U kontinuiranoj borbi koju Srbija vodi sama sa sobom već desetlećima – ništa novo. Borba traje, ishod potpuno neizvestan, a linija „fronta” prolazi kroz srpsko društvo praveći civilizacijski hijatus.
Linija rascepa, istorijski gledano, nekada je bivala definisana strankama ili pojedincima koji su svojim delovanjem obeležili vrednosti za koje su se zalagali. Jedni za „tradicionalno”, drugi za „moderno”, jedni za napredak, drugi za status kvo, jedni za Istok, drugi za Zapad... U različitim istorijskim prilikama različite su teme bivale predmet spora sukobljenih struja. No, ono što je zanimljivo, u prošlosti je linija uvek bila jasna, znalo se koje organizacije, stranke ili ličnosti zagovaraju koju opciju, dok danas to već nije slučaj. Linija civilizacijske pukotine ne ide između stranaka, ona ide kroz njih, deli partijska tkiva, prolazi kroz institucije, u nekim slučajevima ta pukotina deli i pojedince, čini shizmu u njihovoj duši i mislima, što situaciju čini dodatno teškom i komplikovanom.
Ovo bi moglo da bude objašnjenje za opštu konfuziju u društvu, za to što ponekad izgledamo kao brod bez kompasa koji se orijentiše prema zvezdama u oblačnoj noći.
Kada je Zoran Đinđić 2000. pokušao da u upotrebu uvede kompas, evropske vrednosti i jednu sasvim novu filozofiju života i rada, mnogi ga nisu razumeli. Neki nisu mogli da ga razumeju. Neki nisu hteli. Kada je odlučio da uđe u sukob sa organizovanim kriminalom, bio je usamljen. Nije na svojoj strani imao medije, nije imao intelektualce, nije imao opoziciju, nije imao mnoge svoje koalicione partnere i saradnike.
Kada je Boris Tadić odlučio da Srbiji s vrata skine breme Haškog tribunala, bio je usamljen. Nije na svojoj strani imao javnost, nije imao podršku većine medija, nije imao opoziciju, nije imao intelektualce.
Danas, igrom okolnosti, Aleksandar Vučić deluje usamljeno u svojoj borbi protiv korupcije i kriminala. Deluje kao da je jedino njemu, u čitavom sistemu, stalo da se ta stvar izgura. Deluje kao da je to njegov lični krstaški pohod.
Nasuprot njemu imamo Miškovića, Moravca, jednostavnog čoveka iz naroda koji se kroz život probijao od nule, između Scile i Haribde, radio je i stvarao ovaj domaćin, vredno i predano, i zahvaljujući svojoj umešnosti, vrednoći i sa svojih deset prstiju stvorio imetak koji sada neko hoće da mu otme i uništi. Skroman je i ćutljiv, trpeo je svu silu nepravde koju zlobnici decenijama sipaju na njega. Jedini razlog zbog kog je Mišković uhapšen samo je to što se nekome zamerio i što ga neko mrzi.
Ovo je, naime, slika koju tajkun na optuženičkoj klupi gradi po savetu svojih pi-ar stručnjaka.
A njihov napor ide ka tome da Miškovićev sukob sa zakonom, javnost vidi kao borbu protiv privatnog preduzetništva, slobodnog tržišta i kao lični sukob Miškovića i Vučića.
Ono što je želeo da uradi Đinđić, i ono što je uradio Tadić nije ni bila, niti je trebalo da bude – lična stvar Đinđićeva, odnosno Tadićeva. Oni jesu bili lideri, ali njihova nastojanja morala su da budu prioritetni državni posao, a ne stvar njihovog inata. Postoje opravdanja, situacija je bila takva, stanje u institucijama nije dozvoljavalo da bude drugačije. No bilo kako bilo – po istom principu, ni današnja borba protiv kriminala i korupcije ne sme i ne može da bude lična stvar Aleksandra Vučića.Evo prilike da pokažemo, kao društvo, da li smo naučili nešto iz svoje istorije. Takođe, da odgovorimo na pitanje hoće li svaki napredak Srbije, svaki civilizacijski iskorak, biti posledica nečije tvrdoglavosti i „ludosti”, ili će se stvoriti uslovi za sistem u kome će institucije napokon početi da rade u korist naše koristi.
Na to pitanje moraju da odgovore prvenstveno sve institucije vlasti. Potom mediji. Da li će oni od svakog optuženika koji ima umešan pi-ar praviti žrtvu, sa istim elanom s kojim hapse, sude i presuđuju onima koji u svoj pi-ar ne mogu toliko da investiraju?
Prevazilaženje civilizacijskog raskola i osiguranje evropske budućnosti suviše je ozbiljan izazov za Srbiju da bi ga prepustili misiji pojedinca. Bez obzira koliko je on uporan, rešen ili sposoban. Bez obzira jesmo li partijski istomišljenici. Ako je neko u poziciji da uradi stvari civilizacijski važne za čitavo društvo, oko toga se mora stvoriti društveni konsenzus i uzajamna solidarnost.
Jer, neke stvari, jednostavno, niko ne može da uradi sam.
Objavljeno u Politici, 20.11.2013. pod redakcijskim naslovom "Usamljeni političari i pošteni Mišković"