Ja i sestra stižemo do Sava Centra maltene u minut do početka projekcije, nervozno tražimo mesto za parkiranje i u tom trenutku postajem svestan strašne ćinjenice – zaboravio sam da ponesem karte. Blagajne na donjem ulazu zatvorene, čak ni tapkaroša izgleda nema. Dok stignemo do kuće, uzmemo karte i odvezemo se nazad do Sava Centra proći će više od pola sata filma. ARGH!
Već sam jedan film tako propustio na glupost prvog dana, neće se bogme desiti i drugog. Stavljam No Cuntry for Old Men na download i čvrsto odlučujem da neću pisati drugi deo FEST dnevnika dok se film ne skine i ja ga odgledam, po mogućnosti praveći se kao da sam ga video na FEST-u. Tako da, ovo je dnevnik sa malo varanja. Progledajte mi kroz prste.
No Cuntry for Old Men
Prvo i najbitnije, u opšte nisam očekivao ovakav film. Naslov, u kombianciji sa plakatom, dao mi je utisak filma o ratnim veteranima ili već nešto slično. Doklen u filmu ima ratnih veterana, radnja se u opšte ne dodiruje njihovog veteranskog statusa ili bilo čega sličnog. Štaviše, prva polovina mi je izgledala nekako deficitarno glede starih ljudi.Radnja prati jednog Teksašanina koji nailazi na čudan krvavi prizor i gomilu para. Očigledno lud, savršeno pribran i na svoj način čak i principijalan te mudar ubica ga juri zbog pomenutih para. I u prvih sat vremena sigurni ste da gledate neki drama-triler o igri mačke i miša između ove dvojice. Malo neknovencionalno izvođenje i ubacivanje lika šerifa koji izgleda kao da previše vremena stoji na ekranu iako ne doprinosi priči dovoljno da bi se to opravdalo malčice ometaju taj utisak 'klasične' mačka-miš priče ali i dalje ništa ne izgleda spektakularno drugačije.
I onda polako film zalazi u drugu polovinu. Još jedan lik se ubacuje u priču, već počinjete da pogađate dalje izvođenje koje bi možda moglo biti u fazonu The Good, The Bad and The Ugly sa nekakvim trobojem ili bar trojicom ljudi koji se međusobno jure, a film ode u potpuno drugačijem pravcu. Čak ni glavni junaci više ne izgledaju kao glavni junaci. Šerif ima sve dominantniju uloguu priči a sve što bi moglo da bude od važnosti za početnu premisu filma jednostavno izlazi iz prvog plana. Dolazi čak dotle da ono što bi verovatno bila udarna i najbitnija scena klasično ustrojenog filma ovde jednostavno nikad nije ni prikazana. Vide se samo posledice.
Do kraja filma vremenski skokovi u naraciji se dešavaju na toliko čudne načine da potpuno gubite perspektivu toka radnje. Kraj dolazi, sa sobom nosi vrlo moćan utisak neke skoro neuhvatljive šire poente i, za one gledaoce koji nisu bili potpuno iznervirani razbijanjem svakog poslednjeg elementa klasične filmske naracije (zamišljam braću Koen sa psihotičnim smeškom i maljevima u rukama, sitni komadi filmske structure svuda oko njih), ostaje samo jasan utisak da se ovaj film mora gledati bar još jednom. Previše je tu dubokog egyistencijalizma, misli o konceptu života uopšteno i fenomenalnih izjava šerifa i psihotičnog ubojice da bih mogao tvrditi das am sve bitno uspeo upiti iz prve. Ako ovo ne bude oskar za najbolji film, režiju i mušku ulogu onda stvarno jebiga.
Uzgred, kome se svidi predlažem da odgleda i Seraphim Falls. Nije baš skroz na istu foru ali slično ima taj efekat potpunog izmeštanja gledaoca dok se dokotrlja do kraja.
