Reč i slika| Umetnost

Zmaj

Spiridon RSS / 04.12.2013. u 21:24

 Tekst čita Rade Šerbedžija

 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

stefan.hauzer stefan.hauzer 21:48 04.12.2013

.

al' je lep ovaj svet; kad spira zapali cvet! 3maj




Spiridon Spiridon 14:19 05.12.2013

Re: .

al' je lep ovaj svet; kad spira zapali cvet! 3maj


trubite jace, trubite bolje ...


taube taube 22:44 04.12.2013

bez zmaja nista


Evo svati, opet pesme

- Divni dani!

Pesma s’ peva mladoj nevi,

"Biser-grani".

Pesma trese pred mladence

Rosno cvece,

Dovarava, docarava

Rajske srece.

Pod stoletnim hrastom sedi

Guslar stari,

Proslost vraca, duse krepi,

Srca zari.

Haj, sto Srbin jos se drzi

Kraj svih zala, -

Pesma ga je odrzala,

Njojzi hvala!

savrsenstvo
Черевићан Черевићан 19:41 05.12.2013

лако до песме

Јована су речи хтеле
(нових није изумео)
са познатим олако је
да се игра, Он умео
Spiridon Spiridon 21:25 05.12.2013

Re: лако до песме

Черевићан
Јована су речи хтеле
(нових није изумео)
са познатим олако је
да се игра, Он умео


Pogledaj sta je imenjak mu Skerlic napisao napisao o njemu (posebno deo o Zmajevim manama)

ŽIVOT. — Najplodniji pesnik romantičarskog doba, Jovan Jovanović, docnije nazvan Zmaj, rodio se 24. novembra 1833. godine u Novome Sadu. Tu je svršio osnovnu školu, gimnaziju u Halašu i Požunu, prava je učio u Pešti, u Pragu (oko 1856) i u Beču. Svršivši prava,[85] bude 1861. izabran za varoškog podbeležnika u Novom Sadu. 1863. otišao je za nadzornika Tekelijanuma u Pešti i upisao se da uči medicinu. Svršivši medicinu, dođe za lekara u Novi Sad, 1870. Kao lekar živeo je po raznim mestima, u Pančevu, Karlovcima, Futogu, Kamenici, Beču, Beogradu, Zagrebu. Jedno vreme bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. Za sve to vreme uređivao je razne književne, satirične i dečje listove: 1862. Javor u Novom Sadu; od 1864—1871. Zmaj, po kome je i ime dobio; od 1871. Do 1874. u Pančevu Žižu; 1877. do 1878. Ilustrovanu ratnu kroniku u Novom Sadu; 1878. krenuo je u Novom Sadu satirični list Starmali, kome je bio duša do 1889; 1880. otpočeo je izdavati u Novom Sadu dečji list Neven, koji je, neko vreme i u Beogradu i u Zagrebu, izlazio preko dvadeset godina, i na kome je radio do same smrti. 1874. svečano je proslavljena u Novom Sadu dvadesetpetogodišnjica, a 1899. u Zagrebu pedesetogodišnjica njegovog plodnog i zaslužnog književnog rada. 1892, u znak narodnog priznanja, Narodna skupština u Beogradu mu je odredila stalnu godišnju pomoć. Poslednje godine života proveo je u Kamenici, u Sremu, gde je i umro 3. juna 1904. godine.

NJEGOVE KNJIGE. — On je vrlo malo radio u prozi: nekoliko pripovedaka, od kojih je najpoznatija pesnička legenda Vidosava Branković (1860), i popularni šaljiv komadić Šaran (1864). Inače, sav ostali njegov književni rad je u poeziji. Zmaj Jovan Jovanović zauzima jedno od najvećih mesta u srpskoj književnosti i pevanjem ispunio je gotovo pola veka svoga života.

