
- Bolje je da se oseća dobro nego loše, anyway.
- A jeste li čule šta kaže za Savku? Istukla je dete jer joj je konkurencija?
- Ko je ta Savka? Nešto mi je poznata.
- Kako ne znaš Savku kad nju zna ceo grad? Ta žena je pre dvadeset godina od svakog tražila pare za bolesnu, slepu sestru, ali je posle pribegla drugim trikovima.
- Aaaa, to je ta Savka! Ja je se plašim, agresivno nastupa, nikad joj nisam dala ni dinara.
Odjednom, niotkuda, ispred našeg stola pojavljuje se Savka kao duh. U staroj, prljavoj odeći, izgrebana po licu, sa "šljivom" ispod oka, večito namrgođena, pruža prema nama prljavu šaku s crnim noktima i mrmlja kao mantru: "Dajte nešto sitno, dajte nešto sitno..." Sve tri ukočeno zurimo u nju.
- Šta ti se dogodilo, je l' te neko premlatio? - pitam je iznebuha.
- Pala sam, - promrmlja Savka. Pošto se nismo hvatale za novčanik, ona brzo zaokrete od našeg stola do susednog.
- Gle, stvarno ju je razlupao Lanin otac! - prošapta Marija ushićeno.
- Možda tako tuče i Lanu ako mu donese premalo love, ali jadno dete sigurno ne bi takve stvari nama poverilo, - hipotetisala je Nina.
Našu konspiraciju je iznenada prekinula galama. Savka nije bila zadovoljna milostinjom mladića koji joj je donirao dvadeset dindži. Protestvovala je drsko, a donator se na to razbesneo i umalo opet nije nastradala. Savka je izgubila živce i solidan prosjački rejting posle toliko godina. Izbacuju je iz igre simpatične, ljubazne devojčice romske nacionalnosti. Izraz "zdrava konkurencija" nije primeren ovom slučaju, ali ja i dalje strepim za Lanu. Ne skidam narukvicu od ružičastog silikona koju mi je poklonila, a prošle noći sam sanjala kako u tandemu cunjamo po splavovima i prosimo, dok se ja sve vreme snebivam, u strahu da me neko ne prepozna. Na kraju sam bila očajna što cele noći nisam uspela ni kintu da iskamčim ni od koga, ali Lana mi je zaverenički dala punu šaku pohabanih, zgužvanih novčanica i rekla mi: "Ne brini, evo ti pola mojih para pa mu ih daj da te ne bi za kaznu ostavio da spavaš u dvorištu."
objavljeno na sajtu Labrisa
http://labris.org.rs/istinita-prica-puna-saka-zguzvanih-novcanica/