Zašto je lako ubiti čoveka?
Zato što je čovek kriv sam po sebi?
Zato što čovek nikom neće nedostajati?
Zato što čovek nije životinja?
Lako je to. Možeš da ga ubiješ ovako, možeš onako. Način nije važan, jedino posledice. Izmišljeni su sudovi, da rulja ne bi, šta? Linčovala, u stvari ubila čoveka koji je ubio čoveka.
Eh, kako je to lepo smislio onaj gore: Ne ubij. Kako da ne ubiješ nekog ko zaslužuje da bude ubijen, a još je to ubijanje tako jednostavno?! Onda sud, pa presuda, pa negde, opet te ubiju. Kao, njima nije lako ali ipak moraju. Tako je neko smislio.
A negde, na nekom drugom mestu te kao ostave u životu. Stave te u zatvor i tu tek lako možeš da ubiješ čoveka. Pa već si kažnjen, što ne bi opet?! I ubiješ. Lako. A oni šta? Prete ti prstićima: No no. Opet ćeš u zatvor. Sad ćeš da budeš sam. Bićeš u samici. Opasan si. Ubijaš ljude i to tako, s lakoćom.
Zatvore te u samicu i ti sad imaš ipak neki izbor. Uvek ima izbora. Opet je sa tobom jedan čovek. Ti. Lako možeš da ga ubiješ. I on može tebe da ubije. Pa to je dvoboj, zaključićeš u nekom trenutku. Ko će koga. Ti sebe ili tebe ti?
A onaj gore je i to smislio. Ah, pa to je najveći greh i nikad nećeš dobaciti do tih visina ako ubiješ s lakoćom sebe. Pa i ja sam čovek, pomislićeš. Hoćeš. Što sam ja bolji ili lošiji od onih koje sam već pobio, pitaćeš se?!
Tako dolazimo do tvog kraja. Ubio se ili ne, moraš priznati: Lako je ubiti čoveka. Ima vremena, ubiće te već neko. A što i ne bi? Ako je lako, a lako je, ako sam po sebi nosiš krivicu, a nosiš je, ako nikom nećeš nedostajati, a nećeš i ako nisi životinja, a nisi.
I ne brini. Sve je to onaj gore predvideo. Zato je tako i postavio stvari. Nemaš ti šta tu da menjaš. A što bi i menjao? Kad to baš i nije lako.