Kada je on počeo pevati 1849, srpska poezija preživljavala je jednu tešku krizu. Stara poezija izumirala je u svojoj oskudnosti. Sem Branka Radičevića koji se kao meteor javio i iščezao, ništa novo nije se javljalo. Oskudica je bila takva da su ljudi kao Ljubomir Nenadović jedinu nadu polagali na Đorđa Maletića. U to doba, 1852, pisao je Svetozar Miletić, koji je već počeo sticati svoj veliki glas: "Kako nam je literatura svakolika sumorna, sad bi joj osobito preko bio potreban sjajan i velelepan meteor, da je potrese, elektrizira, oživi. Kod sina G. Jovanovića našao sam lep dar poezije." Miletić se nije prevario, "sin G. Jovanovića" imao je više no "lep talenat", i on je u klonulu srpsku poeziju uneo nov život.

Još kao vrlo mlad čovek, đakujući u Požunu, Zmaj je od 1848. počeo pevati, potpisujući se "Osijan". Ubrzo je skrenuo opštu pažnju na sebe i već početkom šezdesetih godina stekao glas jednog od prvih pesnika srpskih. Pesnički rad njegov je neprekidan i vrlo obilan. Prva njegova knjiga, prevod Toldija, izišla je u Novom Sadu 1858, prevod Demona 1863, Đulići u Novom Sadu 1864. Sve dojakošnje pesme Zmaj Jovana Jovanovića izišle su u Novom Sadu 1871. Pevanija je izišla u Novom Sadu 1882; ostatak njegovog pesničkog rada izdala je Srpska književna zadruga pod naslovom Druga Pevanija, u dve knjige (Beograd, 1895—1896). Đulići uveoci pojavili su se u Novom Sadu 1882. Novo izdanje Đulića i Đulića uvelaka izišlo je u Zagrebu 1899. godine.

NJEGOVO PESNIČKO RAZVIJANJE. — On se razvijao pod nekoliko različnih uticaja. Kada je propevao, 1849, za prvi uzor su mu služili đački pesnici oko Slavяnke. Zatim, došao je jak uticaj Branka Radičevića, kod koga je Zmaj uzeo ono što je pesniku Đačkog rastanka bilo najbolje: lakoća izraza, okretnost stiha, vedrina, naročito narodni jezik i ugledanje na narodnu poeziju. Osećajući da nedovoljno poznaje narodni jezik, koji je za njegovo doba uveliko postajao književni jezik, Zmaj je, kao i Branko Radičević, u punom smislu reči izučavao i učio Srpski rječnik Vuka Karadžića, i, štaviše, i sam se bavio skupljanjem rečničke građe (1896. podneo je Matici srpskoj zbirku od 3000 narodnih reči, pod naslovom: Gradljika za što potpuniji rečnik srpskog jezika). I za sve vreme pesničkog rada za njega je bio "srpski jezik — rajski jezik", kako je pevao u starosti. Narodna pesma na njega je uticala mnogo više no na druge, i, što je glavno, mnogo srećnije. Zmaj je, uopšte, imao retke asimilativne sposobnosti, i svojim gipkim duhom lako se prilagođavao drugim dušama i tuđoj poeziji. On je narodnu pesmu tako srećno podražavao da neke njegove pesme čine utisak potpuno narodnih, i kao takve su prodrle u narod. U starosti, on je od toga podražavanja napravio ceo pesnički program, želeo da sasvim skine sa sebe "šljoke umetničke literature", i imitujući i suviše narodnu poeziju ispevao zbirke Snohvatice (dve knjige, I—II, 1895. i III 1900) i Devesilje (1900). Na Snohvatice on je mnogo polagao, smatrao ih za jedno od najvažnijih književnih dela svojih, pripremao se za njih velikim čitanjem narodne poezije, i radio ih vrlo pažljivo. On je tu pokušao da peva u čisto narodnom duhu, da narodski peva narodne pesme kao što je to činio Filip Višnjić. "Ja sam uvek želeo da se Snohvatice kritikuju samo kao narodne pesme — kao da nema na koricama moga imena." Ali u svem tom poslu on nije imao uspeha. U tim pesmama ima i staračke klonulosti i preteranog podražavanja. Ali, ipak, u ranijim pesmama svojim Zmaj je jedan od retkih pesnika srpskih koji su se najviše približili književnom idealu svoga vremena: na osnovu narodne poezije stvoriti umetničku poeziju.

