Literatura

Summa cum laude (15)

Vojislav Stojković RSS / 10.11.2013. u 12:44

     

        -Džejn, da li bi na našem putovanju po Evropi prvo želelela da vidimo Sikstinsku kapelu ili Luvr? Pitao sam je odmah po povratku sa Nijagarinih vodopada. Moje pitanje je imalo svoju dugu predistoriju. Džejn, mlada studenkinja umetnosti, maštala je da u nekom potkrovlju Monmartra slika i živi. Zaljubljena Džejn je želela da zajedno odemo u Veneciju. Sredovečna Džejn je želela sve to zajedno plus ulicu Sv. Onorea u Parizu sa svim svojim raskošnim izlozima. Otići u Italiju i Pariz bio je san većine studenata naše generacije. Odlazili su samo bogati. Godine su prilazile, a ja sam Džejn svake godine uveravao kako će se njen san ostvariti sledećeg leta. Videti Sikstinsku kapelu i Luvr za Džejn je bilo i pitanje profesionalnog dostojanstva, jer Džejn godinama uspešno vodi malu prodajnu galeriju na Brodveju.

               -Ako ćeš ponovo da me zasipaš praznim obećanjima, nemoj ni da počinješ. Ništa ti više ne verujem, odgovorila je nezainteresovano, ali se u njenom pogledu nazirao trag nade, a u glasu iščekivanje.

              -Džejn, krećemo iduće nedelje. Karte su već rezervisane.Ostaje samo da klimneš glavom i spakuješ kofere, rekao sam hladno, kao da govorim o odlasku u bioskop, a zatim nastavio:

             -Predlažem sledeći plan: avionom do Italije, nekoliko dana u Veneciji, zatim Rim, pa Beograd i na kraju Pariz.

              -Otkud ti sad Beograd? Ne znam ni gde je to, a pogotovo ne znam šta bih  tamo  radila, pitala je Džejn začuđeno, ali ne i ljutito.

              -U Beogradu bi smo posetili galerije sa srpskim freskama, jer one su sam vrh srednjovekovnog evropskog slikarstva i slede trag vizantijske umetnosti,  pokušao sam da iznesem ubedljivo ono što sam čuo od Majka Stankovića o tim freskama.

              -Nikad čula. A otkad si ti postao ekspert za slikarstvo, pogotovo srednjevekovno? Nemoj da mutiš, bolje priznaj da Beograd ima nekakve veze sa tvojom knjigom, a ne sa freskama. Za tvoju potpuniju informaciju, freske su slike na zidu, a zidovi crkava i manastira se ne izlažu po galerijama nigde u svetu, pa ni u tom tvom Beogradu.

             Nije čudo što je Džejn brzo sve shvatila, jer ja čak ni uz nju, nisam uspeo da razvijem osećaj za vizeuelnu umetnost. Slike starih holandskih majstora, pa i francuskih impresionista, još nekako, ali dalje od toga nisam odmakao. Za mene je čak i Mona Liza bila ružna žena, koja se doduše nekako zagonetno osmehuje, ali ništa više od toga. Mišljenja stručnjaka da Đokonda čak nije ni žena, već muškarac, autoportret samog Da Vinčija, koji je onako ekscentričan kakav je bio sebe doživljao kao ženu, bili su moji najjači argumenti u večitim raspravama sa Džejn. Na moje pitanje, kako to da čuveni Pikaso gleda u model prelepe žene, a slika trouglove i trapeze, čak ni vrsni istoričari umetnosti, kao što su Džejn i njene koleginice sa fakulteta, nikad nisu imale dovoljno ubedljive odgovore. Pokušaji da mi objasne da čuveni Španac nije video samo spoljašnost lepe žene, već i njenu unutrašnjost, bili su za mene čist promašaj, jer koga može impresinirati unutrašnjost želudca i grudnog koša žene kod tako divne spoljašnosti. Na takva moja, čini mi se logična, pitanja samo su vrteli glavom.                          

              Džejn i ja dogovorili smo se brzo i lako – nekoliko dana zajedno u Veneciji, zatim Rim gde ona ostaje, a ja odlazim u Beograd, sastajemo se ponovo u Parizu, gde ona leti iz Rima, a ja iz Beograda. Naravno, troškove našeg putovanju pokriva avans za moju knjigu.

