Literatura

Summa cum laude (17)

Vojislav Stojković RSS / 20.11.2013. u 18:11

 Bio je mlađi od mene, gotovo dečak. Mršav, iscrpljen i uplašen isto koliko i ja. Gledali smo se samo nekoliko trenutaka. U njegovoj ruci je sevnuo nož. Bilo je: ja ili on. Bio sam brži. Zabio sam svoj nož u njegove grudi i osetio kako mu kosti krckaju i kako zatim oštrica lako prodire u meku unutrašnjost njegovih grudi. Krv je šiknula po mom licu, a njegove oči, do tada uprte u moje, izgubile su sjaj. Prvo sam pomislio: «Uspeo si, živ si!», a onda sam počeo povraćati, prvo ostatke hrane iz želudca, a zatim zelenu sluz žuči. Remarkov junak iz «Na zapadu ništa novo» u istoj situaciji je francuskom vojniku, nakon što ga je proburazio svojim bajonetom, i dok je ovaj još uvek živ gledao u njega razrogačenih očiju, rekao: «Ti si za mene bio samo ideja, apstrakcija koja je živela u mom umu... Ubio sam tu apstrakciju». I ja sam, kao i vojnik iz Remarkovog dela, shvatio da onaj nesrećni mladić nije nikakva apstrakcija već čovek, a ja njegov ubica.

 

 Posle Venecije, Rima, Beograda i Pariza vreme i avans za pisanje knjige spali su ispod polovine ugovorenog. Prikupio sam dovoljno materijala za veći deo knjige. Odlučio sam da počnem rad na knjizi verujući da će  ideja gde da tražim nestalog fizičara iskrsnuti tokom pisanja. Prethodno sam po drugi put angažovao Kevina Kalahana, ovog puta da svojim detektivskim metodama, traga za Fosterom.      

Nakon dva meseca istraživanja ponovo sam za svojim radnim stolom, ispijam gutljaj kafe, palim cigaretu i krupnim slovima ispisujem novi naslov moje druge knjige. 

Desetak dana kasnije bio sam potpuno iscrpljen, nekoliko  kilograma mršaviji, ali zadovoljan urađenim. Nedostajao je samo završni čin, a njega može ispisati samo Foster. Bez završnog čina nema knjige, a bez Fostera završnog čina. Dakle, ili Foster ili ništa.                      

 Kevinovu agenciju sam posetio već narednog dana. Njegov izveštaj je bio opširan, a traganje za Fosterom bezuspešno. Kalahan je otkrio da je Harvi bio jedinac, da su mu roditelji mrtvi, da ga se dalji rođaci jedva sećaju i to kao dečaka, nema podataka da je Harvi u zemlji, ali ni da je napustio SAD, nije koristio platne kartice, nije krivično gonjen, nema prijava čak ni za pogrešno parkiranje, ne predaje ni na jednom fakultetu u SAD, nije objavio ni jedan stručni ili naučni rad poslednjih sedamnaest godina, ništa ne ukazuje da je umro, ali ni da je živ. Nisam ni očekivao da će ga Kalahan pronaći. U Fosterovom slučaju klasične policijske metode nisu pomogle ni agentima FBI. Znao sam da se, u slučajevima kada egzaktne činjenice ne ukazuju na rešenje ili kada ih nema dovoljnno, mora pribeći  imaginaciji. Ponovo sam vrlo pažljivo čitao svoj rukopis, preslušavao trake i pokušavao da se uživim u ličnost izuzetno inteligentnog i ambicioznog mladog naučnika. Na kraju sam došao do zaključka da moram slediti put na koji mi je ukazao profesor Damjanović: Ekspertiza slučaja Vestroud odvela je Fostera na trag novog i velikog otkrića, započeo je istraživanja, a zbog izuzetnog značaja tih istraživanja ona su obavijeno velom tajne. Projekat na kome radi Foster ne realizuje se u poznatim naučnim institucijama, sa naučnoj javnosti poznatim  imenima, jer Rut Gerhart i njene kolega sa MIT o Fosteru ne znaju ništa. Foster nije pesnik ili filozof, pa da u osami piše stihove ili meditira. Za naučna istraživanja u oblasti fizike, više nego u Teslino vreme, potrebni su optimalni uslovi, novac i saradnici, a to je Fosteru mogla obezbediti samo moćna institucija, koja svoja istraživanja vrši autohtono i daleko od očiju strane, ali i domaće naučne javnosti. Takva institucija realno je mogla biti jedino Armija SAD. Osnovna preokupacija Armije SAD tih godina je bio rat u Vijetnamu, pa je vrlo verovatno da je i Fosterov projekat bio u vezi sa tim ratom. Zvaničnim putem, iz vojnih krugova, sasvim sigurno neću dobiti ni jednu informacija o Fosteru i tajnim naučnim projektima, ostaju samo alternativni putevi, a oni vode preko sudionika vijetnamske kataklizme - veterana vijetnamskog rata.

