Novi pogled na poslednji Laneganov koncert...o ljubavi i drugim demonima piše vam moja gošća - DamselInDistress!
Here comes the devil, prowl around
Warm whiskey for every ghost
And I'm sorry for what I've done
Cause it's me who knows what it cost
It breaks and it breathes, and it tears you apart
It bites and it bleeds
And this desert turns to ocean over me...
... da se izokola nadovežem na već podobro zahajpani film o đa'olima i ljudima. Gde otprilike svaka sličnost između Lanegana i Đavola prestaje. Ili počinje... ni sama ne znam.
Gde ja da počnem, a gde da završim - ni to ne znam. U stvari bi to nekoliko stihova, odrežanih davne 1994. na albumu „Whiskey for the Holy Ghost", trebalo da bude adekvatan suma sumarum onoga što se meni desilo te večeri 22. oktobra 2013. u bioskopu, svečanoj sali, ili čemu već, Doma omladine. Iliti u grotlu samog Pakla, pred mračnom binom osenčenom sa četiri prigušena crvena reflektora. Appropriate setting, indeed.
Narečeni Đavo došao je po svoje. Da li je dobio to po šta je došao?
Jeste, ukoliko uprkos zdravom razumu ne možete da se otresete uvreženog stereotipa da je Đavo mučitelj sitnih duša ljudskih, koje hirovito sakuplja da bi ih eonima pekao na žeravici i guštao dok se grče u agoniji svoje uludo straćene pohlepe. Jeste, ukoliko ste mu došli na noge u nadi da će vam pružiti sva ovozemaljska blaga i onozemaljska znanja u zamenu za to malo duše što grca i jeca dok sluša kako svemoćnim, vanvremenskim glasom peva o sitnim zađevicama svetovnih praroditelja našeg duhovnog Ja, prolaznosti jeseni i ljubavi, dobru i zlu, propuštenim prilikama, stradijama neuspelo rehabilitovanih, te još ponekim sitnicama koje život znače.
Nije, ukoliko ste došli po šaku zabave poneseni skakutavim rok ritmom prošlogodišnje svirke u nadi da će to nekako da se zakuva kad dođe do 'hita' kojim je sahranio bluz. Nije, ukoliko niste naslutili za šta vas pripremaju Lijenovi očajnički krici i tihi jecaji Garvudove Gledis. Nije, ukoliko mu niste dali to po šta je došao... sebe samog.
... jer, ne kaže se za džabe da Đavo ima hiljadu lica. Za ovaj susret izabrao je ono najispeglanije, najopranije, ono koje se pred nama užasnutima i nemoćnima ljušti u slojevima i otkriva nam da je sve već video, čuo i doživeo, i da nemamo ništa novo da mu ponudimo, osim eto da ga saslušamo i pokušamo da shvatimo da, što smo prošle godine tražili, to smo ove godine i dobili. Samo ne u onom obliku koji smo očekivali. I da Đavo nije došao samo da nas uzme, već i da nesebično da svog rekluzivnog, introvertnog sebe, kroz tolike tradicionalne odjeke večitih tema, motiva, simbola i slika... u nadi da ćemo se možda jednom za svagda naučiti onome čemu je njega naučio njegov arhineprijatelj, život, i da ćemo konačno smoći snage da (kao što je on nedavno učinio u jednom intervjuu) skrušeno izjavimo svetu da „danas sebe smatram(o) boljim čovekom".
Pa vi vidite koje vam je od dva „zla" milije. Da li da se, kao skromni i (ovde ubaciti pogrdan pridev po izboru) autor ove ispovesti, više od pola života prepuštate tom ludilu, bezglavo srljate glavom kroz životne zidove tražeći zadovoljenje u obliku potvrdnog odgovora na pitanje „Have I done good?" i dogodine se vratite po novu dozu istog u bilo kom obliku, ili da slegnete ramenima i uz „pa, dobro, i nije bilo tako loše" odete da iskeširate Nečastivom za merch i uzmete time zasluženi autogram, dok on sa šeretskim smeškom i dalje radi svoj posao - vraća vam za sve što ste mu dali. I dobro i loše. I vratiće se po još, nadam se.
Volela bih da mislim da su meni srodne (i izgubljene) duše koje su sa mnom podelile ovo iskustvo, posle svega kući otišle sa ona tri stiha iz pesme „One hundred days" :
And if you could take something with you
It would be bright
Just like something good
A i da su sa sobom ponele svoje prazne unučiće od vinjaka.