In memoriam| Istorija| Ljudska prava| Planeta

Mržnja povređuje samo onoga ko mrzi, ne one koji su omraženi

Milutin Milošević RSS / 15.12.2013. u 08:15

Nelson-Mandela-Wallpaper-Nelson-Mandela-131.jpg

Doktor Žak Morejon bio je direktor Međunarondog komiteta Crvenog krsta, a potom i generalni sekretar Svetske organizacije skautskog pokreta (WOSM). Kao delegat Crvenog krsta, jedini je u tri navrata je posećivao Nelsona Mandelu u zatvoru na ostrvu Roben, od 1973. do 1975. godine, tada kao direktor kancelarije Crvenog krsta za Afriku. Ovaj intervju nastao je u trenucima kada se planeta oprašta od jedne od najvećih ikona 20. veka.

Kada ste prvi put posetili Mandelu?

Desilo se to 7. maja 1973. godine, popodne. Mandela je bio u ćeliji broj 5. Želim da naglasim da u to vreme još nisam shvatao u kojoj meri je on bio vođa Afričkog nacionalnog kongresa. Imao sam osećaj da je on samo jedan od vođa. Međutim, nekako sam osećao da je posebno važan vlastima, pogotovo što je južnoafričkim medijima štampanje njegovog imena i lika bilo zabranjeno. Tako mi se iznenada pružila prilika da se sretnem sa čovekom obavijenim velom tišine što me je, svakako, zaintrigiralo.

U kakvim uslovima je Mandela tamničio?

Zbog službene tajne ne mogu da odgovorim na to pitanje. Ali, kakvi su uslovi vladali u zatvoru može se videti iz intervjua koji je 1978. godine u Londonu, dao nekadašnji zatočenik na Ostrvu Roben "Mak" Maharadž. Evo kako je on opisao ćeliju u kojoj je bio Mandela je sledeći:

"Smešten je u betonsku ćeliju sa spoljnim zidovima od sivog kamena, veličine 2,1x2,1 metara, visine 2,75. Osvetljava je jedna sijalica jačine 40 vati. U početku nije bilo nameštaja u njoj izuzev dušeka na podu - ni klupe, ni stola, ničega. Onda su, na naše stalne zahteve, nekima dodeljeni stočići veličine 60x60 santimetara. Kasnije su ovakve stočiće dobili svi, a zatim je i neka vrsta pulta, kao u pošti, pričvršćena na zid tako da smo mogli da stojimo i radimo na njima. Posle su nam dali klupu i drvenu policu na kojoj smo mogli da držimo knjige, ali smo se sami morali snaći da od kartona i plastike napravimo šolje. Kada se Nelson negde 1973. - 1974. godine razboleo, doneli su mu krevet, a kako je imao nesnosne bolove u leđima, konačno su mu dali stolicu umesto klupe."

Kakav utisak Vam je ostao posle tog prvog susreta?

Taj prvi sastanak trajao je nešto manje od dva sata. Kada sam napustio njegovu ćeliju, shvatio sam da postoji nešto posebno u ovom čoveku: zračio je izuzetnim moralnim autoritetom. Mnogi su pisali o tom njegovom moralnom autoritetu. Citiraću ono što je njegov sadrug Ahmed Katarda: "On je bio vođa, ne samo po položaju na koji je izabran u Afričkom nacionalnom kongresu i Ligi mladih pre no što su bili zabranjeni. Od detinjstva, rastao je kao vođa. Bio je predodređen da to bude. Tome treba dodati njegovo političko iskustvo, viziju, hrabrost i dinamizam. Tokom ilegalnog delovanja i za vreme suđenja u Rivoniji (1963. i 1964. godine, na ovom sudjenju deset pripadnika ANC-a osuđeno je zbog borbe za ukidanje aparthejda, primedba MM), pokazao je izuzetne kvalitete, koje su se najbolje videle tokom njegovo obraćanja sudu. Naši branioci, mediji, spoljni svet i svi optuženi prihvatili smo ga kao vođu, i od trenutka kada smo iskrcani na ostrvo Roben, u tamošnji zatvor, svaki čuvar, od početnika do generala, tako se odnosio prema njemu. Isto su činili i predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i sudije koje su nas posećivale, parlamentarci i zvaničnici iz inostranstva. Nikada nismo održali sastanak na kome smo ga izabrali za vođu. Jednostavno, ta uloga mu je prirodno pripala."

