Srećna i Nova i Stara godina :-)
„Ja sam rođen da bih pravio greške, a ne da bih folirao savršenstvo" - Drake (valjda?!)
Fejs citati, meni fascinantan kolektivni trud oko citata, ceo „posao", jeste fenomen.
Taman kad nam se učini da je sve teže dokopati se površine u moru citata, „good reads" fragmenata pa misli u virtuelnom svetu koji neumorno tikće pojavi se poneka čudna „kombinacija reči" koja u našim glavama udari u dobro skriveno asocijativno mesto, u veliku raskrsnicu, u šumu, u prašumu, u ćošak iza paučine koji ne želimo da očistimo.
Super ključevi u naša sećanja, nostalgiju, i skrivena eksplozivna punjenja koja idu od sadašnjosti do bliske budućnosti bi trebali da budu, i često jesu, prosti, jednorečni, dvorečni, skoro „algoritamski", još daleko od umetnosti i svima prepoznatljivi: život, smrt, ljubav, sex, uspeh, pad, ustajanje, radost, briga i slično.
Ali oni su, nekako, tamo gde i treba da budu, gde ih očekujemo, iako su ponekad prave oluje još češće su oluje u šoljicama čaja, ne zato što nam nisu posebno značajni nego zato što je u nama za njih ostavljeno mesto, ostavljaju dubok trag, ali se i dalje uklapaju u naš životni pejzaž.
I onda, iznenada, često nekako „kasno", kad bi priča trebala da se zatvori, ume da dolepšta vibracija što na papiru što u vazduhu koja ima sva prava na puno prostora u nama koji smo mi već upotrebili za druge stvari, na ceo mali univerzum koji smo mi ili već spržili ili nepopravljivo pomerili, gde je puno i tačnog, s pravom, i netačnog, s pravom, i nejasnog u aranžmanu koji je dovoljno davno ogrezao u fenomeološko da bismo umeli iz fenomenološkog da ga isčupamo pa „propustimo" kroz neki korteks, recimo smisla i značenja.
Ako smisao i značenje ne postoje bez konteksta ispada da je vibracija izvan prostora i izvan vremena, pošto bi je i prostor i vreme posadili negde, definisali donekle.
A vrhovni kontekst ne postoji, ako se ne računa život kao njegov jedini moniker, ime ili nadimak, tautološka strela koja nekima ide s leva na desno a nekima s desna na levo, u zavisnosti kojom rukom drže kašiku, ali uvek teče.
Ako je tako, ako ni prostor, ni vreme, ni strele vremena nisu prepreke, srećna onda i 2013., i to želim kako drugima tako i sebi, ja ću svoju malo da pretumbam. Nije bitno da li drugi misle kako čarapa nije više ista čarapa kada je zakrpimo sve dok mi mislimo da jeste ista, i da nema načina da bude neka druga. Dok smo mi gospodari nad vremenom nije bitno šta drugi misle.
Tumbati sami ili tumbati u društvu su izbori, u društvu je uvek lepše, ja mislim, popularnija je „kultura", neka visoka kultura naših ljubomorno čuvanih čudnih petlji između ušiju odmori na trenutak.
Nema jasnih granica između kultura, visoke i popularne, između vazdušaste visoke kulture do svuda prisutne ovde ili onde tvrđe popularne kulture, ili su nejasni, difuzni i halucinogeni rezovi koji razdvajaju dve kulture, ili su nejasni, difuzni i halucinogeni mačevi još halucinogenijih musketara koji pokušavaju da definišu granice.
Pa će moja 2013. biti popularna, lepa, topla, jedinstvena, dinamična i obojena, kao da ju je Betoven iscrtao kaligrafskim perom na način tako čudan da ni greške ni „perfekcija", ma koliko ih bilo na ma koliko mesta, niti dodaju niti oduzimaju bilo šta toj lepoj godini koja ostaje iza mene onakva kakvom je ja želim, i kakvom je žele moji prijatelji.
Pa želim isto to i vama.
I želim vam da još toplije ispopularišete 2014.
Kaže Allan Bloom da je popularno „Unapred spakovana masturbaciona fantazija", citat koji je „jak" po jakom trzaju po žicama verbalnog „instrumenta", a mi se pecamo na sve pa i na to, bez obzira gde je i šta radi druga ruka. Samo kako se on onomad upetljao tako se upetljaju i svi danas koji nam prodaju visoko, više i najviše.
Transcedentalne kategorije dobrog, vrlina, kreativnosti, topline i sreće, i sličnog, su društvene konstrukcije šireg spektra, najšireg, pa tako popularne, horizontalne, svi se vrtimo oko njih.
U to ime niko nema pravo da nam drmusa „Ja sam ja zato što me moj mali pas poznaje" - identitet-formu Gertrude Stein dok smo mi srećni pored našeg malog psa i dok naše vibracije ne dotiču one koji ni žele da budu dotaknuti.
Zbunjeni između specifičnog i opšteg dok radimo šta radimo, ili ne radimo šta ne radimo, hteli ili ne hteli sve to raditi, i dok pesnicama branimo istinu opšteg, ili uterujemo istinu specifičnog mi se podjednako često tučemo sa samima sobom koliko i sa ostalima.
A dok se odmaramo od tuče šta drugo da radimo nego veliko spremanje principa i principčića, neke stare pretumbamo po kući, neke dajemo onima koji ih hoće, neke su stvarno prosvirali moljci pa i neke nove moramo da kupimo.
Sve lepe želje i pozdravi, prošli i budući, samo odlažu pitanje otkud toliko mizerije u nama i oko nas, na toliko neželjenih trenutaka, u onim delovima prostora i vremena koje ne mogu da nam dodirnu zli ili bahati oko nas, dosadni, zajedljivi, ljubomorni i zavidni?
Kamo nam vesela i srećna navigacija sadašnjosti i budućnosti u moru mašte i ovozmemaljkog lepog?
„Priroda i svet oko nas su kolektivna ideja, i iako njihova esencija i veličanstvo postoje u svima nama perfekcija nikad ne može da se nastani u jednom objektu" - Henri Fuseli
A mi bismo hteli da smo savršeni, čak ni to u stvari, mi želimo da nas drugi vide kao savršene, oni moraju da nas vide kao savršene, ako ne danas a ono kasnije.
Savršenstvo stanuje ovde, mi smo sebe stavili u zatvor kojem poznajemo svaki kutak, dok su divlje i nepoznato iza fronta, iza horizonta, mimo sve naše veličanstvene strasti i radoznalosti, samo naš, uljuljkano-plitki, evropski, atraktivno-neobični provincijalizam. Zatvoriti se u zatvor je mehanizam odbrane, strah koji je pobedio tako što je preko sebe navukao plašt perfekcije.
Nostalgija za neukroćenom divljinom je ideal neizbrušenog individualca, dok mi jalovo brusimo, i brusimo, i gledamo u divljinu iza horizonta kroz „mentalne" oči, prave zatvaramo u strahu, a kada ih otvorimo jedva da umemo da nađemo najbližu poslastičarnicu od divljine i nepoznatog.
Prava, skoro dodirljiva lepota, inherentno divlja, je svuda oko nas, rođeno divljih, iza prvog horizonta, koji je često iza prvih zatvorenih vrata.
Divlja lepota, divlji mi na lep i veseo način, neka sve to ponovo pronađemo ove godine.
Neka 2014. radi za nas :-)