 Da priđem  autističnim grupama i udruženjima veterana vijetnamskog rata, pomogao mi je Harison Prajs. Prajs je pročitao moju prvu knjigu i svojevremeno mi se obratio jedni kratkim pismom. U njemu je stajalo:

               «Gospodine O Konor,pročitao sam vašu knjigu i mislim da je bliža stvarnim životnim problemima, nego većina objavljenih radova poslednjih godina. Vi zločine ne izmišljate samo ih opisujete, a i zašto bi kada ih je u američkoj svakodnevnici toliko mnogo. Na kraju Vaše knjige pozivate svoje čitaoce da Vam ukažu na nerazjašnjene zločine i da tako budu saradnici u pisanju naredne knjige. Evo, ja Vas g. O Konor obaveštavam o hiljadama i hiljadama zločina koje su počinili američki vojnici u Vijetnamu. I sam sam u nekima od tih zločina  učestvovao, zato boljeg sardnika od mene i mojih prijatelja u udrženju Vijetnamski antiratni veterani, Grand strit 468, Njujork, teško da možete naći. Ukoliko samo pobrojite sve zločine Američke armije u Vijetnamu bićete vrlo produktivan pisac.

                                        S poštovanjem,

                                                                                                                Harison Prajs 

Njujork, 12.02.1980.g.»

Kada smo se upoznali saznao sam da je Harison Prajs bio profesionalni oficir Armije SAD sa završenom Vest Point akademijom. Oficirski poziv bila je tradicija njegove porodice blizu stotinu godina. Iz generacije u generaciju bar jedan Prajs je tu tradiciju održavao i nastavljao. Kako je Harisonov otac Džonatan Prajs, imao samo jednog sina, pitanje sinovog životnog poziva nikad se nije ni postavljalo. To što je Harison bio nežne građe, emotivan i sa izraženim sklonostima, pa i talentom za poeziju, pukovnik Džonatan Prajs, učesnik Drugog svetskog i Korejskog rata, nije ni primećivao. Na bojažljive primedbe Elizabete, njegove žene i Harijeve majke,  da je njihov sin isuviše slabašan za grubi vojnički poziv, pukovnik Prajs bi samo odmahnuo:

-Tri meseca drilovanja kod dobrog narednika, kakav je moj crni Ted, i biće čvrst kao stena.-

Harison je, protivno svojim željama završio Vest Point i krenuo očevim stopama. Kada je počeo rat u Vijetnamu, njegov otac  je bio pri kraju oficirske karijere. Zbog poodmaklih godina pretpostavljeni  nisu udovoljili želji pukovnika Prajsa da se bori i u tom, trećem po redu, ratu u njegovoj vojničkoj karijeri i da svoju uniformu eventualno ukrasi grančicama sa bar jednom generalskom zvezdicom. Pukovnik Džonatan Prajs je zato, preko svijih veza u Pentagonu, omogićio svom sinu, tada poručniku Harisonu Prajsu, da što pre ode u Vijetnam i odmah na početku vojničke karijere krene stazama slave. Otac sina ni ovoga puta nije pitao za mišljenje, jer po očevom dubokom uverenju prirodno stanje za pravog oficira je rat, a ne mir.