To svakako znači da su simpatije crnačkog stanovništva Južne Afrike bile na strani Mandele u to vreme?

Ispričaću jednu anegdotu koja to najbolje odslikava.

"Jeste li videli Madibu?" upitao me je nosač u hotelu u Kejptaunu u kome sam odseo. Nedovoljno pripremljen, nisam imao pojma da je to način na koji su Mendelu zvali njegovi prijatelji (tj. njegovo ime na ćosa jeziku). Videvši da sam zbunjen, ponovio je pitanje, pa kako sam odgovorio da ne znam o kome se radi, reče: "Nelsona Mandelu, naravno.". Znajući šta mi je bio posao i da će odgovor biti potvrdan, odmah je dodao novo pitanje: "Da li ste se rukovali?"

"Naravno da smo se rukovali", odgovorio sam, "zar mislite da sam čovek koji ne bi prihvatio ruku crnoputog zatočenika?" A onda sam dodao: "Ali rukovao sam se i sa direktorom zatvora!"

Bez obzira na to, nosač je pao na kolena, uhvatio moju šaku obema rukama i počeo da je ljubi. Trgao sam ruku i pomogao mu da ustane, a on je sav u oblacima izašao iz sobe. Desilo mu se nešto nezamislivo: poljubio je ruku koja se rukovala sa Mandelom! To dovoljno govori o odnosu crnaca u Južnoj Africi prema Nelsonu Mandeli.

Još bih nešto dodao. Na sastanku sa Mandelom održanom 29. maja 1974. godine, prvog dana moje druge posete, nisam se mogao obuzdati da mu ne pomenem anegdotu o nosaču iz hotela koga sam sreo nakon prethodne posete. Videvši njegovu prvu reakciju, zažalio sam što sam to uradio: moj cenjeni "domaćin" se očigledno neprijatno osećao da se izvinio zbog postupka nosača: "Zaista mi je žao" rekao je. "Zasigurno Vas je povredio. Ali morate da razumete te ljude: njima su potrebne osobe sa kojima će se poistovetiti, koje ih mogu učiniti ponosnim na sebe, koji im daju nadu u bolju budućnost. Mnoge od nas oni znaju samo iz priča koje idu od usta do usta. Oni čak i ne znaju kako izgledamo. Čak sam iznenađen da me zna po imenu "Madiba". Tako da, vašem nosaču, sresti nekoga - posebno nekoga kome se "može verovati" - ko je sreo nekoga od nas, nešto je čudesno!"

Moram da naglasim da je ovaj veliki čovek izbegao da kaže "mene" već koristio reči "jednog od nas". Osetio sam izuzetnu pažnju i izvornu skromnost u načinu na koji je govorio. Nimalo ličnog zadovoljstva i ponosa što je prikazan i poštovan kao izuzetni heroj, već nelagodnost što je njegov "gost" bio u nezgodnoj situaciji i želja da razume zašto se to desilo.

Nelson i Žak
Nelson i Žak
Ja sam se na to nasmejao i jednostavo odgovorio da, kada se budemo opraštali nakon četiri dana posete, predlažem da se rukujemo levom rukom, kako bi je sačuvao neokaljanu a desnu ostavio za rukovanje sa zvaničnicima kao što je upravnik zatvora Kruger. Mandela se nasmejao, pa smo se rukovali levom rukom dogovorivši se da se od tada oslovljavamo sa Nelson i Žak, barem u privatnosti njegove ćelije.

