In memoriam| Nostalgija| Porodica| Život

Radovinci

Milutin Milošević RSS / 21.01.2014. u 01:43

Ove sveće i jelo, i dušni brav, za pokoj duše mojoj Radovinci.
Bog da joj dušu prosti


MiloscaroniRadovinka_zpse0b610d5.jpg

Miloš, moj brat od rođene tetke, krsti se i tri puta ponavlja ove reči na daći koju je spremio svojoj četrdeset dana ranije umrloj ženi. Stojimo, nas dvadesetak, oko dugačkog stola u središnoj sobi njihove za mene "nove" kuće, podignute krajem šezdesetih. Deda Vlajko i otac Milić, sirotinja iz Donjeg Lajkovca, nisu mogli više podići nego onu staru koja je stajala preko puta, tamo negde iza današnje štale. Kroz maglu se sećam te jedine nevelike sobe u kojoj je bio samo jedan gvozdeni krevet koji je sestri i njenima dala moja majka. Nisu imali drugi pa su nama, deci, davali da u njemu spavamo kad im odemo u goste, a oni bi polegali na slamarice, po podu.

Moj otac u poseti Milošu
Moj otac u poseti Milošu
Tek kada su sagradili novu kuću, najviše Miloš ali opet uz našu pomoć, oženio se 1971. godine. Jeste već imao trideset godina, što je za selo okasnelo, ali sad znam da nije žurio. Našao je sebi parnjaka - Radovinku iz Dudovice, nešto mlađu, iz poštene kuće, smernu i vrednu, jaku u snagi. Bio sam joj dever, tako me posle snaja jedino zvala. Lepo su se slagali, izrodili sina i kćerku, okućili se, kupovali imanje - imaju ga sada toliko da teško postignu da sve obrade, školovali kćerku, sina zaposlili u miliciju. Lepo život proživeli sve do tog juna 2012. godine.

Izumrla Radovinka, Bog dušu da joj prosti. Jeste bolovala, bila i u bolnici pre neku godinu, ali ni usnu nismo očekivali. Samo joj se uveče nešto slošilo, ponoć dočekala i ugasi se.

Da me je neko taj dan pitao ko prvi daode, bez razmišljanja bi se javio. Kao kada sam išao u vojsku. Žena nekako i može bez muža, ali muže bez žene nikako.

Da me je neko pitao šta bih dao da ne umre, ne bih takođe nimalo razmišljao. Sve bih dao. Dostanem samo u košulji ne bi mi bilo žao.

Ljudi su različni. Neko može sam u pustinji ceo život da provede. Ja nisam naviko.

Nikada nisam popio kafu ili ručao sam. Dok sam radio kao nadzornik pruge, gde god sam ušao u stanicu popio bih kafu sa nekom čistačicom, blagajnicom... Dođem kući kasno, ona već jela, ali meni postavi. Dovoljno je bilo da sedi sa druge strane stola. I ništa kad ne priča već je bilo dosta.

Sada, sednem jadan sam, znam da moram da jedem ali ne ide. Šta pojedem samo se vraća nazad.

Vidi frižider - pun. U ostavi šta ti volja. Džaba, nema ko da spremi, nemam sa kim da podelim.


Posle, na seoskom groblju gde sam prepoznao na spomenicima i tetku Dragu, teču Milića, deda Vlajka i još poneku rodbinu sa te strane, Miloš ponavlja one iste reči dok mu kćerka i unuka postavljaju jelo i piće na grob pokojnice.

Ove sveće i jelo, i dušni brav, za pokoj duše mojoj Radovinci.
Bog da joj dušu prosti


Glas mu podrhtava, jedva govori. Krsti se koščatim rukama, nesrazmerno većim u odnosu na sitno ali žilavo tela. Običan srpski seljak, ispečen suncem i vetrom, sasušen svakodnevnim radom na njivi između dve smene na pruzi. A emotivan kao da ga je Dučić opisivao. Zasuzismo. Nikome nije lako.

Kod nas u kraju se kolje dušni brav o jednoj daći pokojniku. To može biti za četrdeseticu ili pola godine.

Običaja ima raznih. Eto, dole u Bogovađi, susednom selu, daje se jedna samo daća za pokoj duše. Unas, izdajemo jednu mrsnu, a jednu posnu, kako se pogodi.

Na izdaju dolazi ko god može i hoće. To se obavi tokom dana. Pop ne dolazi, ali se koljivo nosi u crkvu. Porodica posle obavi sve nagroblju.