             Avion Alitalije sleteo je u Beograd uveče 28. jula1980. godine. Let je bio, za naše američke navike, kratak i neudoban. Imao sam rezervisanu sobu u hotelu «Moskva». Taksista je od svih reči engleskog jezika umeo da izgovori samo dve «trideset dolara». Za njegovo taksi vozilo ni na jednom otpadu u SAD ne bi dobio toliko. Hotelska soba je bila nešto veća od Džejninog garderobnog plakara u našoj kući u Njujorku. Imala je, ipak, sve što je potrebno: kupatilo, udoban krevet, klima uređaj, portabl televizor i, što me je posebno obradovalo, mali frižider sa nekoliko bočica škotskog viskija, ruske votke, holandskog piva i domaće mineralne vode. Sa uskog, ali visokog prozora moje sobe na trećem spratu, pružao se lep pogled na trg, a sa  zgrade na drugoj strani ulice svetlele su neonske reklame među kojima je dominirala «KARL ZEISS JENA». Na širokom uličnom platou ispred hotela, za lepo raspoređenim stolovima sa crveno-belim kariranim stolanjacima, sedeli su, na moje iznenađenje, sasvim pristojno odeveni ljudi. Slika komunističkog lagera, koju ima većina Amerikanaca, bila je sasvim drugačija. Po toj slici, ulice su morale biti puste dok po njima patroliraju do zuba naoružani vojnici i policajci. Ostali građani skrhani napornim radom, gladni i zabrinuti za svoju sutrašnjicu, odavno spavaju zatvoreni u mračne skučene stanove. Ili je ta slika bila lažna ili ovo nije komunizam. Morao sam to da proverim. Pozvao sam recepciju.

              -Da li bih mogao negde da večeram?

              -Svakako. Gde gospodin želi da večera bude poslužena: u restoranu, hotelskoj bašti ili sobi? odgovorio je glas na vrlo tečnom engleskom jeziku.

              -Može li na platou ispred hotela? zanovetao sam dalje.

              -Kako da ne, samo izvolite.

Iako sam brzo sišao već je na jednom stolu karirani stolnjak zamenjen belim, a na njemu je stajala kartica sa natpisom «rezervisano» i mojim imenom. Čim sam seo prišao je konobar odeven u crne pantalone, belu košulju sa crnom leptir mašnom i uručio mi jelovnik u kožnom povezu.

               -Želi li gospodin prvo aperitiv? pitao je na pristojnom engleskom jeziku.

               -Džentlmen Džek sa dosta leda. Džentlmen Džek nije bio običan Džek Danijels, već vrsta skoča iz Tenesija koja se i u Njujorku mogla dobiti samo u boljim restoranima. Pogledao sam jelovnik i sa čuđenjem konstatovao da bi ono što se u njemu nudi, ispisano na tri svetska jezika i srpskom, zadovoljilo i daleko izbirljivije američke gurmane od mene. Skoč je bio pravi, star više od petnaest godina. Odustao sam od daljeg testiranja komunizma i zamolio ljubaznog konobara za laku domaću hranu, ono što većina gostiju poručuje. Iza pokretnog staklenog zida kafane «Moskva» kamerni sastav muzičara zauzimao je svoja mesta. Očekivao sam etno muziku, neku varijantu srpske kantri muzike. Prvi akordi klavira odmah su me razuverili – bila je to vrlo korektna izvedba džez sekvence «Med divlje jabuke».  Uskoro sam bio poslužen hladnim predjelom sa više vrsta sira, pršutom i kukuruznim hlebom, zatim ukusnom čorbom i na kraju velikim pladnjem mešanog mesa sa roštilja i činijom salate. Kad mi je konobar ponudio vinsku kartu, odlučio sam se za kriglu piva i to domaćeg. Hrana i pivo u komunizmu uopšte ne zaostaju za vodećom zemljom kapitalizma. Naprotiv. Sa takvim zaključkom, posle treće velike krigle piva, otišao sam na spavanje. Nakon tuširanja još jednom sam pogledao kroz prozor, ulice su i dalje bile pune mladog, lepog  i bezbrižnog sveta. Moj sin Majkl i njegovo društvo ni po čemu se nisu razlikovali od Beograđana njihovih godina.               

             U Teslin muzej u Ulici Proleteskih brigada 51, nedaleko od centra grada, ušao sam posle jedanaest časova. Posetilaca gotovo da i nije bilo. Razgledao sam eksponate razvrstane u nekoliko prostorija u prizemlju lepog zdanja. U prvoj sobi su bila izložena pisam Ajnštajna, Rentgena, Kelvina, Nilsa Bora i drugih velikana Teslinog vremena. Druga soba je nudila uvid u deo Tesline lične prepiske i predmete koje je koristio. U trećoj je bila izložena urna sa pepelom, a ostale tri bile su posvećene Teslinim dostignućima u oblastima elektriciteta, polifaznog sistema, transformatora, radio-tehnike i teledirigovanja. Obratio sam se dežurnom kustosu pokušavajući da se predstavim. Nije govorio engleski, ali je razumeo šta ja govorim i odmah me  poveo u kancelariju na spratu. Gospođa u poznim četrdesetim ljubazno me pozdravila i zamolila da sednem. Predstavio sam se kao pisac iz Njujorka, prijatelj Majka Stankovića, profesora istorije i poznanik g-đe Šarlote Mužar. Na pomen njenog imena gospođa Radić, pomoćnik direktora muzeja, iznenađeno je podigla obrve.