(Ovde napominjem da je rukovanje levom rukom običaj u skautskom svetu, koji je uveo osnivač Pokreta Robert Baden-Pauel. Naime, on je ideju za pokretanje Pokreta dobio tokom svoje službe u Južnoj Africi i Burskog rata, kada je 1889. godine uspešno odbranio tvrđavu Mafeking od Burskih napada. Jedna od ceremonija koju je ostavio Skautstvu potiče od Zulu ratnika. Oni nose koplje u desnoj, a štit u levoj ruci. Ako odlože štit i rukuju se sa nekim levom rukom, to znači da ga smatraju prijateljem u tolikoj meri da spuštajuči svoj štit ostaju izloženi mogućem napadu. I dan danas se skauti širom sveta rukuju levom rukom. Žak je ovo ponovio Mandeli tokom njihovo kasnijeg susreta, kada je Mandela već bio Predsednik Južne Afrike a Žak generalni sekretar Svetske organizacije skautskog pokreta.)

Šta je još odlikovalo Mandelin boravak u zatvoru, barem kako ste Vi to zabeležili?

Dugo mi je pričao o odnosu zatvorenika i čuvara. Jasno se sećam: tada sam shvatio da razgovaram sa izuzetnim čovekom. Uz veliki napor objasnio mi je ko su bili čuvari, maltene izvinjavajući se u njihovo ime i naglašavajući kako su bili uslovljeni svojim okruženjem, od njihovog tumačenja Biblije do njihovog porekla i jezika, i kako im je bilo izuzetno teško (može se reći njima neprirodno) da vide ljudsko biće - čak ravnopravno vredno - u crnom čoveku. Neko ko u jednom trenutku shvati da je intelektualno i kulturološki inferioran u odnosu na zatvorenika koga čuva, ko zna da je izgubio sve argumente ali ko to ne može da prihvati, vraća se na osnovnu postavku: u crnom čoveku vidi samo savanu i ništa drugo do savanu.

I tu je, onda, pokazao veoma važnu crtu njegove ličnosti koja objašnjava koliko velik čovek je bio kao i jednu od njegovih najboljih osobina kao revolucionara, zatvorenika, političkog vođe i Predsednika: "Svakako," rekao je "mržnja ne služi nikome. To je osećanje koje poražava onoga ko ga iskazuje jer povređuje samo onoga ko mrzi a ne one koji su omraženi."

U svojoj knjizi "Dug put do slobode", Mandela je napisao da "Niko nije rođen sa mržnjom prema drugima samo zbog boje njegove kože, porekla ili religije. Mržnja se mora naučiti, pa ako ljudi mogu naučiti da mrze, mogu naučiti i da vole druge, jer je ljubav prirodno u ljudskom srcu više nego mržnja."

Kako su oni još gradili svoj moral, kako su se držali toliko dugo u surovim zatvorskim uslovima?

Mislim da je bolje da citiram samog Mandelu, tačnije njegov govor na skupu bivših zatvorenika zatvora na ostrvu Roben, održanog 11. februara 1995. godine:

"Često me pitaju kako je toliko mnogo zatvorenika preživelo nehumane i ponižavajuće uslove u kazamatima aparthejda? Zaista, osnovna stvar koja nam je održavala visok moral bilo je znanje i uverenje da je naša borba za slobodu pravedna i da će na kraju pobediti. Stoga, čak i kada su nas skidale gole po ciči zimi, kada su nas mučili ili terali da razbijamo kamen u kamenolomu, nismo dozvoljavali da nam to ni za trenutak slomi duh.

Iz tmine zatvorskih ćelija, znali smo da je svetlo negde napolju i da nas zatvorski zidovi ne mogu zaustaviti težnju za slobodom miliona ljudi u našoj zemlji i u svetu."

Sa Mandelom ste se sastajali nekoliko puta nakon njegovog izlaska iz zatvore i preuzimanja dužnosti Predsednika. Kakav je tada bio vaš odnos?

Da to objasnim, vratiću se na jedan naš razgovor u ćeliji. Tada me je pitao kako moja supruga podnosi moja putovanja i odsustva iz doma. Ne sećam se šta sam mu odgovorio, ali ono što se desilo na susretu koji smo imali 23. aprila 2004. godine jasno govori o njemu. Posetili smo ga u sedištu Nelson Mandela fondacije u Houtonu. Bilo nas je puno, a ja sam iskoristio priliku da ga upoznam sa svojom suprugom. Madiba joj se obratio rečima: "Dakle Vi ste ta žena koja nije prihvatila prvu Žakovu prosidbu!" Moja žena, Mari-Klod, bila je preneražena i na odlasku me je pitala: "Kad si ti, za ime božije, rekao Mandeli da si morao da me dva puta zaprosiš?" Rekao sam joj istinu - nisam uopšte mogao toga da se setim. Sada, kada proberem po sećanjima, shvatam da se to moglo desiti tokom posete u zatvoru maja 1975. godine. Taj neverovatni čovek, koji je mogao da zaboravi sve patnje koje su mu naneli čuvari zatvora, setio se ovog podatka 29 godina kasnije, kada je imao 85 godina!

Tu dolazim do načina na koji zatvorenici mentalno "snimaju" posete delegata Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Mendela se sećao svakog detalja mojih poseta, uključujući i moj govor tela: kako sam sedeo na dušeku na kome je spavao (na zemlji) prekrštenih nogu, naslanjajući se na zid, kako sam mu ponudio cigaretu (koju je odbio), tona kojim sam govorio pojedine stvari. I tako za sve delegate Crvenog krsta sa kojima je razgovarao! Kada sam ga pitao kako je to moguće, odgovorio mi je na način koji često prenosim mladim delegatima Crvenog krsta kada im objašnjavam njihovu ulogu kao posetioca zatvorenika: "Vidiš, Žak, kada si u zatvoru i znaš napamet sve detalje svog okruženja, bilo da su materijalni ili ljudski (ćelija, dvorište, stražari, tvoji saborci), šta god dođe sa strane se istraži, razmotri i zapamti do najsitnijih detalja. Tebe i druge delegate Crvenog krsta smo jednostavno "snimali". Bili smo kao tamna komora kamere koja se otvori za trenutak i bukvalno zabeleži sve što vidi dok je otvorena. Kao da se sve u našem mozgu zabeleži na nekom osetljivom filmu. Kada nas napustite, mi taj film vrtimo u sećanju, analiziramo ga, kritički procenjujemo, vrednujemo, poštujemo ga. Tako je i sa porodičnim posetama. Zato je naš moral umnogome zavisio od uspešnosti poseta, bilo da su one vaše ili naših porodica."

Gde postavljate Mandelu u Vašim odnosima sa poznatim ljudima? Sreli ste ih mnogo.

Jednom sam bio pozvan da prisustvujem sastanku Mandele sa tadašnjim predsednikom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Tokom razgovora, slušajući sa strane, razmišljao sam o državnicima i drugim poznatim ljudima sa kojima sam imao prilike da se sretnem. Mislim da su postojale samo tri osobe koje su imale takvu vrstu harizme da bi jednostavno "ispunili prostor" samim svojim prisustvom: Golda Meir, Papa Jovan Pavle drugi i, svakako, Nelson Mandela. Razlika između njih troje je da je taj čovek svoju snagu pokazao u najtežim mogućim uslovima. Ono što je kasnije pokazivao na stadionima, jednostavno je zračilo iz njega u toj maloj betonskoj ćeliji u kojoj je robijao.

Kakvu poruku Mandela ostavlja svojim naslednicima?

Ponovo ću citirati samog Mandelu, njegov poznati govor  na skupu bivših zatvorenika zatvora na ostrvu Roben, održanog 11. februara 1995. godine:

"Postoji jedan središnji izazov kojim se sučeljavamo tokom borbe - mi koji smo bili u zatvoru, izbeglištvu, u ilegali ili u masovnim demokratskim pokretima. Taj izazov sastoji se u težnji da ne budemo pamćeni samo po onome što je bilo, nego po našoj ulozi u građenju boljeg sveta za sve ljude.

Mi, nekadašnji zatvorenici, moramo biti u središtu armije graditelja: da osiguramo demokratske odnose, da ponudimo vidljive promene, da pokrenemo ljude da preuzmu odgovornost za svoje živote, i da obezbedimo da svi naši građani žive bezbednim i sigurnim životom. Moramo biti u središtu građenja odnosa saradnje sa našim susedima i svim ljudima sveta. To podrazumeva predanost i posvećenost - čak veću nego onu koju smo pokazali tokom onih teških dana koje smo proveli iza sivih zidova aparthejdskih zatvora."

Sećam se i kako mi je pričao da je vrlo važno da mlade generacije u Južnoj Africi i van nje znaju šta se sve dešavalo u vreme aparthejda, te da istina o zatvoru na ostrvu Roben ostane u kolektivnom sećanju. Da bi to predstavio na najbolji način, pričao mi je o susretu koji je imao sa južnoafričkom decom, tokom kojeg ga je jedna šestogodišnja devojčica pitala koliko dugo je bio u zatvoru? Kada je odgovorio "27 godina", ona je prokomentarisala: "27 godina! Mora da niste bili baš toliko pametni!". Nasmejao se i rekao mi: "nakon svega, možda je dete bilo u pravu!"

Nelson-Mandela--450x386.jpg

***

Napomena 1:
Dr. Morejon zna mnogo o tretmanu Nelsona Mendele i drugih zatvorenika u Južnoj Africi za vreme aparthejda i naporima Crvenog krsta da im poboljša stanje. Međutim, zbog obaveze čuvanja poslovne tajne, taj sadržaj biće dostupan javnosti tek 2015. godine.

Napomena 2:
Intervju Dr. Morejona o Mendeli dat francuskom kanalu TF1 (na francuskom jeziku).

Napomena 3:
Dr. Morejona sam upoznao juna 1991. godine, u vreme kada je naša izviđačka organizacija (tada još bivše Jugoslavije) pokrenula postupak ponovnog učlanjenja u Svetsku skautsku organizaciju. Žak je bio od izuzetne pomoći u tom procesu, založivši i svoj lični integritet u podršci svim našim zemljama. Savez izviđača Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), u dobroj meri njegovom zaslugom, primljen je u Svetsku skautsku organizaciju septembra 1995. godine, za vreme sankcija koje su još trajale, bez ijednog glasa protiv u času kada je u toj planetarnoj organizaciji bilo 136 zemalja članica.

Atačmenti

Tagovi



Komentari (19)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kukusigameni kukusigameni 10:29 15.12.2013

preporuka

Sjajno Milutine. Dobar intervju.
cassiopeia cassiopeia 10:35 15.12.2013

...

Hvala ti što si preneo ovaj intervju.

Vredno čitanja. Kažu da neke ljude na ličnu promenu mogu da potaknu i inspirativne priče. Mandelina svakako može.
Dont Fear The Reaper Dont Fear The Reaper 13:05 15.12.2013

Re: ...

Vredno čitanja. Kažu da neke ljude na ličnu promenu mogu da potaknu i inspirativne priče. Mandelina svakako može.


Tačno. Eto meni je pokazala da očigledno nema nikoga ko je "free" od izricanja gluposti, pogotovo kada se posle prepakivaju u Poslovice Velikog Značaja.

povređuje samo onoga ko mrzi a ne one koji su omraženi.


Ajde!

Pozdravili te ...
Freedom of Information Freedom of Information 13:07 15.12.2013

Re: ...

Hvala ti što si preneo ovaj intervju.

Da se pridružim. I da dam preporuku.
Jelica Greganović Jelica Greganović 15:49 16.12.2013

Re: ...

Hvala ti što si preneo ovaj intervju.

Da se pridružim. I da dam preporuku.


I ja.

kleinemutter kleinemutter 10:47 15.12.2013

odlično

Uživala sam čitajući blog. Verujem da ću da ga pročitam još koji put.

Čovek svoju slobodu nosi u glavi .

Hvala na tekstu.



bocvena bocvena 10:58 15.12.2013

Re: odlično

"Niko nije rođen sa mržnjom prema drugima samo zbog boje njegove kože, porekla ili religije. Mržnja se mora naučiti, pa ako ljudi mogu naučiti da mrze, mogu naučiti i da vole druge, jer je ljubav prirodno u ljudskom srcu više nego mržnja."


mislim da je najprimarnije osećanje u čoveku strah od nepoznatog. otuda je vežbanje ljubavi najveće civilizacijsko dostignuće.

višestruko dobar blog.
Jelica Greganović Jelica Greganović 15:50 16.12.2013

Re: odlično

Čovek svoju slobodu nosi u glavi .


zilikaka zilikaka 11:21 15.12.2013

5.