-Rat je otac svemu, svemu kralj- citirao je pukovnik Prajs  Heraklita i uvek dodavao -a mir je za slabiće. U njemu se čak i dobri oficiri opuste, omekšaju i ugoje.-

-Na Vest Pointu su nas učili da je rat čin sile kojim primoravamo neprijatelja da prihvati našu volju,- objašnjavao mi je Harison na jednom od  naših razgovora, –te da se u primeni te sile Američka armija i svaki njen pojedinac, mora  strogo pridržavati međunarodnog humanitarnog prava i običaja ratovanja. Da je uvođenje humanosti u načela ratovanja čist logički i svaki drugi apsurd, shvatio sam tek u Vijetnamu. Rat je krvavi pir destrukcije, jedan konkretan, materaijalizovani i užasni zločin, vođen i usmeravan od strane države. Gebels je bio u pravu kad je rekao da u ratu jedno biće pije krv drugom. Time što jedno umire drugo se prehranjuje. Zato, po Gebelsu, ne treba trabunjati o humanosti. Moji profesori na Vest Pointu su uglavnom trabunjali.-

-E da su trabunjali samo tvoji profesori Hari- dodao je Sten Kembel jedan od osnivača udruženja «Vijetnamski antiratni veterani», nekad marinac, a danas profesor političkih nauka na Kolumbija univerzitetu –šta tek reći o trabunjanju političara o Vijetnamskom ratu? To je tek trabunjanje.-

-Politika je uvek bila umešnost mogućeg, pa ako im mi birači dopuštamo trabunjanje i još ga rado slušamo, onda zašto da ne trabunjaju- uključio sam se i ja u razgovar.

-U doktrini Armije SAD, a ne zaboravimo to je armija zemlje sa vodećom demokratijom u današnjem svetu- nastavio je ražalovani poručnik Prajs, -ključni je sledeći doktrinarni stav: Koristeći tenološku nadmoć svog oružja neprijatelja treba napasti sa distance, iznenaditi ga i uništiti, a pri tom ostati van domašaja. Visoko kotiraju komandanti koji u oružanoj borbi napadnu i pobede neprijatelja dok spava, kad je bez oružja, pri prevoženju, u pozadini, jer pri tom ne izlažu svoje borce opasnosti.-

-Dozvoli da te potsetim Hari, da to nije nov, a ni orginalan američki doktrinarni stav. Ti ćeš to bolje znati, čini mi se da ga je definisao još Sun Cu Vu pet stotina godina pre nove ere- primetio je Kembel.

- Slažem se, ali ako je to tako, a jeste, zašto se onda trabunja o viteštvu, časti i moralu u ratu? Ta načela su toliko različita, čak dijametralno suprotna, elementarnim moralnim i demokratskim normama u miru. A što se tiče Sun Cu-a, suština njegove vojne misli je primena «čiste moći» tako da se neprijatelj potčini bez borbe, «da se ne pokreće mehanika», kako on kaže.- Odgovorio mu je Prajs, a ja sam se, svojim pitanjem, ponovo umešao u dijalog veterana:

-Šta je radio taj Cu, ako njegovi neprijatelji neće da priznaju njegovu nadmoć? Verovatno je pokretao tu svoju mehaniku i raspalio po njima.-

-Suštinu ratova XX veka, prvi je i gotovo u celini opisao jedan britanski pomorski oficir u svom izveštaju Komitetu za odbranu još1921. godine. On je napisao, parfraziram: Sasvim je jasno da se moderni rat razrešava kroz napor da se uguši život čitave nacije. Budući da se vodi svim snagama naroda, njegov je krajnji cilj da se izvrši pritisak na celokupno stanovništvo, svim raspoloživim sredstvima i na taj način primora vlada napadnute države da prihvati sve postavljene uslove. Bio je potpuno u pravu, već u narednom, Drugom svetskom ratu težište borbenih dejstava se prenosi sa vojnih formacija na narod, na njegovu ekonomiju, gradove, komunikacije u krajnjem na njegovu ukupnu egzistenciju. U skaldu sa takvom strategijom Hitler je razvio Blickrig i koncentracione logore, saveznici bombardovali Drezden, a Truman bacio atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. To znači, Patrik da je «Veština ratovanja» Sun Cu Vu-a vrlo zastareo udžbenik.- Potrudio se da mi stvari razjasni profesor sa Kolumbije.