Za dušnog brava kolje se ovca ako je pokojnik bila žensko, a ovan ako je muško. Služi se za večeru. Pozivaju se oni koje si zvao na saranu, i samo dolaze po pozivu. U nekim selima, recimo u Latkoviću, služe brava odmah iza daće, nagroblju. E, to može biti opasno jer ne znaš koliko će ljudi doći. Ako dodje mnogo, a ti nisi spremio dovoljno, možeš samo da kršiš ruke. Ako nema naroda, bacaš ranu - greota je. Zato mi pozivamo ljude na večeru i znamo koliko treba da zgotovimo.


Ne ostajemo do večere. Nismo znali za običaj, pa moramo nazad. Poslužiše za ručak samo nama ono što je planirano za večeru. Izvinismo se i pobegosmo dok oni ostadoše da pripreme privedu kraju. U dvorištu brojna rodbina, najviše sa Radovnikine strane, gde da se vraćaju kući pa ponovo ovamo uveče.

***

Sinoć ga sačekah. Unuka ga dovezla do Lipovičke šume gde ga preuzeh. Napuni mi gepek: plećka i butka pečena, jaja, brašna, kupusa, koječega. "Iz sela se u grad donosi", ponavlja koliko god da grdim što nam donosi.

Do majčine kuće se lepo ispričasmo nas dvojica, a onda i svi zajedno. Nedostaje nam taj razgovor - uvek se viđamo o nekim svečanostima gde je puno ljudi pa nikako i ne stignemo da se pitamo.

Kažem mu da dobro izgleda za svojih 75 godina. Zaista, kao da je tek prevalio šezdesetu. Godinama se ne menja, u snazi je, itekako, iako onako suvonjav, koščat.

Jes, bio bih ja dobar ali neide. Mogu i dalje sve u njivi i pokući da postignem. Neke stvari koje sin ne može ja obavljam. Ali, zastanem tako, sve češće, razmišljam, prebiram po pameti: zašto se to desilo? Muči me stalno, ali odgovora nema.

Eto, na Svetog Nikolu nigde nisam otišao naslavu. Spremih sina da ode do sestre u Ralju. Taman da on krene, a ja poglédam ono prednje sedište pa se setih kako je ona sedela, onako malo zavaljena, i spopadne me neka golema tuga. Ode Dragan, a ja se vratih ukuću. Slošilo mi se, ceo dan sam preležao, nisam mogao ni da ustanem da odem u selo do prve rodbine.

Sutradan, opet, sin ode do njenog brata, do ujaka, u Milanovac. Ja ni to nisam mogao. Znam da bi ona išla da je tu i nemognem, nikako.


Pa, mora se, brate, tešim ga ja. Što bi rekla moja majka: zemlja tvrda, nebo visoko. Nema se gde.

Znaš već šta mi je najveća muka. NIkako da ubedim Dragana da se ženi. A već je preterao četrdesetu. Imao je prilika, dobrih, ali nikako da dovede mladu. Šta čeka više?

Bila jedna devojka tu iz sela, baš dobra prilika. Spremalo se već, kad ništa. Udala se posle za jednog drugog policajca, razvedenog. Pitam je što ode za njega a ne za mog momka, a ona kaže da nije više mogla da čeka da se odluči.

Znam i da devojke neće na selo. Nije lako, radi se, zemlja traži. Pa neka i odu da žive u Lajkovcu ili gde god, ali što da propadne ovoliko imanje. Crnčio sam i kupovao malo po malo, odvajao od usta. Ima dovoljno da se dobro živi.

Ali ne može bez ženske ruke, nikako.

Krave sam prodao. U našem selu nema više mnogo stoke pa nemamo otkupnu stanicu nego prođe izjutra kombi i sakuplja mleko. Leti se desi da procene da ne valja nešto i neda prime. Dok je ona bila živa, razlije i usiri mleko. A šta ću ja, kad to nikada nisam radio i ne znam?

Pitao sam kćerku da ga ubedi, čim je prošlo pola godine. Ali ne htede ona, zbog majke. A znam da ona ne bi zamerila - dobra je duša bila i shvatila bi.

Evo, prođe više od godine a od njega ništa još. Ako ne požuri, neće se ni oženiti. A kako ćemo nas dvojica, tužni?


Jučerašnja, slavska
Jučerašnja, slavska
Posle slavskog ručka, odvezoh ga na voz. Nisam još produžio režijsku, ne stižem - platiću kartu danas. Čekaće Dragan u Lajkovcu, nema više redovnih autobusa.

Izljubismo se. Srećni što se posle dugog vremena videsmo i ispričasmo. Posle moje braće i njegove sestre Radojke, najbliži smo rod.

Ode. Železnički mantil i plava šajkača, napola sakupljena odozgo, izgubiše se na peronu.

------------------------------------------------

O dušnom bravu iz drugih izvora

Bilo je rašireno vjerovanje da se duša pokojnika ne može smiriti dok se ne izda "daća" ili ti jedžek.Tom prilikom se kao žrtva prinosi jagnje (dušni brav) čiji pol je zavisio od pola pokojnika. Sve je najvjerovatnije mnogo starije nasleđe iz vremena "paganizma". Naravno ovom prilikom se vršio i obred po pravoslavnom običaju, što je samo potvrda fleksibilnosti Crkve u prošlosti prema vjernicima i njihovim starim navikama.

***

Ako je umro muškarac, za tu priliku kolje se ovan, a za umrlu žensku osobu ovca. To se zove dušni brav. Druga vrsta životinja za tu priliku ne može se klati. Klanje, pripremanje, pečenje i sečenje “dušnog brava” obavlja se uz mnogo obreda: ništa se ne sme prosuti niti baciti pre nego što svi uzmu po jedno parče uz koljivo. Posle toga ostatak se jede kao i svako drugo meso.

Ovaj običaj se naziva “dušni brav” i predstavlja prinošenje žrtve, način na koji se živi čašćavaju mrtvim zarad pokoja duše umrlog.

Atačmenti



Komentari (28)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 02:00 21.01.2014

...

Uh... neka joj je laka zemlja.

A ti napisa iz duše, da se zasuzi... :(
Milutin Milošević Milutin Milošević 02:06 21.01.2014

Re: ...

iz duše, da se zasuzi

Pišem ga već godinu i po dana...
verauskokovic verauskokovic 09:00 21.01.2014

...

Kao da slušam mog dedu. Baš emotivan tekst.
Spiridon Spiridon 09:36 21.01.2014

Re: ...

Kao da slušam mog dedu


gazda ti ovo nece oprostiti
verauskokovic verauskokovic 09:53 21.01.2014

Re: ...

Spiridon
Kao da slušam mog dedugazda ti ovo nece oprostiti


Izgleda da nisam bila precizna. Mislila sam na gospodina od 75 godina, o kom se priča. A teks je odlilčan.
Milutin Milošević Milutin Milošević 10:20 21.01.2014

Re: ...

Da se obrati pažnja na ponašanje
marco_de.manccini marco_de.manccini 15:53 21.01.2014

Re: ...

Pišem ga već godinu i po dana...

Нека, вредело је.
ecce-florian ecce-florian 22:33 21.01.2014

Re: ...

Milutin Milošević
Da se obrati pažnja na ponašanje

fun da mentalno
muaddib92 muaddib92 17:44 22.01.2014

Re: ...

Milutin Milošević
iz duše, da se zasuzi

Pišem ga već godinu i po dana...

.. да је више оваквих текстова, истинитих, на овом блогу - уместо некаквих других, гневних - боље би било.
Друга је ствар то што се међу људима, не смем рећи међу народом пошто је то постало помало подругљив појам (обичан, прост или већ какав, али народ), овакве ствари сврставају у сваокдневне муке и тегобе
На нама је да некако покушамо да оваквим текстовима на наше младе покушамо да пренесемо како се треба односити према својима, да схвате ако је икако могуће колике су деценије и напори уложени у стицање имања која сада -не нема ко, већ неће - да наставе да обрађују.
mikele9 mikele9 09:47 21.01.2014

Ljudski i čovečanski!

Dovoljno je bilo da sedi sa druge strane stola. I ništa kad ne priča već je bilo dosta.

To se zove LJUBAV!
Milutin Milošević Milutin Milošević 10:21 21.01.2014

Re: Ljudski i čovečanski!

Rekoh: nisam ni u snu mogao da pomislim da moj brat, ponekad čak i krivo nasađen i zadrt oko nekih stvari, bude toliko emotivan. Ljubav u najboljem izdanju, ona iz dubine duše.
cgubg cgubg 12:05 21.01.2014

Re: Ljudski i čovečanski!

Milutin Milošević
Rekoh: nisam ni u snu mogao da pomislim da moj brat, ponekad čak i krivo nasađen i zadrt oko nekih stvari, bude toliko emotivan. Ljubav u najboljem izdanju, ona iz dubine duše.

Ljubav uvek ista od kako je sveta i veka. Ali se (ne)pokazuje na razlicite nacine. Ne mogu da zamislim da se na selu razmenjuju neznosti. Javno pogotovu. Divan tekst, hvala
bocvena bocvena 10:17 21.01.2014

...

moji sa sela su svi baš 'vaki.
Milutin Milošević Milutin Milošević 10:23 21.01.2014

Re: ...

Vidi: nisam uopšte siguran koliko je Miloš video Radovinku pre svadbe, možda jednom. Sigurno nisu očijukali i viđali se po vašarima.

Ali poštovanje i sloga se pretvoriše u ljubav. Neki stari i pomalo zaboravljeni odnosi.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 10:38 21.01.2014

život


i ljubav. Poštovanje pre svega. Smogao je snage da dodje kod vas. Čuvajte ga.

Prijatelju, hvala na postu
Jelica Greganović Jelica Greganović 12:55 21.01.2014

Za dušu Radovinci,

neka joj je prostrano nebo šumadijsko.

angie01 angie01 13:24 21.01.2014

,


Kažem mu da dobro izgleda za svojih 75 godina. Zaista, kao da je tek prevalio šezdesetu.

-" sta, ti imas 65, kazes?...k'o bi rek'o, nikad ti ne bi dao vise od 64."
mlekac mlekac 13:57 21.01.2014

Bas emotivno, gazda.

Aleksandar Vasović Aleksandar Vasović 15:22 21.01.2014

dušni brav

kod moje majke, a u Kamenici kod Pranjana se zove "vunen brav" ... Mada se meni nesto cini da se to tamo kolje odmah na dan sahrane... i to ovan za musko, ovca za zensko.

I da znas, ima 26 godina kako je umrla baba... kad god odem tamo, sve se osvrcem, nece li odnekud izaci... i najgore mi sto je kuca pusta i gluva. Sve je kao da jeste, a ono nije... nema nista i nikoga ... jedno vreme se oko kuce motala macka Cilka (malo tu, malo u komsiluku), a onda i nje nestalo. Sad se u vajat naselila kuna...

Milutin Milošević Milutin Milošević 15:54 21.01.2014

Re: dušni brav

Eto.

Imam još malo priča o Milošu u njegovima. Možda i napišem, da se barem u rečima očuva selo.
mirelarado mirelarado 22:51 22.01.2014

Re: dušni brav

Imam još malo priča o Milošu u njegovima. Možda i napišem, da se barem u rečima očuva selo.


Напиши. Овакве истините приче много значе.
charlie charlie 19:47 21.01.2014

Лепо написано !

Баш лепо !
milencura milencura 00:45 22.01.2014

Plakalo se i ovoga puta

Kako rano ustajem, ovo sam procitala sabajle.
Za dobro jutro i lep dan.
Ovakvu ljubav sam imala prilike da uzivam u ranom detinjstvu, gledajuci moju babu i djeda.
Pet puta je dolazio da je prosi, a ona se mislila.
I pristade moja baba i bi najsrecnija i najvoljenija zena na svetu.
Za Novu godinu 1975. pade odzak sa kuce.
I dan danas pamtim njene suze i recenicu: Umrijece mi Radivoje...
I bi tako.
Sledecu Novu godinu nisu docekali zajedno.
Ali su proziveli vek u ljubavi i slozi.
Sto bi klinci rekli na nevidjeno...

Uzdrmala me ova tvoja prica kao i ostale, redom...
Dok je preslozim, jos par puta iscitam pa cu dati svoj konacan sud.
Nije tajna da sam citajuci dosta puta otplakala...
Bi to i ovoga puta, zbog ovog coveka ali i mojih secanja.
I hvala ti na tome
Milutin Milošević Milutin Milošević 01:07 22.01.2014

Re: Plakalo se i ovoga puta

razmisljam razmisljam 17:33 22.01.2014

Газда,

алал ти тастатура.

Нећу да трошим речи, јер су, након твог писања, непотребне.
Само да знаш да је збиља прелепо прочитати овакву једну нежну, топлу животну причу.

Радовинци нека је лака земља, а твом брату све најбоље и нека ужива у деци и породици, нека се не затвара у свој непребол. Сигурна сам да би његова Радовинка то желела.
Milutin Milošević Milutin Milošević 22:37 22.01.2014

Re: Газда,

Hvala, drugar
hoochie coochie man hoochie coochie man 23:16 22.01.2014

Re: Газда,



Ima ovakvih nezgodnih blogova.
Toliko dobrih da stvaraju jaku želju da se ostavi komentar, a onda se javlja strah da ga komentarom ne pokvarim.
Ovaj mi poseban, valjda što se o mom kraju a i okruženju radi, mi se čini da ga niko ne može razumeti tako dobro kao ljudi iz tog kraja i tog miljea.
Onda pročitam komentare i vidim da ga svi razumeju.
Valjda zato što je dobar.

ps

Hvala, drugar


ice, ice
(drugarica)

razmisljam razmisljam 23:21 22.01.2014

Re: Газда,

hoochie coochie man


Ima ovakvih nezgodnih blogova.
Toliko dobrih da stvaraju jaku želju da se ostavi komentar, a onda se javlja strah da ga komentarom ne pokvarim.


Тачно тако. Просто, уживаш и ћутиш.
Или, као ми, кажеш нешто, ма колико недовољно било, јер осећаш да то треба учинити.

ps

Hvala, drugar


ice, ice
(drugarica )



Јок. Зна Газда и исправно је написао: нас двоје се вабимо другари.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana