Žao mi je derbija. Iskreno mi je žao.
Kao dečak išao sam na utakmice redovno: na Marakanu sa tatom, zvezdašem, na JNA sa dedom, partizanovcem. Deda, bivši oficir i ratnik, bio je brži i ubedljiviji, pa sam prvo zavoleo Partizan. Od njega sam dobio crno-beli šal koji sam stalno nosio, bilo da sam išao na "sever" sa tatom da gledam Pižona, Duleta Savića, Šestića...ili na "jug sa dedom" da gledam Mocu, Zavišića, Trifunovića...
Tata mi je pričao da je Hatunić nekom igraču polomio nogu prilikom jednog starta, tako da njega nikad nisam voleo. Mislim da sam ga doživljavao kao nekog ko ne pripada sportu.
Zvezda je tih godina harala Evropom, pa sam sa "severa" gledao mnoge velike utakmice. Sećam se i pesama koje su se tada pevale: "Rodilo se dete muško, po imenu Savić Duško." Radovao sam se pobedama dečije iskreno i tugovao zbog poraza, više zbog tate, nego zbog Zvezde.
Tata je morao da reaguje na šal. pa mi je kupio crveno-belu zastavu sa velikim grbom, na tankom drvcetu koje se savijalo pod težinom platna. Nju sam, uz šal, nosio na "sever" kada je igrala Zvezda. Uvek bi birali mesto blizu metalnih ograda koje su nas štitile od "talasa".
Na jugu je deda uvek birao mesta bliža "istoku" jer su tamo uvek bili "najvatreniji". Ja, dečak od 5 ili 6 godina, među najvatrenijim navijačima, grickam semenke i gledam utakmicu i pored mene ponosni deda.
Moj prvi derbi je bio 23.10.1977., 61.po redu. Na Marakani je bilo više od 100 000 ljudi. Bio sam na "severu", na očevim ramenima, imao sam šal oko vrata i zastavu u ruci. Oko nas je bila grupa navijača sa partizanovim obeležjima. Već u 10.minutu je bilo 2-0 za Partizan i radovali smo se glasno, grlili se, čestitali jedno drugom. Bilo je još navijača Partizana na severu i svi su skakali i radovali se, ispraćeni sa "UUUUUAAA" i ponekim zviždukom. To "UA" i to zviždanje mi je ostalo u sećanju kao ružno i nepotrebno i dugo bih sa očevih ramena gledao prema grupi odakle su zvižduci dolazili. Shvatao sam to nekako lično.
Kasnije je Zvezda smanjila prednost, a u drugom poluvremenu Zavišić je dao treći gol za Partizan za konačnu pobedu. Sa tog derbija je ostalo sećanje na prepun stadion, pobedu, prelep gol Vukotića i da je neko ( Zavišić ili Trifunović ), dao Diki Stojanoviću gol kroz noge.
Sa utakmica smo obično odlazili ili ranije, da izbegnemo gužvu, ili skroz na kraju. Sedeli bi na betonskim tribinama i čekali da se svi raziđu. I tada je gorela Marakana., samo što su se tada, kao i posle svake utakmice, palile novine, na kojima se sedelo i oko njih bi se skupljale grupice navijača. Zivo se diskutovalo o tek završenoj utakmici i gledalo u plamen.
Tog oktobra bilo je baš prijatno ostati duže, pričati o lepim golovima i grejati se na vatri.
Svim navijačima Crvene Zvezde čestitam na pobedi, a svima nama želim da nam se vrati Derbi.