-A i «mehanika» je uznapredovala u odnosu na vreme Sun Cua- nastavio je nekadašnji kadet sa Vest Pointa,  -razorna moć i domet savremenog oružja su praktično neograničeni. Priroda oružja se itekako promenila, međutim ljudska priroda nije.U ratu izbija dugo suzdžavana radost razaranja, ona čoveka oslobađa potisnutog nasilja koga je u mirno vreme bio lišen.-

-I lik neprijatelja, kojeg smo pred očima imali i ja i Harison i svi američki vojnici, kad smo pošli na ratna poprišta Vijetnama, bitno je različit od lika neprijatelja u ranijim ratovima. Jedan od osnovnih zadataka države, koja se priprema za savremeni rat, jeste da prikaže budućeg neprijatelja što apstraknije, da ga dehumanizuje, kako bi na najoštriji način razlučila čin ubijanja u ratu od čina ubistva u miru. Država uz pomoć masovnih medija, a tu televizija prednjači, poziva svoje građane na mržnju i govori da su dobri oni građani koji mrze. S druge strane, zahvaljujući modernom oružju mogućnost direktnog sukoba, oči u oči, sa konkretnim neprijateljem je bitno smanjena. Za većinu boraca apstraktna mržnja, konstruisana tokom psihološke pripreme rata, ostaje dominantna do njegovog kraja.

-Zato krvožednost proporcionalno raste sa udaljenošću od fronta – najudaljeniji od neprijatelja su najžedniji njegove krvi. Ja to najbolje znam, moja raketna baterija je bila desetinama kilometara udaljena od linije sukoba.-  Harison Prajs je, do tada uopštenu diskusiju, usmerio ka ličnim osećanjima i iskustvima i tako uneo novi impuls. Sten Kembel je to prihvatio i nastavio:

-Tebi sam Hari već govorio, o mom jedinom susretu «oči u oči» sa neprijateljem, sa jednim borcem Vijetkonga, «žutaćem» kako smo ih onda zvali. Ponovo ću o tome zbog našeg gosta Patrika, ali samo kratko. U čišćenju terena posle dejstva naše avijacije i artiljerije, a koje je vršila moja jedinica u rutinskom borbenom zadatku, niotkud se stvorio taj Ho Ši Minov vojnik. Bio je mlađi od mene, gotovo dečak. Mršav, iscrpljen i uplašen isto koliko i ja. Gledali smo se samo nekoliko trenutaka. U njegovoj ruci je sevnuo nož. Bilo je: ja ili on. Bio sam brži. Zabio sam svoj nož u njegove grudi i osetio kako mu kosti krckaju i kako zatim oštrica lako prodire u meku unutrašnjost njegovih grudi. Krv je šiknula po mom licu, a njegove oči, do tada uprte u moje, izgubile su sjaj. Prvo sam pomislio: «Uspeo si, živ si», a onda sam počeo povraćati, prvo ostatke hrane iz želudca, a zatim zelenu sluz žuči. Remarkov junak iz «Na zapadu ništa novo» u sličnoj situaciji je francuskom vojniku, nakon što ga je proburazio svojim bajonetom, i dok je ovaj još uvek živ gledao u njega razrogačenih očiju, rekao: «Ti si za mene bio samo ideja, apstrakcija koja je živela u mom umu... Ubio sam tu apstrakciju». I ja sam, kao i vojnik iz Remarkovog dela, shvatio da onaj nesrećni mladić nije nikakva apstrakcija već čovek, a ja njegov ubica. Tog dana sam stvarnost video svojim svojim očima i počeo razmišljati kako da se iskupim i umirim savest.-

-Ti si Sten bio marinac, a ja sam pripadao raketnoj artiljeriji. Raketaši i piloti nikada ne vide svog neprijatelja. On je udaljen, nevidljiv i de facto apstraktan. Mi ubijamo pritiskom na dugme, a ne nožem. Dobiješ koordinate od pretpostavljenih, izvršiš rutinske proračune, usmeriš lansere,  pritisneš dugme i aktiviraš rakete. Jednostavno i čisto. Šta se dešava trideset kilometara dalje, na cilju koji si gađao, niti vidiš, niti o tom razmišljaš. Tako se može ubijati i ubijati, sve do sudnjeg dana, a da ti savest ostane mirna.»

-Tvoja savest ipak nije ostala mirna, zar ne Hari?- Pitao ga je Sten, iako je znao odgovor, ali ja nisam znao i pitanje je postavljeno zbog mene.