Od stranih pesnika nijedan nije uticao na nj toliko kao poznati mađarski pesnik Aleksandar Petefi, čiji je glas tada bio na vrhuncu, naročito posle njegove junačke smrti na bojnom polju, gde je svojom krvlju zapečatio svoje rodoljubive i slobodoljubive pesme. Zmaj je znao mađarski od detinjstava, učio je mađarske škole, kao đak upoznao se sa mađarskom književnošću, naročito sa mađarskom poezijom. I nada svim mađarskim pesnicima zavoleo je Petefija, koji je sve imao što je bilo potrebno da zagreje dušu jednog mladog čoveka. On ga čita i napaja se njime, vrlo lepo prevodi ne samo manje pesme njegove no i veliki spev Vitezъ Jovanъ (Novi Sad, 1860), i kod njega se uči i rodoljublju i slobodnjaštvu. Pored Petefija on čita i prevodi druge mađarske pesnike, Aranja, Đulajija, Tota, Garajija. Pored manjih stvari prevodi i veće spevove, Aranja Toldiju (1858) i Toldijinu starost i, delimično u stihu, ostalo u prozi i u izvodu, Toldijinu ljubav (1896), kao i Otmu Muranj-grada (1878). Tako prevodi i Imbra Madača Čovekovu tragediju (latinicom i ćirilicom, 1890).

Na njega utiču i nemački pesnici, naročito romantičari, pesnici Mlade Nemačke i predstavnici Tendenz-Poeѕіe četrdesetih godina, Herveg i Frajligrat. On prevodi Getea, Ulanda i Grina. Od Getea je u starosti preveo Ifgeniju u Tavridi (1898—1900), a u rukopisu je ostavio prevod Hermana i Doroteje. Hajne je jedna od njegovih velikih književnih simpatija, on ga podražava u ljubavnoj lirici, iz njega je izneo onu sentimentalnu podsmevku, ljubavnu pesmicu sa epigramom na kraju. Od nemačkih pesnika naročito utiču na njega mali pesnici orijentalisti, oni koji su imitovali istočnjačku poeziju, kao Platen, Daumer, naročito Bodenštet. Sa velikom ljubavlju se baca ne samo na prevođenje tog pesnika, kao i pesnika arapskih, persijskih, no i sam peva u tom pravcu. U Istočnom biseru (Novi Sad, 1861) i Pesmama Mirze Shafija (1871) ima pored slobodnih prevoda i samih originalnih pesama, mnogo boljih no što se nalaze kod nemačkih orijentalista; njih je mogao spevati jedan poluistočnjak, koji je bio u stanju da oseti strasnu, bojadisanu i opojnu poeziju Istoka. Ti njegovi istočnjački prevodi imali su velikoga uspeha. "Istočni biser Jovanovića, pisao je docnije Milorad Šapčanin, te jedina ona pesma Zaremi, ili prevod Geteove Bajadare, bile su literarne veličine o kojima se gotovo toliko govorilo kao danas o Darvinovoj teoriji."

Iako nije imao neko sistematsko književno obrazovanje i određen književan ukus, Zmaj je dosta čitao strane pisce i prevodio ih. Pored pomenutih stvari, preveo je i spev Mihaila Ljermontova Demon (Budim, 1863), vrlo slobodno, ali sa mnogo poleta i poezije; tako isto i dirljivi spev engleskog pesnika Alfreda Tenisona Enoh Arden (1880), tragediju rumunske kraljice Jelisavete Majstor Manole (1897). Isto tako preveo je nekoliko pobožnih himni u nazarenskoj pesmarici Sionskoj harfi (Neue Zіonѕharfe, Zürіch, 1855).[86] Njegovi prevodi, koji su nekada slavljeni, pregledani izbliza nisu mogli izdržati kritiku: prevodio je vrlo slobodno, izostavljajući i dodajući po volji, izokrećući često ne samo smisao pojedinih strofa no i duh celoga komada.

OBIM I PRIRODA NJEGOVE POEZIJE. — Ali Zmaj nije bio samo gibak duh, darovit đak ove ili one pesničke škole, jednog ili drugog pesnika. To je bio jak pesnički talenat, bogata i puna pesnička duša, iz koje je desetinama godina šibao mlaz velike poezije. Ekspanzivna pesnička snaga, bogatstvo unutrašnjega života, pokretan, otvoren i stvaralački duh, stalno pesničko nadahnuće, retka plodnost i radljivost, — to su osobine koje ga naročito odlikuju. On je pevao više i lakše no ijedan srpski pesnik, i pre i posle njega, tako da cela njegova poezija čini utisak jedne velike i srećne improvizacije, i da mu je zbog te obilnosti i lakoće u pevanju odricana dubina i zrelost. U stvari, to je samo dokaz njegove snage, i ništa drugo.

Pripadajući naraštaju koji je sav bio u javnom radu, Zmaj je bio pesnik akcije, nacionalne i političke, Programm-Dіchter, Freіheіt-Sänger, kakve je davala slobodnjačka Mlada Nemačka, "roda vaspitatelj", kako su naši stari zamišljali idealnog pesnika, javan pesnik, u punom smislu te reči. On je bio glavni narodni pesnik šezdesetih i sedamdesetih godina, herold Ujedinjene omladine srpske. Za nekih trideset godina on je bio odjek duše celoga srpskoga naroda, pesnički zastavnik nekoliko naših naraštaja, moralni istoričar celog jednog velikog i značajnog perioda našeg narodnog života. Njegova poezija sadrži sav duhovni i duševni život srpskog naroda u drugoj polovini XIX veka, u njoj su kondenzovana sva osećanja i sve ideje srpske toga vremena, to je stihovana kronika srpska od 1850. do 1900, po njoj bi se mogao rekonstruisati gotovo ceo duhovni život srpski u tome periodu, i njegova Pevanija bi se mogla nazvati "prirodnom istorijom duhova" srpskih u drugoj polovini XIX veka. On je pevao duhovnu klonulost posle 1848, velike nade, iščekivanje "izvesnog časa" šezdesetih godina, "liberalne nadežde" i slobodnjačke snove Omladine, nove političke i socijalne ideje sedamdesetih godina. On je bio pesnik dubokih mržnji i osveta srpskog naroda, a u isti mah i pesnik snova o čovečanskom bratstvu, o miru među ljudima, o boljem i lepšem čovečanstvu. Sve što je srpski narod u toku cele jedne polovine veka osećao, voleo, mrzeo, želeo, sanjao, sve je to našlo odjeka u njegovoj duši i silnog izraza u njegovoj poeziji.

DEČJI PESNIK. — Kao što je pevao narodni život u svima pravcima, tako je pevao i život ljudski u svima dobima, svu gamu ljudskih osećanja, i njegova poezija je bila u punom smislu reči: cela lira. Zmaj je bio pesnik srpske dece. Prve njegove dečje pesme još su iz 1858, ali naročito od sedamdesetih godina on revnosno i obilno radi na dečjoj poeziji. Nekih dvadeset godina, od 1880, uređivao je i Neven, najbolji dečji list srpski, za koji je rekao da mu je "mezimče idealnog života na zemljištu praktičnoga iskustva". U taj lepi list Zmaj je uložio mnogo truda i talenta, i uspeo da stvori najbolji dečji list na Slovenskom jugu i da razvije celu jednu obilnu đačku literaturu. U Nevenu je izišao najveći broj njegovih dečjih pesama. Te mnogobrojne dečje pesme jako su raširene i uvek imaju veliki broj čitalaca u malom svetu. Srpska književna zadruga izdala je dve ilustrovane knjige njegovih dečjih pesama: za manju decu Čika Jova srpskoj deci (Beograd, 1899; II izdanje, Beograd, 1909)[87] i za odrasliju decu Čika Jova srpskoj omladini (Beograd, 1901). Književno društvo "Zmaj" izdalo je u Karlovcima popularno i jevtino izdanje njegovih dečjih pesama Srpčadi svoj i svuda. Zmajeve dečje pesme izdavane su i latinicom: Zlatna knjіga za djecu (Zagreb, 1889) i Žіva knjіga (Zagreb, 1890), gde je veliki deo Zmajevih sastava. Najzad, od Zmaja su ostale i čitančice za decu i mladež: Prednevenče (Zagreb, 1898) i tri knjige zbirke Međnevenče (I, Zagreb, 1899; II, Zagreb, 1900; III, Novi Sad, 1901). On je decu voleo, i kao uman čovek koji je jasno uviđao da od mlađih naraštaja zavisi sva budućnost naroda, i kao nesrećan otac čija su deca rano poumirala i koji je svoju veliku roditeljsku ljubav preneo na svu srpsku decu. On je voleo decu ne suvo pedagoški, no očinski, srdačno i toplo, i za njih i o njima ispevao je veliki broj pesama, najbolje dečje pesme u srpskoj književnosti, gde su velike istine ljudske i blagorodna čovečanska osećanja kazivana pristupačno, lepo i prosto. Na tim pesmama nekoliko naraštaja srpskih učili su se čitati, i u njima su se naučili ljubavi prema narodu, dobru i istini.

LIRIČAR. — Zmaj nije bio samo nacionalan i dečji pesnik no i čist liričar, jedan od najboljih i najjačih liričara celokupne srpske književnosti. On će naročito ostati kao pesnik nežnih Đulića (1864) i duboko bolnih Đulića uvelaka (1882). On tu nije pevao poetska opšta mesta i vežbao se u varijacijama starih pesničkih tema; on je tu opevao svoju veliku ljubav i tužnu smrt žene koju je voleo. Prosto, prirodno, iskreno, on je pevao ono što je uistini osetio, bolove i radosti svoga srca. Intiman ton, neposrednost osećanja, toplota koja sve to zagreva, čini veliku draž ovih intimnih i istinitih pesama. Čitalac gubi osećanje da je u literaturi, i čini mu se kao da sluša ispovest jednog starog prijatelja koji otvara svoje razdragano ili ranjeno srce. Ljubavna i životna radost Đulića prenosi se na čitaoca, a ugušeni uzdisaji i isprekidana bolna jecanja Đulića uvelaka ne mogu se čitati a da se srce ne stegne, i suze ne navru na oči. To su najneposredniji, najiskreniji i najuzbudljiviji stihovi u srpskoj lirici.

SATIRIČAR. — Duhovit čovek, Zmaj se rano javio na polju satire i na tom mestu bio dugo među prvima, ako ne i prvi. Bačvanin rodom, iz kraja gde se šala uvek volela, on je i sam bio vrlo duhovit čovek, vazda gotov na dosetku i kalambur i epigram. Ali on nije voleo šalu radi šale i zabave, no ju je stavljao u službu svojih viših ideala. Za njega, kao za Žan-Žaka Rusoa, "duhovitost je posoljeni razum", i on se daje na prigodnu političku i socijalnu satiru, služi se njome kao oruđem u borbi za narodni napredak. 1866, u trećem broju Zmaja, on je rečito izneo program svog prostranog satiričnog rada: "Dok se korov i kopriva ne istrebe, ne može se dobro seme sejati; dok se lažni apostoli ne otkriju, ne može istinita nauka procvasti; dok se ropski duhovi ne izobliče, ne može sloboda sijnuti; dok se sebičnost ne žigoše, ne može se rodoljublje uzvisiti; dok se kukavice ne ismeju, ne mogu junaci u pravoj svetlosti sijnuti; dok se dremež ne prešiba, neće se svesniji život razbuditi; dok se šereti ne porugaju, teško će se stalni karakteri razviti; dok se opaki običaji ne prodrmaju, neće se dobro ukoreniti; dok se na nadriknjige prstom ne pokaže, ne može se pravo znanje i nauka raširiti..." I sa oštrinom, sa smelošću, naročito sa mnogo duha, on je četvrt veka radio u tome pravcu, bio Juvenal i Arhiloh srpskoga društva, dao najbolje političke satire srpske, i vršio jak i dobar uticaj na srpsko društvo.