12
Drugi film, koji sam legitimno gledao na FESTu (heh) je 12. Ruski film koji me još jednom baca u depresiju kako je moguće da posle deset godina obaveznog učenja ruskog jezika tokom osnovnog i srednjeg školovanja ja u opšte ne mogu da pratim film na ruskom. Dobro, razabiram pojedine reči, uz pomoć titla kada već znam šta se priča, ali stvarno je strašno što sam toliki duduk posle deset godina. Oh well.Film većanje porote povodom suđenja za ubistvo jednom čečenskom dečaku u Moskvi. Dva ipo sata, dvanaest porotnika će sedeti (stajati, hodati, vikati, itd.) u krajnje socrealističnoj sali za fizičko. Već sam uvod u film daje utisak da će to biti film o humanosti, lošem položaju manjina i već tome slično. Priča počinje da se odvija ulaskom porotnika u salu i u tom trenutku o samom suđenju ne znamo ništa. Tokom pomenutih dva ipo sata, kao uzgred, neki podatci će gledaocu biti saopšteni da bi do kraja imalu prilično jasnu predstavu o prirodi potencijalnog zločina.
U prvih pola sata, bio sam siguran da je film jednostavno o ljudskosti, mržnji, predrasudama. I to ne na neki pateičan način – bio sam prilično spreman to da progutam i već sam video sebe kako na kraju zaključujem da je film komotno mogao biti i o Srbiji sa Albanskim dečakam o kojem se veća. Al' film se baš nije složio samnom.
Na samom početku, svi sem jednog porotnika su odmah spremni da osude dečaka. Malo po malo, ideja da dečak nije kriv dobija na snazi. Jedan po jedan, porotnici kroz priče o sebi il isebi bliskima staju na stranu dečakove nevinosti. Počinje da izgleda kao da film u opšte i nije o dečaku već o tome da je po ovom ili onom osnovu svako za nešto kriv. U jednom trenutku mi se učinilo da je film neka vrsta metaforičkog suđenja celokupnom čovečanstvu, ali se tema brzo udaljila od toga.
A tu je i neka ptičica koja uleće u salu. Možda suvišan detalj koji izgleda kao da je Mikhalkov osetio snažnu potrebu da nam pokaže kako se tu radi o nekom zatočeniku i njegovoj slobodi. Do kraja filma će je biti u svakom drugom kadru, a kad je nema čuće se kako se oglašava.
Do kraja filma, jedno pet puta mi se učinilo da je tema filma skočila sa jedne ideje na drugu. Te smo svi krivi, te niko nije kriv, te je poenta u ljudskosti, te je na tanjiru osuda nacionalizma. To, u principu, u opšte ne mora da bude loša stvar samo po sebi. Ipak je tu nekih dvanaest ljudi i svaki može biti tema za sebe. Ali onda film stiže do kraja, potpuno predvidivo je kako se cela porota jednoglasno odlučuje povodom dečakove krivice i onda potpun kontrast blještavog momenta ljudskosti cele te ekipe sa njihovom realnom nezainteresovanošću da zarad nekog humanog cilja svoj život malo promene.
Ja gledam i više zaista nemam pojma šta film govori. Još jedna scena nas vezuje sa tim konkretnim čečenskim mladićem i njegovim životom (Aha! Ipak konkretizuju!) i onda završnica – porotnik koji je prvi progovorio za dečakovu nevinost, 'rišćanska ikona i dijalog sa pticom (znači... nije konkretno?). Ne volim netspeak skraćenice ali WTF?
U principu, film je dobar. Mislim da svako treba da ga odgleda, zaista. Ali toliko dubokomisaonih ideja i izjava je napravilo po nekoliko krugova tokom dva ipo sata da mi se čini da su bilo kakav fokus, jedinstvena ideja ili poenta potpuno izgubljeni. Ili je Mikhalkov hteo previše stvari odjednom da kaže, ili je do kraja zaboravio šta je hteo da kaže na početku. Nije mi baš pravo što film kritikujem, al' eto. Previše su i izvedba i gluma dobri da bi gubitak poente do kraja prošao ne primećeno.