-Bilo je to 19.novembra 1966.godine. Od ranog jutra moja baterija je dejstvovala prema planu vatre i to samo po jednom cilju. Oko deset sati pozvao me komandant i rekao:

-Čestitam poručniče! Danas ste bili đavolski precizni. Pešadija neće imati šta da radi. Cilj ste uništili vi sami.- Naredio je premeštanje položaja moje baterije i pokret ka liniji fronta. Neprijatelj se povlačio. Ucrtao sam u svoju kartu nove položaje i odredio marševski pravac. Nakon dva sata marševanja radio vezom se javio moj narednik, koji se kao izvidnica kretao ispred glavne kolone transportnih vozila, i predložio da promenimo pravac marševanja. Na moje pitanje zbog čega, odgovorio je da ne bi bilo dobro da vojnici naše baterije vide ono u šta on sad gleda. Zaustavi sam kolonu i svojim vozilom pošao napred. Narednik i izviđači su me čekali na ulazu u jedno Vijetnamsko selo. Slike iz Danteovog pakla delovale su naivno i idilično spram prizora pred mojim očima. Duž čitave ulice, ispred sagorelih kuća, po cesti, čak i na okolnom drveću bili su  leševi. Neki ugljenisani, a drugi krvavi. Najviše ih je bilo na centralnom trgu oko vozila sa oznakama Crvenog krsta, gde su nesrećnici čekali u redu za lekove i hranu. Ni jedan leš nije bio ceo, a ruke, noge, glave i veći unutrašnji organi bili su razbacani okolo i izmešani. Slika ženskog leša bez nogu, koji u naručju još uvek čvrsto drži leš svoje bebe bez glave, urezala se tako duboko u moj mozak, da ću je gledati do kraja  života. Čim zatvorim oči, ta slika se pojavi jasna i oštra kao onog 19.novembra 1966.godine. Evo već skoro petnaest godina učim da spavam otvorenih očiju. Još nisam naučio.- Harisonu Prajsu je zadrhtao glas, a brada mu se počela tresti. Sten mu je dodao čašu sa viskijem. Drhtavim rukama je prineo čašu ustima, malo je otpio, a ostatak prosuo po košulji i posle kraće pauze nastavio:

-Kad mi se svest izbistrila posle prvog šoka, otvorio sam svoju kartu. Koordinate sela bile su tačne koordinate cilja, koji je moja baterija čitavo jutro raketirala.Saznanje da sam ja sa mojom baterijom pobio te ljude, žene i decu bilo je groznije od prizora u koji sam nemo gledao. A onda odjednom jasno sam čuo krike i samrtne ropce svih pobijenih, zatim detonacije i na kraju čuo sam i svoj glas  «BATERIJOM! PALI!», pa ponovo «BATERIJOM! PALI!». Tačno onoliko puta, koliko sam komandi za vatreno dejstvo tog jutra izdao.- Harisonu je brada ponovo zadrhtala, Sten mu je ponovo dodao čašu. Tek mi je tad postalo jasno šta je Vijetnamski sindrom. Uzeli smo i ja i Sten svoje čaše i ispili ih na iskap. Posle ove pauze glas mu je postao znatno sigurniji,a drhtanje brade i ruku je prestalo.

-Sledećeg dana napisao sam, zaveo i predao službeni podnesak komandi. Kopiju još uvek čuvam.- Harison Prajs je iz svog radnog stola uzeo list papira i dodao meni. Na njemu je pisalo:

«Harison Dž. Prajs, poručnik

komandir baterije D

718. raketne brigade

                                                   Komandantu brigade, 

zahtevam da, u skaldu sa odredbama Krivičnog vojnog zakonika i drugih federalnih zakona SAD, kao i odredbama Ženevske konvencije i Međunarodnog humanitarnog prava, pokrenete postupak pred nadležnim Vojnim sudom protiv mene, poručnika Harisona Dž.Prajsa.

Razlozi pokretanja postupka: Dana 19. novembra 1966.godine prekršio sam sve meni poznate odredbe gore navedenih zakona i konvencija i počinio ratni zločin.

Dokaz: Moje priznaje u ovom podnesku.

Svedoci: Oficiri, podoficiri i vojnici D baterije 718. raketne brigade.

Mesto zločina: Nge An, koordinate: 19 13 32, 58N /104 56 17,03E                                                               

Žrtve: Najmanje stotinu civila, stanovnika sela, među kojima neutvrđen broj žena i dece,šest humanitarnih radnika Međunarodnog Crvenog Krsta, od kojih dve žene.

Materijalna šteta: Uništeni su svi objekti za stanovanje, sva dobra za život stanovnika sela, tri teretna vozila Međunarodnog   Crvenog Krsta i neutvrđena količina lekova i hrane iste organizacije.

Molim da me do početka sudskog procesa razrešite dužnosti.

20.novembar.1966.g.

                                                                                                                      Harison Dž. Prajs»

 -I šta je bilo dalje- pitao sam sa nestrpljenjem.

- Moj komandant, pukovnik Mark Koneli,  pozvao me  isto veče na razgovor. Stavio je bocu viskija na stol i napunio dve čaše do vrha. Počelo je ubeđivanje. Prvo uokolo i blago uz oslovljavanje sa «sine», a zatim službeno, uz oslovljavanje sa «gospodine poručniče», i na kraju preteće i oštro, a svaka druga reč mu je bila «kretenu», «idiote» i «izdajniče». Komandant je inače bio dobar čovek, popili smo tu bocu viskija, ali nisam popustio. Na kraju je pukovnik Koneli  pred mojim očima pocepao službeni podnesak sa mojim priznanjem i isterao me iz kancelarije. Za tri dana sam vraćen u matičnu bazu brigade u Arizonu, a za mesec dana dobio rešenje o otpuštanju iz Armije. U njemu je pisalo da sam otpušten zbog lošeg zdravstvrnog stanja. Dijagnoza je bila: posttraumatski stres, kao reakcija labilne ličnosti na surove borbene uslove.  Odmah po izlasku iz Armije započeo sam svoju aktivnost u organizaciji " Vijetnamski antiratni veterani". Otac me se odrekao, i to javno, preko oglasa u novinama. Kopiju mog priznanja službeno sam predao u kancelariju Federalnog tužioca u Vašingtonu D.C. Nikad nisam dobio nikakav odgovor.

Tišina traje evo, već skoro petnaest godina.

-Do podizanja optužnice za ratni zločin, nije došlo, a nikad neće ni doći, jer poručnik Harison Prajs, komandir baterije, tog 19. novemra 1966. godine nije pogrešio koordinate cilja. Cilj je odredila Komanda američkih snaga u skaldu sa svojom strategijom u Vijetnamu, poznatom kao «Kotrljajući grom». Pa kome onda da se sudi za ratni zločin? Generalu Viljemu Vestmorlandu komandantu američkih snaga u Vijetnamu, načelniku združenog generštaba Armije US, državnom sekretaru za odbranu ili predsedniku SAD?- završio je Sten Kembel  Harisonovu storiju sa nizom pitanja.

-Ako je Truman spalio Hirošimu i Nagasaki i pobio više stotina hiljada civila, a niko mu nije sudio, već je uklesan u listu pobednika i heroja, koje slavi i Amerika i ceo svet, zašto bi se onda sudilo jednom poručniku, zbog tamo nekakvog spaljenog sela i jedva stotinjak žrtava?- rezignirano sam dodao.

-Rat je pakao, a đavo onaj ko ga izazove potezom pera. To je rekao još odavno Oto fon Bizmark. Treba mu verovati, jer Nemci dobro poznaju ratnu teoriju, a o praksi da ne govorimo- dodao je Prajs, sad već potpuno miran.

-Po svojoj suštini rat jeste zločin, iako je istovremeno negacija smrti za svoju stranu, on je uvek afirmacija smrti za drugog. Zato zločini učinjeni u ratu ostaju bez osude. Bizmark je sigurno u pravu: svaki rat je posledica nečije zločinačke odluke, odnosno serije odluka, a u njegovoj praktičnoj realizaciji najveći zločinci su upravo najveći heroji rata. Komandanti na pobedničkoj strani se slave kao heroji, a komandantima na poraženoj strani se sudi kao zločincima i to za ista dela zbog kojih su oni prvi heroji. Kriterijum nije učinjeno zlodelo, već pobeda ili poraz.- Kembel je profesorski zaključio naš razgovor.

-To znači da bi, po Bizmarku, za zločine u Vijetnamu, na optuženičkoj klupi, kao prvooptuženi trebali da sede Kenedi, Džonson i Nikson, upravo tim redom- dao sam i ja svoj doprinos zaključivanju naše diskusije.

-Dobro napreduje naš pisac- obratio se Prajs Kembelu- da ga primimo u udruženje antiratnih veterana? Šta misliš Sten?

-Može, ali sa statusom dopisni član. Nije se borio u Vijetnamu.- odgovorio je Kembel. Svi smo se nasmejali. Bilo je to prvi put tog dana.