NJEGOVE MANE. — Ali njegove pesničke mane nisu ni male ni retke. Život mu nije bio lak i ugodan, i on je mogao pevati samo onda kada mu je ostajalo slobodno vreme od zamornog lekarskog i uredničkog posla. On je, kako je sam pisao, poznao "avet" što se zove "staranje za svakidašnji kruh". I zato što njegovo književno obrazovanje nije bilo dovršeno, zato što nije mogao da piše na dokolici, lagano i pažljivo, kao umetnik koji traži savršenstvo, zato što je u većini slučajeva morao da radi na juriš, preko kolena, da često još nesasušen rukopis šalje u štampariju, — zato u njegovu delu ima i toliko nemara, praznina, nedostataka i grešaka, zato kod njega ima i površnosti, i slabog nadahnuća, i usiljavanja, i banalnosti, i slabih stihova. Vrlo često političar, polemičar, i novinar potiskuje umetnika. Versifikacija mu je često zanemarena, i kod toga pesnika koji je znao pisati i koji je u dobrim trenucima davao vrlo glatke i lepe stihove, ima pogrešnih slikova, nemogućnih i nedopuštenih "pesničkih sloboda", samovoljnih skraćivanja reči, grubih jezičkih grešaka, sasvim slabih pesama, nedostojnih velikog pesnika koji ih je ispevao.

On je odveć mnogo i odveć lako pevao, kao što su svi radili u doba romantizma, kada se više gledalo na političku i nacionalnu korist od jedne pesme no na njenu umetničku lepotu. I otuda kod Zmaja toliko pesama suviše prigodnih, dnevnih, lokalnih, u stvari stihovanih novinarskih članaka, sa strastima koje su nam danas savršeno tuđe, sa aluzijama koje mi više ne razumemo. Ta odveć spuštena prigodna poezija, ta ogorčena gušanja na političkoj areni, ti gnevni protesti jednog uskipelog doba, te pesme koje su u svoje vreme više značile no besede i proglasi, danas nas ostavljaju hladne, i njihov vulgaran okvir ne izgleda nam dostojan prave poezije. I svemu treba dodati i druge mane Zmajeve: grubu čulnost koja utoliko više vređa što dolazi od pesnika u bolu prečišćenih Đulića uvelaka; alkoholičarske uzvike i izlive, koji čine utisak larme za kavanskim stolom; starmalske dosetke, abukazemovsku šalu, kalambure i "kunstove" sa rečima, svu onu sumnjivu duhovitost više manje literarnih novosadskih kavana iz šezdesetih godina. Pored toga on ima i nesiguran književan ukus, tako da pored Getea, Puškina i Tenisona prevodi pesme iz mađarskih i nemačkih šaljivih listova.