              -Šarlota Mužar je veoma zaslužna za ovu instituciju i njeno ime treba da stoji urezano zlatnim slovima na ulazu u muzej, odmah iza imena Save Kosanovića. Kako je g-đa Šarlota? Bilo bi lepo da nas poseti, ukoliko njene godine i zdravlje to dozvoljavaju.

              -Gospođa Mužar se dobro drži, aktivna je u odboru Teslinog memorijalnog društva SAD i upravo sam je početkom jula sreo na  Nijagarinim vodopadimam tokom manifestacije posvećene Nikoli Tesli. Inače živi dosta povučeno u Mičigenu.

              -Kada je sledeći put sretnete, molmo vas prenesite joj izraze najdubljeg poštovanja i zahvalnosti od strane sadašnje ekipe koja vodi Teslin muzej. A sad mi recite koji su razlozi vaše posete i kako vam ja mogu pomoći?

              -G-đo Radić, vama je sigurno poznato da je Nikola Tesla svojevremeno bio proglašen za jednog od sto najznamenitijih Amerikanaca. Ipak, Amerika ga je još tokom njegovog života zaboravila. Poslednjih godina interesovanje za Nikolu Teslu i njegovo delo ponovo raste. Ja pišem knjigu o velikim enigmatičnim ličnostima dvadesetog veka, a Tesla to bez sumnje jeste. Nisam fizičar po obrazovanju i svoju pažnju bih usmerio na Tesline lične zabeleške i prepisku sa značajnim ličnostima Amerike onog vremena. Poseban deo moje knjige obuhvatiće i odnos američke  javnosti prema Tesli i njegovom delu u novije vreme. Verujem da postoje podaci o američkim državljanima koji su imali određene zahteve prema delovima Tesline lične i naučne zaostavštine, a koja je pohranjena u vašem muzeju. Poznata njujorška izdavačka kuća «DP MEDIA» u celini financijski podržava moj projekat i snosi sve eventualne troškove.-

               -Gospodine O Konor, naš muzej raspolaže sa više od 160.000 arhivskih dokumenata Tesline lične i naučne zaostavštine. Sem eksponata koji su izloženi, za uvid u svaki od njih potrebno je posebno odobrenje Ministarstva za nauku i kulturu, a ta procedura je veoma komplikovana sa vrlo neizvesnim rešenjem. Budući da ste prevalili toliki put, ne bi bilo u redu da se u Njujork vratite praznih šaka, zato vam predlažem razgovor sa prof. Damjanovićem, saradnikom našeg muzeja. Profesor je živeo u Americi i poznavao Teslu. Ukoliko se slažete mogu vam dogovoriti sastanak sa njim. Što se tiče drugog dela vašeg zahteva, mi raspolažemo sa podacima o američkim institucijama i pojedincima koji su iskazali interesovanje za pojedine segmente naše muzejske građe. Nije ih bilo mnogo.   

                 Gospođa Radić i ja smo se dogoovorili da navratim sutra u isto vreme, do kada će ona pripremiti tražene podatke i dogovoriti sastanak sa prof. Damjanovićem, a ja ukoliko želim mogu uplatiti donaciju muzeju na račun koji mi je uručila.

             Vratio sam se u hotel. Imao sam vremena napretek, a bio sam u meni potpuno nepoznatom gradu. Prvo sam pozvao Rim, Džejn nije bila u hotelu. Pozvao sam Majka Stankovića, a pri tom zaboravio na vremensku razliku. Srećom u Viskonsinu je bilo jutro i Majkl se javio. Prvo nije verovao da sam u Beogradu, a kad sam ga uverio, na moje pitanje šta bi svaki stranac, sem onih čuvenih fresaka, obavezno trebao da pogleda u Beogradu, odgovorio je da nema pojma - on nikad nije bio u Beogradu. Ipak me je, uz grohotan smeh, posavetovao da neizostavno probam srpsku šljivovocu, ali i da čuvam novčanik. Toliko o velikom Srbinu Stankoviću. Doduše, i ja sam poreklom Irac, a nikad nisam bio u Dablinu. Nisam ni Džojsovog «Uliksa» pročitao do kraja, iako sam više puta pokušavao, a o «Fineganovom bdenju» da i ne govorim. Tako nekorektan odnos prema svom velikom zemljaku Džojsu, pravdao sam činjenicom da tok svesti Leopolda Bluma u jednom dablinskom danu, zabeležen na blizu hiljadu stranica, nije vredan stotinu dana čitanja. Tok podsvesti gospodina Irvikera u «Fineganovom bdenju», samo u jednoj gluvoj dablinskoj noći, Džojs je opisivao sedamanaest godina. Kako da ja onda proniknem i u svest i u podsvest svih petnaest nesretnika iz Vestrouda koji su one kobne noći izmasakrirali svoje najmilije. Ako bih pisao Džojsovim tempom trebalo bi mi više od tristo godina. Pri tom, Leopold Blum je radio sasvim obične svakodnevne stvari – u svojoj kući u ulici Ekls pripremio je sebi za doručak juneći bubreg pržen u maslacu, svoju ženu Merion poslužio čajem u krevetu, tokom dana sreo neke prijatelje i sa njima popio nekoliko pića, bio na jednoj sahrani, obavio sitne poslove oko akvizicije oglasa i na brzaka prevario svoju Merion sa nekom drugom Dablinkom kojoj sam zaboravio ime. Za razliku od agilnog gospodina Bluma, jer ruku na srce tog 16. juna 1904. on je dosta uradio, gospodin Irviker je samo dremuckao, a o njegovim snoviđenjima između sna i jave, Džojs je napisao višetomni roman. Sažalivši se nad samim sobom odlučio sam da poslušam Majka. Sišao sam u hotelski bife i umesto skoča poručio srpsku šljivovicu. Nisam pogrešio.  

                 Sledećeg jutra uplatio sam skromnu donaciju Muzeju, ali je ona u jugoslovenskim dinarima izgledala kao prilična suma. Kopiju uplatnice sam predao g-đi Radić čim sam, u dogovoreno vreme, ušao u njenu kancelariju, a ona meni podatke o institucijama i pojedincima iz SAD sa specifikacijom njihovih zahteva za uvid u arhivska dokumenta Teslinog muzeja. Letimičan pogled je bio dovoljan da uočim Fosterovo ime, kome je u julu 1963. godine stavljen na uvid pozamšan broj arhivskih dokumenata označenih internim oznakama muzeja. Pored Fosterovog poznata su mi bila i imena Liliand Anderson, Margaret Čejni, Nikolasa Rega i Pola Ostera.      

                 -Čini mi se da je na ovom spisku samo Foster fizičar, ostali su publicisti ili pisci, obratio sam se gospođi Radić, da li mi možete reći na koje se oblasti Teslinog stvaralaštva odnose dokumenta koje je tražio?

              -Veći deo se odnosi na Teslin dnevnik istraživanja u Kolorao Springsu, a samo nekoliko na Tesline zabeleške sa kraja tridesetih godina, odgovorila je, posle letimičnog pogleda na brojeve dokumenata pored Harvijevog imena.

             -Ako sam vas dobro razumeo g-đo Radić, odobrenje za uvid u arhivsku građu Teslinog muzeja daje nadležno ministarstvo, kojim se kiterijumima rukovodi? Odnosno, koje su moje šanse da proučim ista dokumente kao g-din Foster?

              -Morali bi obezebediti preporuke odgovarajuće institucije.

              -Na primer, koja institucija bi bila odgovarajuća u mom slučaju?

              - Ambasada SAD, na primer.

              Pre odlaska g-đa Radić me je obavestila o vremenu i mestu dogovorenog sastanka sa g-dinom Damjanovićem. Bilo je dovoljno vremena za kraći odmor i tuširanje u hotelu, jer u Beogradu je u julu vrlo vruće. Imao sam i informaciju zbog čega je Foster bio u Beogradu, ali kave veze imaju Teslini eksperimenti u Kolorado Springsu iz 1900.godine sa slučajem Vestroud iz 1963.godine, još uvek nisam mogao ni naslutiti. 

Atačmenti



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

loader loader 17:32 10.11.2013

YuDon

Sledećeg jutra uplatio sam skromnu donaciju Muzeju, ali je ona u jugoslovenskim dinarima izgledala kao prilična suma.

Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:15 10.11.2013

Re: YuDon

Ne znam koji je 1980.g. bio kurs dinara prema dolaru, ali slično je i danas.... ili još gore.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana