Pred Novu godinu država je svašta obećala. Na konferenciji za retke bolesti u organizaciji NORBS-a obećala je 4 referentna medicinska centra gde će se obrazovati lekari i upućivati oboleli od retkih bolesti, Nacionalnu strategiju za lečenje obolelih od retkih bolesti, Registar obolelih od strane Instituta „Batut" i povećanje sredstava za njihovo lečenje preko RFZO-a sa 88 miliona na 130 miliona dinara i uključivanje na listu i drugih retkih bolesti osim dosadašnjih urođenih bolesti metabolizma, kao i poboljšanje legislative kroz „Zojin zakon". Znači, zna se šta i kako. Ne treba izmišljati toplu vodu. Pitanje je da li ima ko to da radi i da li ima političke volje da se ova rak rana našeg zdravstvenog sistema zaista sistemski i reši.
U međuvremenu je naš zdravstveni sistem proglašen za jedan od najgorih u Evropi, ali su zvanična reagovanja išla od - ma nemojte kasti do mrzi me profesor. Ministarka zdravlja Slavica Đukić Dejanović i direktor RFZO-a Momčilo Babić su pobrojali sve uspehe u 2013-oj i najavili spektakularne uštede od tendera za nabavku generičkih lekova (čitaj: umesto onih sa kojima je započeta terapija, a za neke nije ni bilo tendera, o nenabavljenim stentovima nećemo ovog puta) koji će biti preusmereni na elektronske knjižice, besplatan utrogestan i 4 nova leka za lečenje AIDS-a! Mašala! Mira Adanja Polak je odmah reagovala i zamolila Babića da taj višak para ide na hospise za zbrinjavanje terminalnih bolesnika, obično starih ljudi.
Kao korisnik našeg zdravstvenog sistema moram da priznam da sam očajna. I to ne zbog spore usluge, korumpiranih i nestručnih lekara i nedostatka novca (lekari i medicinske sestre su ono poslednje dobro što drži sistem da se ne raspadne!) nego zbog stava države prema najugroženijim kategorijama - deci i starima. Naš sistem zamišlja zdravog sredovečnog čoveka kome lekar nije ni potreban. Deca koja će umreti ili su im potrebne operacije u inostranstvu i njihove porodice koje padnu na prosjački štap i izlude od traženja i moljakanja pomoći i stari koji postaju stvari i bivaju šutnuti u ćošak da skončaju opet u očaju svojih porodica...to sistem ne zanima. Skupo je i nerentabilno. Potpuno prebacivanje lopte na civilni sektor (roditeljska udruženja i humanitarne fondove) je bezobrazno i pokazatelj da država ne ume i ne želi da se bavi time. Komplikovano je i zahteva saradnju sa socijalom, ministarstvom finansija i obrazovanja. Moš' misliti. Saradnju!
Hoću kada bolesno dete i njegovi roditelji dođu kod izabranog lekara opšte prakse znaju kome da se obrate za pomoć: od specijaliste koji će da leči, preko socijalne službe koja će da mu omogući novčanu pomoć i socijalne USLUGE, do RFZO-a koji će da pokrije troškove lekova i eventualnih aparata i operacija. Mnogo? Meni nije. Jer možda je to sutra moje dete.
Hoću da kada kao poreski obveznik i građanin napišem pisma predsedniku Skupštine (koji je ujedno i Predsednik odbora za prava deteta) i zatražim radnu grupu koja će hitno pristupiti rešavanju ovih nagomilanih problema, da mi se odgovori.
Uštedite, dragi moji, na svojim platama, izmišljenim radnim mestima nemedicinskog osoblja, službenim automobilima (pozdrav za gđicu Tabakovićevu!), operacijama za vas i članove vaših porodica u inostranstvu, na dilovima sa farmaceutskim kućama, osnujte posebne budžetske linije koje će biti finansirane od oporezivanja cigareta, alkohola, masne hrane, prodaje markica i sl. (ne bi vam bilo prvi put), a novac prosledite ovoj deci...
...deo "nevidljivih" sa Fejsbuk strane Inicijative blogera B92. Pomozite da ih i država vidi.