Hvala za ovaj blog.
mlekac mlekac 11:25 15.12.2013

I od mene

jedno veliko hvala.
angie01 angie01 13:54 15.12.2013

divan tekst,

simbolicno postavljen danas, ali vredan citanja uvek.

dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 18:12 15.12.2013

.....

Tekst je dodat u favorite, hvala prijatelju
fantomatsicna fantomatsicna 19:46 15.12.2013

Odlično

Ovo verovatno ne bih nikada pročitala,i za to velika hvala .
Vrlo inspirativno.
nurudin nurudin 21:16 15.12.2013

Одличан блог!



U svojoj knjizi "Dug put do slobode", Mandela je napisao da "Niko nije rođen sa mržnjom prema drugima samo zbog boje njegove kože, porekla ili religije. Mržnja se mora naučiti, pa ako ljudi mogu naučiti da mrze, mogu naučiti i da vole druge, jer je ljubav prirodno u ljudskom srcu više nego mržnja."


AlexDunja AlexDunja 22:54 15.12.2013

annie about the legacy

Milutin Milošević Milutin Milošević 11:12 16.12.2013

Robna marka

HVala svima na lepim ocenama teksta.

Pročitah, inače, noćas na putu tekst u Financial times-u o borbi za korišćenje robnih marki vezanih za Mandelu.

Zanimljiva mi je brojka 466/64. To je broj pod kojim je vođen u zatvoru na ostrvu ROben. I već se uveliko eksploatiše po Americi.

barese barese 11:34 16.12.2013

Re: Robna marka

Zaista hvala za blog.
Odlican
Sve pohvale su opravane.

Ta borba za podelu brenda Mendela nije tako neobicna obzirom da se radi o deci iz dva razlicita braka.
Ovde se recimo vec nazire jednog dana slicna borba izmedju Berluskonijevih naslednika.

Nisam znala da su obilasci zatvora od strane Crvenog krsta sluzbena tajna (taktika "pomazemo zatvorenicima, ali niko ne sme da zna koliko ih muce".
A zapravo jeste logicno, Crveni krst je umnogome organizacija pod kontrolom raznoraznih vlada.

Sa druge strane, zanimljivo je pitanje odnosa humanitarnih organizacija sa vlastima, cak i onih na dobrom glasu po odsustvu skandala o uzurpiranju sredstava. Recimo, MSF je objavila knjigu o pregovorima sa vladama Jemena, Sri Lanke i Avganistana...

Objektivno jeste neophodno pregovarati sa svakim ko kontrolise odredjenu teritoriju ukoliko se zeli pomoci ljudima na toj teritoriji...
Milutin Milošević Milutin Milošević 11:48 16.12.2013

Re: Robna marka

Crveni krst je umnogome organizacija pod kontrolom raznoraznih vlada

Da ne bude zabune: Pokret Crvenog krsta i crvenog polumeseca u svetu obuhvata dve različite i u dobron meri saglasne strukture:
- Međunarodni komitet crvenog krsta je švajcarska nevladina organizacija, koju je osnovao Henri Dunan. Njena prevashodna uloga je vezana za rat i otvorene sukobe. I danas su u bordu direktora samo švajcarci (Žak je bio dugo vremena, do skoro)
- Međunarodna federacija crvenog krsta i crvenog polumeseca je svetsko udruženje samostalnih nacionalnih društava. Njena uloga je najpre u humanitarnim aktivnostima i elementarnim nepogodama.

Moje mišljenje je da pva prva nije pod uticajem vlada, a ova druga jeste u mnogim zemljama sveta.

Crveni krst, radi zaštite svog integriteta i obezbeđenja položaja koji mu omogućava da može da pristupi svim stranama u sukobu ili u nesrećama, čuva poslovnu tajnu određeni broj godina. Mislim da je to razumljivo i prihvatljivo.
milencura milencura 12:53 21.12.2013

Kom

Sjajno!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana