Koliko li je glava zabijenih u pesak? Ma, to je samo prvodecembarska „kontemplacija“. I mala etička vežba.
Gde je kraj početka? Direktor bolnice u Leskovcu se oglasio saopštenjem da će biti kažnjen svako ko radi u ustanovi koju on vodi a ne obavlja posao zbog koga je tu. Mislio je naravno pre svega na izvesne lekare, za koje postoje informacije da ne žele da pruže zdravstvenu pomoć dvoma koji su bračni par i zaraženi su HIV-om. U istom paketu se provukla i vest da ti neki lekari čak ne žele da leče ni njihovu decu, koja nisu zaražena (mada u normalnim okolnostima oni ne bi smeli da se vode kao ne-zaraženi HIV-om, već kao bilo koji drugi pacijenti). Elem, zar se to uopšte naglašava, to, da će lekar biti kažnjen ako „bira“ pacijente i neke od njih odbija da leči?
Slično je „zvučalo“ kad je pre neki dan Veljović, direktor policije, naglasio da će biti kažnjen ili procesuiran svaki pripadnik žandarmerije-policije koji učestvuje u kriminalnim aktivnostima. I to - zar se naglašava?
Ako bismo malo kopali po onoj gomili čudesnih pojava u našoj svakodnevici – našli bismo svakako sijaset sličnih primera.
Da li akcenat staviti na frapantnan podatak da neko ne želi da leči ljude koji su zaraženi HIV-om, ili akcenat staviti na tu pojavu, da se veoma često naglašava da će neki biti kažnjeni za nešto za šta se podrazumeva da jeste kažnjivo? Zašto je (i) ovo drugo toliko važno? Pa, ako neko na taj način naglašava nešto što se i bez naglašavanja toliko podrazumeva, onda to znači da je loša pojava koju treba suzbijati kažnjavanjem toliko uzela maha da se jednostavno mora posegnuti i za tim, tehnički gledano nepotrebnim naglašavanjem, koje seže do stupidnosti.
Stigmatizacija zaraženih HIV-om je uglavnom nepoznanica. Samo se na mahove pomene kao nešto čega kod nas ipak ima. Konačno, stigmatizacija je jedan od glavnih uzroka što se testiranje na HIV ne vrši u dovoljnoj meri, što znači da mnogi koji su zaraženi i ne znaju da su zaraženi, pa u kombinaciji sa neinformisanošću i bezazlenim neoprezom bivaju prenosioci a da toga nisu svesni. E, sad, kad stigmatizaciju vrši lekar – a on bi trebalo da je i dovoljnog opšteg obrazovanja koje ne dozvoljava predrasude, i trebalo bi da iz profesionalnog ugla zna kako se (ne) prenosi zaraza, i, povrh svega, trebalo bi da je „osposobljen za humanizam“ – to je valjda krajnji, najeklatantniji oblik ove pojave.
Stigmatizacija se nalazi pre svega u sferi nedovoljne empatije, nepoštovanja ljudskosti, i onog suštastvenog nepoštenja, koje se ogleda u tome da neke osobe uvek očekuju da im u nevolji drugi pomognu, ali u onom suprotnom slučaju, kad oni sami treba da pomognu - imaju „kriterijume“.
Za razliku od slabo zastupljene teme stigmatizacije, ovaj drugi deo, koji se tiče (ne)zakonitosti i razaranja svake uređenosti, svakodnevno je prisutan u javnosti kroz primere (čije bi navođenje ovde bilo sasvim bespotrebno).
U kakvoj su vezi stigmatizacija zaraženih HIV virusom i pomenuto naglašavanje podrazumevanog? Nisu u strogoj tematskoj vezi, ali i jedno i drugo pokazuju crvenom strelicom na istu ravan - i jedno i drugo pokazuju raspad sistema vrednosti. Za taj raspad mi, dakako, manje-više, već znamo, ali svaki put iznenadi dubina tog procesa. Čini se da je društvo u fazi nekakve zrele, ali i dalje latentne anarhije. I anarhije ljudskih vrednosti, i anarhije u smislu uređenosti i karaktera zajednice.
Neka crvena – ona kojom je obojena prvodecembarska mašnica – u svemu tome bude izvestan simbol. Ta boja se tumači na razne načine: boja strasti, boja rata, agresije, boja izazova, boja opasnosti... Pa, neka ovde, u pogledu shvatanja stanja našeg zajedničnog životnog prostora, crvena bude znak uzbune.