Atačmenti



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

niccolo niccolo 18:26 20.11.2013

Uopšte nije loša fora

Posle Venecije, Rima, Beograda i Pariza vreme i avans za pisanje knjige spali su ispod polovine ugovorenog.

uzmeš kintu unapred, pošetaš se po Evropi kud ti srcu milo i posle kao napišeš nešto. Onda izdavačka kuća agresivno izreklamira i uživancija...
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 18:36 20.11.2013

Re: Uopšte nije loša fora

niccolo

uzmeš kintu unapred,

Ne znam za vas advokate, ali kada je reč o piscima avans za nedovršni rad mogu dobiti samo autori čije je prethodna knjiga prodata u više stotina hiljada primeraka, zatim dobitnici prestižnih nagrada poput Nobelove, Pulicerove i Bukerove.
mirelarado mirelarado 21:05 20.11.2013

Re: Uopšte nije loša fora

Vojislav Stojković
niccolo

uzmeš kintu unapred,

Ne znam za vas advokate, ali kada je reč o piscima avans za nedovršni rad mogu dobiti samo autori čije je prethodna knjiga prodata u više stotina hiljada primeraka, zatim dobitnici prestižnih nagrada poput Nobelove, Pulicerove i Bukerove.


Издавачи пишчев рад сматрају за трошак, те накнаду дају нерадо и тешка срца.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:22 20.11.2013

Re: Uopšte nije loša fora

Šta tek reći o prevodiocima.

PS: Izvinjavam se ako povređujem rodnu ravnopravnost. Ne znam kako glasi "prevodilac" u ženskom rodu. "Prevodilica" mi zvuči nekako rogobatno.
Recimo: Mirelarado je prevodilica Ekovog "Fukovoog klatna" i "Praškog groblja".
mirelarado mirelarado 00:06 21.11.2013

Re: Uopšte nije loša fora

PS: Izvinjavam se ako povređujem rodnu ravnopravnost. Ne znam kako glasi "prevodilac" u ženskom rodu. "Prevodilica" mi zvuči nekako rogobatno.


Мислим да је преводилац одговарајућа именица за оба пола. Било који од могућних облика за женски род звучи смешно и рогобатно.
niccolo niccolo 16:56 21.11.2013

Re: Uopšte nije loša fora

Mi u kancelariji nekada iz šale naše prevodioce zovemo "prevodilice"
mirelarado mirelarado 22:51 21.11.2013

Re: Uopšte nije loša fora

niccolo
Mi u kancelariji nekada iz šale naše prevodioce zovemo "prevodilice"


Добро је док их не зовете преводиље.
jedi-knight jedi-knight 20:51 20.11.2013

...

Vojislave
Znaš da sam pročitao knjigu, pa da je i ovako pohvalim, a uzdržavam se komentara da ne ometam ostale
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:29 20.11.2013

Re: ...

Slobodno ti komentariši, ali nemo da "trčiš ispred rude".
hajkula1 hajkula1 22:19 20.11.2013

Knjiga


Knjiga je po mom ukusu.
Dopadaju mi se tvoji osvrti na razne teme. Ovim crticama o ratu, obuhvatio si suštinu. Nenametljivo si upleo u tok neke univerzalne istine, u svakom delu po neku. Jednostavnost u pisanju, bez velikih reči, bez patosa. Majstorski. Pisac u romanu je novinar i piše(š) kao novinar, počinješ zanimljivim uvodom. (Ovaj put je bio šokantan početak.) Istovremeno, tekst je scenario. (Delim uloge.)

Jedva čekam nastavak.



Vojislav Stojković Vojislav Stojković 22:30 20.11.2013

Re: Knjiga

Ako se posle ovog komentara ne uobrazim, nikad neću.
razmisljam razmisljam 00:59 21.11.2013

Re: Knjiga

Vojislav Stojković
Ako se posle ovog komentara ne uobrazim, nikad neću.


И?
Јеси ли се уобразио?
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:58 21.11.2013

Re: Knjiga

U ogledalu nikakve promene ne primećujem, ali videće se to po mom budućem ponašanju.
mirelarado mirelarado 22:52 21.11.2013

Re: Knjiga

Vojislav Stojković
U ogledalu nikakve promene ne primećujem, ali videće se to po mom budućem ponašanju.


Дужност је сваког уваженог писца да буде уображен. :)
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 06:55 22.11.2013

Re: Knjiga

Znači, koliko uvažen, toliko uobražen. Ipak, staraću se.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana