Imao sam sreću da svojevremeno na radiju b92 radim, uz Jelenu Kikić, emisiju ''minijature iz kulture''. Imao slobodu da biram sagovornike, imao sreće da Branko klimne glavom.
Imao pameti da sačuvam snimak i prekucam.
Otiđoh u Pozorištance PUŽ. Sedosmo kao gledaoci, i započe priču. Samo vam prenosim sve što mi je rekao.
Nešto o nastanku emisije...
‘’Svake godine se tada izmisljalo - to je bilo pre dobrih 30 godina - po 2-3 nove serije, i ja sam u jednu seriju bio pozvan kao mlad glumac. Onda je ta serija postala popularna - u početku se serija snimala svaka epizoda po jedan dan, i onda se to malo po malo proširivalo, i postalo popularno i trajalo skoro 20 godina. Emisija je trajala skoro 20 godina i bila skoro 100% spontana u tom smislu što je bilo klasično moje pitanje
'' Deco, ima li neko nešto da pita ''.
I onda su deca izmišljala pitanja i postavljala ih, a mi smo snimali tri puta više materijala i nevaljala, bezobrazna i malo glupa pitanja smo izbacivali, tako da je sve sto bi ostalo bilo potpuno spontano...
A počeo sam da glumim još kao beba, naime moj otac je bio profesionalni glumac u Pančevu, a majka mi je isto radila u pozorištu, i onda kada je trebala beba u predstavi – izneli mene. Kako sam rastao a bio potreban moj uzrast, tako su me ’’upotrebljavali’’, prvo u pozorištu u Pančevu, a onda u Zrenjaninu. Sa 18 godina sam ušao u svoj prvi angažman u Zrenjaninu – ne mogu da se setim koja mi je bila prva uloga...’’
Upitah ga onda za kultnu uzrečicu, mantra, štagod.
‘’Uzrecica TA TA TA TI RA je nešto jako specijalno i jož nikada nisam otkrio tajnu tog pokliča ili reci, i još se ne usuđujem da otkrijem – odnosno odbijam da otkrijem zato što sam planirao da napravim jednu nagradnu anketu sa pitanjem ’’ Šta je TA TA TA TI RA’’ – ako televizija bude reprizirala ’’Kockicu’’ može da se desi da se to dogodi. Mogu malo da otkrijem – ’’TA TA TA TI RA ’’ se nikada ne koristi u zatvorenom prostoru, i ima odredjeno značenje koje sadrži u sebi tri reči, ali kovertiraću odgovor, pa možda jednog dana...ko zna. ‘’
A uvek sam imao dodira s muzikom - svirao sam kao klinac u rok bendu u Zrenjaninu, zvali smo se ’’Elektroni’’, taj bend je počeo da svira kada sam imao 16 godina. Sa 17 smo prvi put svirali na moru, na Braču, svirali smo Šedouse – u početku smo samo svirali, a kada su Bitlsi postali popularni počeli smo i da pevamo. Ja sam pevao, znao sam engleski ali svaka druga reč nam je bila izmišljena, nismo znali šta govorimo, retko ko je znao dobro engleski, ali zaljubio sam se u muziku. Za mladog čoveka mislim da je svirati u bendu bolje nego neki sport , eto koliko ta ljubav ide...
Tako da, kada je ’’Kockica’’ uzela maha, onda sam insistirao kod urednika da se u svaku epizodu ubaci i neka pesmica, i tako se skupilo desetak pesama za album, spontano – tako je nastao hit ’’Mate ma, mate ma, ma te matika !’’ – i mislim da sam za PGP snimio 7-8 ploča. Posle sam to nastavio i u Pozorištancetu PUŽ. Dečije pesme su se slabo prodavale, to su bili mali tiraži od tri – četiri hiljade primeraka. Medjutim, Oliver Mandić je stvarno napravio fantastičnu ploču, ’’Putno Pozorištance Puž’’ se zvala, tu je on komponovao sve, svirao je tadašnji najbolji muzičari – Sloba Marjanović, Futa, Boček I Bojan Hreljac na basu – sviralo se uživo, nije bilo računara kao danas, tako da je ta ploča već u prvoj turi ‘’otisla’’ u 25 hiljada primeraka, i imali smo veliki koncert – praktično predstavu - u Domu Sindikata i prodali oko hiljadu primeraka, što je potpuno fantastično.
A oduvek sam želeo da budem glumac. Ali, pošto nisam dobijao tako ‘’fenomenalne’’ uloge, ne računam pozorište - ‘’Kosu’’ I ‘’Isus Hrist Superstar’’, tu sam imao dobre uloge.Ali nije nešto išlo, i pošto sam tada furao sa Slobodankom Cacom Aleksić , i zajedno smo napravili jedno avangardno pozorište i predstavu koja se zvala ‘’Hamlet u podrumu’’ . Mira Trailović nas je pustila da radimo kao neka alternativna grupa . ‘’Hamlet u podrumu’’ je trajao samo sat vremena uz pet glumaca i napravili smo je iz inata jer je iste godine Narodno pozorište izvelo integralnog ‘’Hamlet-a’’ u trajanju od tri sata, pa je onda u inat njima Stevo Žigon u ‘’Jugoslovenskom dramskom pozoristu’’ napravio ‘’Hamlet-a’’ od dva sata, što je potpuna avangarda jer je nemoguće da ‘’Hamlet’’ traje dva sata. I mi klinci kao – hajde da napravimo ‘’Hamlet-a’’ u jednom satu, I to je bio hit – u dve sezone gostovali smo u deset inostranstava. To je nekako Cacu i mene ‘’osnažilo’’, kao dokaz da valjamo, da možemo da pravimo svoje pozorište…
Prvo se zvalo ‘’Putno pozorištance Puž’’ jer smo bili na točkovima, i odnos sa decom je uvek bio sjajan – nije bitno bilo da li me prepoznaju zbog televizije kao sada, ili tada kao ‘’anonimca’’… A imamo jednu predstavu koju možemo da igramo na bilo kom jeziku u bilo kom delu sveta, zove se ‘’Nevaljala princeza’’. Za sada smo je izvodili na srpskom, madjarskom, italijanskom i engleskom. Sjajno je prihvaćena i od odraslih koji često i ne znaju da je dečja predstava. Čujem da se ‘’Valter brani Sarajevo’’ već trideset godina vrti u Kini, tako da ako odemo u Kinu možda se i ne vratimo…’’
I za kraj – o deci.
‘’Deca iz inostranstva dolaze u ‘’Puž’’ iI ja hoću nešto da im dam a oni sve to već imaju na pločama i diskovima - tako da naša deca koja žive u inostranstvu lepo reaguju, a roditelji…drnjoću ! To je plakanje, to kada se na kraju zapeva ‘’ U svetu postoji jedno carstvo..’’, to je seča vena, to su suze – i ja plačem, zaista je dirljivo igrati predstave za našu decu i roditelje koji su odrastali uz ‘’Kockicu’’ a sada žive u inostranstvu…’’
Eto, čovek uz kojeg smo odrastali. Upoznati ga, biti u njegovoj blizini, opušteno pričati sa njim – mislim da je osećaj koji može da razume samo fan Elvisa koji je nekada imao priliku da popriča sa ’’Kraljem’’.