OPŠTI POGLED. — Svakako da se Zmaj ne može nazvati velikim pesnikom u evropskom smislu reči, ali on se još manje daje svesti na sposobnog stihotvorca, veštog satiričara i dobrog dečjeg pesnika, kao što su hteli da učine njegovi protivnici, koji mu nisu praštali njegove slobodnjačke ideje i borbe. On je pisao mnogo, često svakojako i svašta, zato u njegovom zrnevlju ima toliko pleve, i zato on daleko bolje izgleda u antologijama no u svojim celokupnim delima. Reklo se za njega da je bio samo dobar učenik Branka Radičevića, ali valjalo bi dodati da je taj učenik premašio svoga učitelja. Ne samo u svom dobu no i u celoj srpskoj književnosti on je jedan od najboljih i najzaslužnijih pesnika. To je najobimniji, najobilniji i najsavršeniji pesnik omladinskog perioda srpske književnosti, pisac koji je dao maksimum onoga što je srpska književnost mogla dati u to doba kada su se jezik i metrika tek počeli da utvrđuju i kada je u poeziji gotovo sve trebalo stvarati. Plodan duh, ekspanzivan talenat, on se trošio na svima poljima, i za opšte dobro rasipao svoju pesničku snagu. On je zlato svog velikog pesničkog talenta raskovao u sitan novac i razdao ga svom narodu. On je za srpsku književnost bio ono što je, po rečima Ernesta Renana, Viktor Igo bio za francusku književnost: "On je zvonio svaki čas našega veka, otelotvorio svaki naš san, dao krila svakoj misli." Zmaj je nacionalni pesnik srpske književnosti koji je najdublje prodro u narod i koji je svojim radom zaslužniji no ijedan pesnik srpski.

Jovan Skerlić
Istorija nove srpske književnosti
fantomatsicna fantomatsicna 03:56 08.12.2013

e moje radosti...

Kada sam verovali ili ne ovde na Novom Zelandu na jednoj stranici koja prodaje sve i svasta u rubrici Knjige na stranim jezicima pronasla :Cika Jovinu pesmaricu i naravno kupila.Izdata je 1980 godine ,Izdavacko preduzece Mladost iz Ljubljane
Bas je lep ovaj svet..
chedimir chedimir 05:56 08.12.2013

Ода при погледу немачких фирми

Ох, дај ми, музо, грло тако јасно-
Ох, дај ми, музо, музикални дар,
С обичним гласом не може се ласно
Опеват' овај родољубив жар.


У Новом Саду – српскоме Паризу -
Багрјаношарна зора јавља блеск;
Са фирмамента на фирме се спушта,
Ох, ту је фино, ајнциг и гротеск.


Примерним духом, без користољубља,
Из чистог триба просвешћењу свом,
Украшена је скоро свака болта,
С Улфила штапци скоро сваки дом.


Кирил и Метод, тисућлетни свеци,
Доситеј, Рајић – радују се сви;
Душе им поју песму покајања:
Овако треба, фалили смо ми!


И Клио сишла да бележи верно,
Западном духу пружајући лек,
Како је Србин мудар, жертвоносан,
Нихт ибертрибен, просвештен и мек.


Прилаже народ, позориште диже,
Талија с' спрема у свој нови храм,
Ох, како ће јој мило бити место,
Мислећи да је Беч ил' Амстердам.


Жур'те се, дакле, к'о што сте почели,
Ох, дични Срби, скин'те српски знак;
Добро би било кад би у фришкоћи
И име мог'о променити свак.


Просвета иде железом и паром,
И грдан носи за варваре бич,
Па тешко нама, ох срамоте црне,
Кад спази древно српско ић и вић.


Једно је само што се бринем љуто,
Што неће да вас појми пуки свет -
Муштерије су јогунасте птице,
Од ваших болта окренуће лет.


Туђин вам неће ни онако доћи,
А Србин – шта ћеш – не мами га шрифт;
Закован Србин у простоти својој,
Чујте га само ви гемајн ер шрихт.


„Ја сам му“ - вели - „муштерија главна,
А он мој језик презирати сме,
Бар часно име да ми српски каже,
Па ту паразит' – нећу, богме, не!“


Ал' ово нек' вас не тушира ништа,
Шта знају они шта је нобл велт.
Друкчији људи признаће вам жртве,
Награда ваша – си ист шон бештелт.




Јован Јовановић Змај

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana